- 1 -              Revr 1669/12-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1669/12-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. S. iz S., kojega zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-296/12-2 od 2. svibnja 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3738/08-18 od 21. prosinca 2011., u sjednici održanoj 14. studenoga 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-296/12-2 od 2. svibnja 2012. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 60.094,45 kn s pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci te presude, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 12.570,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Drugostupanjska presuda glasi:

 

„Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3738/08-18 od 21. prosinca 2011., te sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska isplatiti tužitelju K. S. iz S., ..., iznos od 60.094,45 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od svakog pojedinog iznosa do 31.12.2007.g. po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena kako slijedi:

-          na iznos od 13.896,57 kn počam od 16.10.2005.g. do isplate,

-          na iznos od 9.517,12 kn počam od 16.11.2005.g. do isplate,

-          na iznos od 8.992,37 kn počam od 16.12.2005.g. do isplate,

-          na iznos od 9.627,82 kn počam od 16.01.2006.g. do isplate,

-          na iznos od 9.595,43 kn počam od 16.02.2006.g. do isplate,

-          na iznos od 8.465,14 kn počam od 16.03.2006.g. do isplate, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 12.570,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2011.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena sve u roku od 8 dana.“

 

Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 6.250,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova sastava revizije.

 

Tuženica na reviziju nije odgovorila.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

S obzirom na to da revizija tužitelja sadrži sve navedene elemente te da je po ocjeni ovoga suda pobijana presuda posljedica pravnog shvaćanja drugostupanjskog suda u odnosu na pitanje postavljeno u reviziji, ovaj sud je ocijenio da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno da su ispunjene pretpostavke za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena (čl. 392.a ZPP).

 

U reviziji tužitelj postavlja pitanje koje glasi:

 

„Je li radnik u sudskom - parničnom postupku aktivno legitimiran potraživati razliku bruto plaće (doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), nakon što mu je isplaćen neto iznos plaće, odnosno ima li pravo radnik u sudskom - parničnom postupku potraživati razliku bruto plaće (doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), nakon što mu je isplaćen neto iznos plaće?“

 

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije navedenim pitanjem tužitelj navodi da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u odlukama, broj Revr 741/09 od 11. siječnja 2011., Revr 587/09 od 10. studenoga 2009. i Revr 1342/09 od 5. siječnja 2010.) koje se svodi na mišljenje da takva potraživanja radnika nisu u nadležnosti suda, već upravnih tijela, ali smatra da bi trebalo preispitati takvu sudsku praksu.

 

Tužitelj se u reviziji poziva i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3189/2007 od 14. siječnja 2010. u kojoj je zauzeto shvaćanje „koje konvergira s izloženim tužiteljevim shvaćanjem“.

 

Osporavajući pravno shvaćanje zauzeto u pobijanoj odluci tužitelj smatra da bi prihvaćanjem tog shvaćanja u sudskoj praksi „(…) došlo do neravnopravnosti građana jer se, s jedne strane, radnicima kojima nije uopće isplaćena plaća omogućuje ostvarenje tražbine u sudskom – parničnom postupku u bruto iznosu i ostvarenje svojih subjektivnih prava (pa, između ostalog, i prava na isplatu doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz osnovice (plaće), poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), dok se, s druge strane, radnicima kojima je isplaćen neto iznos plaće (ili su ga ostvarili na drugi način) to pravo onemogućuje“.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za isplatu doprinosa za obvezno osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, na dio isplaćenih neto iznosa na ime tzv. terenske dnevnice (do 250,00 kn po danu), koji temelji na tvrdnji da tuženica nije uplatila sve doprinose i druga davanja - jer je pogrešno terensku dnevnicu podvela pod terenski dodatak zbog čega su porezi i doprinosi obračunati samo na iznos dodatka preko (neoporezivog) iznosa od 250,00 kn do 65,00 EUR. Tužitelj smatra da se isplaćeni iznosi smatraju plaćom pa da na njih treba u cijelosti obračunati i uplatiti doprinose i druga davanja.

 

U provedenom postupku utvrđeno je da su stranke 9. kolovoza 2005. sklopile Ugovor o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme sudjelovanja u sastavu Međunarodnih snaga za sigurnu pomoć ISAF u Afganistanu (dalje: Ugovor); da je predmet Ugovora upućivanje i sudjelovanje tužitelja u sastavu Međunarodnih snaga za sigurnu pomoć ISAF u Afganistanu (dalje: Misija); da je u čl. 6. tog Ugovora određeno da za vrijeme sudjelovanja u Misiji djelatnik ostvaruje pravo na terensku dnevnicu u neto iznosu od 65 EUR po danu provedenom u Misiji; da je tužitelj od 23. kolovoza 2005. do 1. ožujka 2006. bio u sastavu Oružanih snaga Republike Hrvatske u Afganistanu i kroz predmetno razdoblje isplaćen mu je navedeni neto iznos, s time da mu je kao neoporeziv dio isplaćivan iznos od 250,00 kn dnevno, dok je na preostali isplaćeni dio (od 250,00 kn do 65,00 EUR) obračunat porez i druga javna davanja.

 

Polazeći od toga da se ovdje radi o zahtjevu za isplatu (dijela) razlike plaće, nižestupanjski sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju postoji sudska nadležnost za odlučivanje o takvom tužbenom zahtjevu.

