Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
- 1 - Revr 1465/13-2
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja I. H. iz Z., zastupanog po punomoćniku J. A., odvjetniku u Z., protiv tuženika H. R. iz Z., zastupanog po punomoćnici I. O. A., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu Ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gžr-1274/13-2 od 16. srpnja 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. broj Pr-4450/05-62 od 28. ožujka 2013., u sjednici održanoj 14. studenoga 2017.
p r e s u d i o j e :
Prihvaća se revizija tuženika, preinačava se presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gžr-1274/13-2 od 16. srpnja 2013. na način da se sudi:
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. broj Pr-4450/05-62 od 28. ožujka 2013. u dijelu pod st. I. izreke.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz Ugovora o radu od 8. siječnja 2001., za utvrđenje da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao te za nalaganje tuženiku vraćanje tužitelja na posao (st. I. izreke). Nadalje, tom presudom odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka (st. II. izreke).
Protiv prvostupanjske presude pod st. I. izreke žalbu je podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
Drugostupanjski sud, prihvaćajući žalbu tužitelja preinačuje prvostupanjsku presudu u dijelu pod. st. I. izreke na način da je utvrdio nedopuštenim izvanredni otkaz Ugovora o radu od 8. siječnja 2003., te na način da je utvrdio da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao. K tome, drugostupanjski sud je naložio tuženiku u roku od 8 dana vratiti tužitelja na posao te nadoknaditi mu parnični trošak od 10.781,25 kn.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.
Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženika osporava dopuštenost te revizije, a podredno osporava i osnovanost te revizije.
Revizija tuženika je dopuštena.
Suprotno revizijskim navodima tužitelja da se u konkretnom slučaju revizija može podnijeti samo iz razloga postojanja materijalnopravnog ili postupovno pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u ovom slučaju se ne primjenjuje odredba čl. 382. st. 2. ZPP, već odredba čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP. Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP stranke uvijek mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je ta presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa. Kako u konkretnom slučaju pobijana drugostupanjska presuda donesena upravo u sporu o prestanku radnog odnosa, to je dakle ispunjen uvjet dopuštenosti predmetne revizije tuženika iz čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP.
Revizija tuženika je osnovana.
Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno revizijskim navodima tuženika u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka te presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa razlozima navedenim u obrazloženju te presude.
No u pravu je tuženik kada smatra da je drugostupanjski sud ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz Ugovora o radu od 8. siječnja 2003., za utvrđenje da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao, te za nalaganje tuženiku da tužitelja vrati na posao, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.
Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:
- da je tužitelj kao radnik sa tuženikom kao poslodavcem 1. ožujka 2001. sklopio Ugovor o radu za poslove rukovatelja krana,
- da tim Ugovorom o radu nije određen raspored rada tokom tjedna već da taj Ugovor o radu upućuje na prava i obveze stranaka utvrđene Kolektivnim Ugovorom i drugom aktima poslodavca,
- da je Kolektivnim ugovorom za zaposlenike tuženika od 27. listopada 1999. (dalje: KU) određeno da je kod tuženika svaki dan u tjednu radni dan uz osiguranje zaposleniku prava na korištenje tjednog odmora,
- da je Pravilnikom o radu tuženika (Pročišćeni tekst od 11. srpnja 2002. – dalje: Pravilnik) određeno da raspored radnog vremena koji se odnosi na tjedno radno vrijeme, dnevno radno vrijeme i početak i završetak radnog vremena, se utvrđuje po organizacijskim jedinicama posebno odlukom ravnatelja tuženika,
- da je tužitelj tuženiku uputio pisanu molbu da mu zbog njegovog vjerskog opredjeljenja omogući korištenje tjednog odmora od sumraka u petak do sumraka u subotu,
- da je tuženik dopisom od 29. studenog 2002. odgovorio na molbu tužitelja ukazavši mu da ne može udovoljiti njegovoj molbi, te upozorivši ga da je u obvezi obavljati posao kroz tjedan sukladno rasporedu tjednog obavljanja posla uz daljnje upozorenje da u protivnom tužitelju prijeti otkaz Ugovora o radu,
- da je tužitelj unatoč navedenim upozorenjima izostao s posla 29. studenog 2002., 6. prosinca 2002., 13. prosinca 2002., 20. prosinca 2002. i 21. prosinca 2002.,
- da je Pravilnikom tuženika određeno da se osobito teškom povredom radne obveze smatra neopravdan izostanak s posla dulje od 3 dana uzastopce odnosno 5 dana godišnje,
- da je tuženik radi tih izostanaka s posla tužitelju otkazao Ugovor o radu izvanrednim otkazom od 3. siječnja 2003. i to u roku od 15 dana od saznanja za te izostanke,
- da je tužitelj protiv odluke tuženika o otkazu Ugovora o radu, tuženiku izjavio zahtjev za zaštitu prava, te
- da tuženik nije udovoljio takvom zahtjevu za zaštitu prava tužitelja.
