- 1 -              Rev 587/12-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 587/12-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz R., Bosna i Hercegovina, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-235/09-2 od 5. srpnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2019/03 od 16. srpnja 2008., u sjednici održanoj 14. studenoga 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se dopuna revizije tužiteljice od 7. studenoga 2013. kao nepravodobna.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženici da tužitelju plati iznos od 296.144,51 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, od dospijeća i u visini kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, a ujedno je naloženo tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 37.041,20 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da revizijski sud prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

Tužitelj nije dostavio odgovor na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu osobne invalidnine i posebnog dodatka u ukupnom iznosu od 296.144,51 kn, a temeljem rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Područna jedinica C. od 1. listopada 1998.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelju temeljem rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Područna jedinica C. od 1. listopada 1998. priznat status ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% oštećenja organizma stalno te pravo na osobnu invalidninu od 1. lipnja 1992. te posebni dodatak u visini od 50% od pripadajuće svote osobne invalidnine od 1. srpnja 1992. pa nadalje,

 

- da protiv citiranog rješenja nije izjavljena žalba,

 

- da se na dva primjerka rješenja od 1. listopada 1998. nalazi žig Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata sa datumom 17. studeni 1999. s tekstom da se daje suglasnost na navedeno rješenje, ali da nema potpisa ovlaštene osobe,

 

- da je ukupan iznos naknade osobne invalidnine i posebnog dodatka za razdoblje od 1. lipnja 1992. do 31. siječnja 2008. u iznosu od 296.144,51 kn, time da dospjeli iznosi za razdoblje od 1. lipnja 1992. do 15. ožujka 2000. predstavljaju iznos od 115.398,89 kn što odgovara broju utvrđenih mjesečnih  naknada u tom razdoblju.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan iz razloga jer je rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata na koje se poziva tužitelj postalo pravomoćno 17. veljače 2000. temeljem odredbe čl. 83. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata ("Narodne novine", broj 33/92, 57/92, 72/92, 58/93, 2/94, 76/94, 108/95 i 82/01), nakon čega tužitelju pripada pravo na isplatu utvrđenih iznosa sukladno pravomoćnom i ovršnom upravnom rješenju.

 

Tuženica u reviziji ističe prije svega revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka te navodi da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. i 11. ZPP. Pritom tuženica smatra da zahtjev tužitelja predstavlja zahtjev za izvršenje pravomoćnog i izvršnog upravnog rješenja sukladno čl. 283. st. 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 58/93 i 103/96 – dalje: ZOUP), pa da je o zahtjevu tužitelja odlučivao nenadležni parnični sud umjesto odgovarajućeg upravnog tijela. Tuženica također navodi da nižestupanjske odluke nemaju razloge o odlučnim činjenicama, pri čemu tuženica smatra da posebno nema razloga o odlučnim činjenicama u svezi odredbe čl. 270. st. 7. ZOUP prema kojoj protekom roka od pet godina od dana kada je upravno rješenje postalo izvršno se ne može tražiti njegovo izvršenje. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revidentica ističe i prigovor zastare u smislu odredbe čl. 233. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) jer da se radi u konkretnom slučaju o povremenim potraživanjima koja zastarijevaju u roku od tri godine. Pored navedenog tuženica u reviziji u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava smatra da tužitelju ne pripadaju prava iz spornog rješenja obzirom da se tužitelj ne vodi u službenoj evidenciji hrvatskih branitelja kao hrvatski branitelj, da se radi o pripadniku HVO te da nije postojao pravni propis kojim bi se tužitelju priznavao status hrvatskog ratnog vojnog invalida već se radi o političkoj odluci da se preko Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje skupini stradalnika odredi invalidska mirovina. Tuženica također ističe da tužitelj treba ostvarivati svoja prava u Bosni i Hercegovini te je na taj način privilegiran u odnosu na ostale pripadnike HVO te stradale pripadnike oružanih snaga Republike Hrvatske.

 

Suprotno navodima revidentice nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP na koju se ukazuje revizijom, jer predmet tužbenog zahtjeva u ovom sporu nije utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida i utvrđenje njegova prava na osobnu invalidninu i posebni dodatak, već je riječ o zahtjevu za isplatu određenog iznosa novca, pa rješavanje spora ide u sudsku nadležnost i to nadležnost općinskih sudova sukladno čl. 34. st. 2. ZPP. Također nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda, a isto tako i prvostupanjska presuda, sadrže razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi su jasni i u skladu su sa stanjem spisa te nema nikakve proturječnosti između izreke i razloga presuda slijedom čega se mogu valjano ispitati. Slijedom navedenog, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je sporno rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata postalo pravomoćno i ovršno 17. veljače 2000. obzirom na odredbu čl. 83. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Naime, u postupku je utvrđeno da se na primjercima rješenja od 1. listopada 1998. nalazi žig Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata sa datumom 17. studeni 1999. sa tekstom da se daje suglasnost na navedeno rješenje, te su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da se taj datum primitka predmeta mora uzeti za početak roka od tri mjeseca od navedenog datuma za reviziju predmetnog rješenja, slijedom čega proizlazi da se ima uzeti kako je 17. veljače 2000. sporno rješenje od 1. listopada 1998. postalo konačno, pravomoćno i ovršno. U odnosu na prigovor primjene odredbe čl. 270. st. 7. ZOUP, odnosno da je protekom roka od pet godina od kada je navedeno rješenje postalo izvršno se više ne može tražiti ovrha, isti prigovor nije osnovan, jer je već navedeno da je tužbeni zahtjev tužitelja imovinskopravni zahtjev na isplatu novca i gdje je rješenje upravnog tijela samo osnova takvog potraživanja i gdje se radi o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. ZPP.

 

U smislu odredbe čl. 379. st. 1. ZOO sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. U smislu odredbe čl. 379. st. 2. ZOO sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka, a dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja. Međutim, u konkretnom slučaju nisu ispunjene niti pretpostavke iz navedenih odredbi ZOO-a iz razloga što je pobijano rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata postalo pravomoćno i ovršno 17. veljače 2000., a tužitelj je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 12. veljače 2003., slijedom čega je vidljivo da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja niti po odredbi čl. 379. st. 1. i 2. u svezi čl. 233. st. 2. ZOO. Svi ostali navodi revidentice u reviziji koji se odnose na to da nije bilo pravne osnove ili pravnog propisa temeljem kojeg bi se moglo donijeti sporno rješenje, da je tužitelj državljanin Bosne i Hercegovine te pripadnik HVO te da svoja prava treba ostvarivati u Bosni i Hercegovini, nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari jer je jedino odlučno to da je doneseno pravomoćno i ovršno rješenje koje je temelj potraživanja tužitelja. Stoga ukupno nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U smislu odredbe čl. 382. st. 5. ZPP revizija se podnosi u roku od 30 dana od dana dostave drugostupanjske presude. U ovoj pravnoj stvari drugostupanjska presuda dostavljena je tuženici 16. rujna 2011., slijedom čega je rok za podnošenje revizije bio do 15. listopada 2011., a tuženica je protekom više od dvije godine nakon isteka roka za reviziju dostavila dopunu iste, slijedom čega je ista nepravodobna.

 

Obzirom na navedeno, valjalo je presuditi kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP, a riješiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 392. st. 1. u svezi čl. 389. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 14. studenoga 2017.

 

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.