Prvostupanjski sud odbija predmetni tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da je otkaz Ugovora o radu od 3. siječnja 2003. dopušten, jer da je tužitelj neopravdano izostao s posla prije navedenih 5 dana.
Drugostupanjski sud prihvaća žalbu tužitelja i preinačuje prvostupanjsku presudu na način da prihvaća predmetni tužbeni zahtjev tužitelja ocjenjujući da je tužitelj imao opravdan razlog za izostanak s posla u sporne dane. Naime, drugostupanjski sud ocjenjuje da tužiteljevo svetkovanje subote, s obzirom na njegovo vjersko opredjeljenje, predstavlja njegov identitet kao vjernika i njegovo shvaćanje života, a što je tuženik bio dužan poštivati i to imajući u vidu odredbu čl. 40. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00 i 28/01) i odredbu čl. 9. toč. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", Međunarodni ugovor br. 18/97).
Navedeno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pogrešno, a radi čega je drugostupanjski sud ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Prema odredbi čl. 8. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – dalje: ZR) radni odnos zasniva se ugovorom o radu.
Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZR temeljna obveza radnika iz radnog odnosa je prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.
Kada je tužitelj slobodno očitovao volju, te sa tuženikom sklopio predmetni Ugovor o radu kojim je prihvatio odredbe KU i odredbe Pravilnika tuženika o tjednom rasporedu obavljanja posla, onda je bio u obvezi obavljati posao kroz tjedan prema rasporedu koji je odlukom odredio ravnatelj tuženika. Dakle, tužitelj nije imao pravo, niti iz razloga pripadnosti vjerskoj zajednici koja svetkuje subotu, samovoljno izostati iz posla u sporne dane. To mu pravo, suprotno pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, ne daje niti Ustav, a niti Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. K tomu, to mu pravo ne daje niti Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima ("Narodne novine", broj 136/02).
Člankom 40. Ustava jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijesti i sloboda javnog očitovanja vjere ili drugo uvjerenje.
Prema odredbi čl. 9. toč. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti, to pravo uključuje slobodu da se promjeni vjeroispovijest ili uvjerenje i sloboda da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.
Suprotno pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda niti odredba čl. 40. Ustava, a niti odredba čl. 9. toč. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ne daju pravo pripadniku određene ljudske zajednice na odgovarajući neradni dan tokom tjedna.
Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima određuje neradne dane, ali tim Zakonom nije određeno da bi subota u svakom tjednu bila neradni dan za pripadnike vjerskih zajednica koji toga dana svetkuju.
Tek je Ugovorom o pitanjima od zajedničkog interesa sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske s jedne strane i Evanđeoske (pentekostne) crkve u Republici Hrvatskoj, Kršćanske adventističke crkve i Republici Hrvatskoj i Saveza baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj (s druge strane) određeno da je za Kršćansku adventističku crkvu biblijski dan odmora u tjednu subota u skladu s čime vjerniku pripadniku te crkve se priznaje pravo izostanka s posla i to od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu (čl. 22. st. 1.) (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revr-862/13-2 od 26. veljače 2014.)
No, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se odredbe netom navedenog Ugovora ne primjenjuju na sporni odnos stranaka u ovom postupku, jer je taj Ugovor sklopljen 4. srpnja 2003., dakle, nakon što je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu.
Prema odredbi čl. 107. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdan otkaz Ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obaveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti interesa ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć. Prema st. 2. istog zakonskog članka Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku 15 dana od dana saznanja za činjenicu na koje se izvanredni otkaz temelji.
Kada je tužitelj, unatoč upozorenju tuženika da je u obvezi obavljati posao prema tjednom rasporedu određenom odlukom ravnatelja, jer da mu u protivnom prijeti otkaz ugovora o radu, neopravdano izostao iz posla 5 dana u jednoj godini, te kada je tuženik poštivao petnaestodnevni rok za otkazivanje ugovora o radu iz čl. 107. st. 2. ZR, onda pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je predmetni otkaz ugovora o radu dopušten.
Priroda djelatnosti tuženika (koji djelatnost obavlja kroz cijeli tjedan) te okolnost da je tužitelj izostao s posla unatoč prije navedenim upozorenjima tuženika, opravdavaju zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju riječ o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa radi čega uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
S obzirom na izneseno, te kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, a da pri tome nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13 i 14. ZPP, na koje povrede sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se odbija žalba tužitelja, te potvrđuje prvostupanjska presuda.
|
|
Predsjednica vijeća: Katarina Buljan, v. r. |
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.