 

Odlučujući, nadalje, o osnovanosti predmetnog zahtjeva prvostupanjski sud je, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju provedenog financijskog vještačenja, prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev polazeći od pravnog shvaćanja da terenska dnevnica predstavlja plaću tužitelja i da tužitelj, u smislu odredaba čl. 83. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, a što u konkretnom slučaju predstavlja terenska dnevnica kao naknada za povećane troškove zbog boravka na terenu u inozemstvu.

 

Međutim, drugostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije aktivno legitimiran tražiti isplatu doprinosa i drugih davanja na dio isplaćenih neto iznosa na ime tzv. terenske dnevnice, budući da to što tužitelj potražuje nije njegov prihod.

 

Pritom je drugostupanjski sud izrazio shvaćanje prema kojem bi radnik isplatu tih iznosa mogao zahtijevati u svoje ime i za svoj račun samo kada zahtjeva isplatu cjelokupne plaće (bruto plaće), jer je tada sporna sama osnova razlike bruto i neto plaće.

 

Drugostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo zauzimanjem pravnog shvaćanja prema kojem tužitelj kao radnik nije aktivno legitimiran tražiti isplatu doprinosa i drugih javnih davanja na isplaćene neto iznose plaće.

 

Iz odredbe čl. 83. st. 5. ZR i čl. 433.a ZPP proizlazi da je radnik ne samo ovlašten, nego i dužan utužiti plaću u bruto iznosu, osim u slučaju kada su plaćeni porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualiziranu kapitaliziranu štednju, kada radnik može utužiti i neto iznos, ali je dužan izrijekom navesti da zahtijeva neto iznos.

 

Iz odredbi Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja („Narodne novine“, broj 147/02, 175/03 i 177/04 - dalje: ZOD), Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima („Narodne novine“, broj 49/99, 63/00, 103/03, 177/04, 140/05, 71/07, 124/10, 114/11 i 51A/13), Zakona o obveznim mirovinskim fondovima („Narodne novine“, broj 19/14 i 93/15), Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 177/04) i Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave („Narodne novine“, broj 117/93, 69/97, 33/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02 i 147/03) proizlazi da je radnik obveznik doprinosa iz osnovice (plaće), poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a da je poslodavac taj koji je dužan obračunati, obustaviti i plaćati u ime i u korist radnika obvezne doprinose iz plaće, porez na dohodak i prireza porezu na dohodak. Bruto plaća radnika predstavlja imovinu radnika, a ona se sastoji od iznosa koji se isplaćuje radniku i od iznosa koji se ne isplaćuje radniku, već se iznosi doprinosa iz osnovice po osnovi doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti plaćaju u državni proračun, porez na dohodak dijeli se između države, općine, grada i županije, prirez porezu na dohodak pripada općini ili gradu, dok se na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda plaćaju doprinosi za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, time da su sredstva na tom računu osobna imovina radnika.

 

Iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3189/2007 od 14. siječnja 2010. i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr 186/10 od 27. listopada 2010. proizlazi da je u tim predmetima (sporovima radnika protiv poslodavca), u kojima su se nižestupanjski sudovi oglasili nenadležnim i odbacili tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva za plaćanje doprinosa, zauzeto shvaćanje da postoji sudska nadležnost u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu doprinosa pri čemu su Vrhovni sud i Ustavni sud nadležnost za odlučivanje o utuženim doprinosima povezali sa zakonskim određenjem pojma plaće iz čl. 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Narodne novine“, broj 114/03), koji je stupio na snagu 19. srpnja 2003. godine i kojim je dopunjen članak 83. Zakona o radu dodavanjem stavka 5. na način da je propisano da se plaćom u smislu Zakona o radu smatra bruto plaća.

 

U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3189/2007 od 14. siječnja 2010. navodi se da „odbijanje sudova da odluče o tome je li poslodavac dužan uplatiti (i) doprinose na plaću podnositelja i upućivanje podnositelja da o tome zatraži odluku upravnog tijela, uz istodobno prihvaćanje sudova da odlučuju o postojanju radnog odnosa podnositelja i njegovom pravu na plaću (bez doprinosa), predstavlja ograničavanje podnositeljevog prava na pristup sudu koje, osim što nije utemeljeno na mjerodavnom pravu, ne osigurava na djelotvoran način zaštitu podnositeljevih prava, jer ga stavlja u položaj suprotan samoj biti njegovog prava – u položaj u kojem je onemogućeno odlučivanje o njegovom zahtjevu“.

 

Iz navedene sudske i ustavnosudske prakse proizlazi da se o pravu na bruto plaću odlučuje u jednom sudskom parničnom postupku, dok je postojanje aktivne legitimacije radnika u sporu protiv poslodavca radi zaštite prava na plaću u smislu odredbi radnog prava nikada nije ni dovedeno u pitanje.

 

Drugostupanjski sud, međutim, radi razliku između radnika koji su utužili bruto plaću i radnika kojima je isplaćen neto iznos plaće pa su utužili razliku između neto i bruto plaće. U tom drugom slučaju, nakon što je radniku isplaćen neto iznos plaće ili druge naknade na koju postoji obveza plaćanja doprinosa i drugih javnih davanja iz plaće, pogrešno drugostupanjski sud smatra da više nema tražbine radnika s tog osnova prema poslodavcu, odnosno da se tražbina doprinosa iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak osamostalila i da pripada državnom proračunu, jedinicama lokalne i regionalne samouprave ili obveznim fondovima, a za naplatu kojih je ovlašteno upravno tijelo. Pogrešna je i ocjena da se takav tužbeni zahtjev ne odnosi na bruto plaću, niti dio bruto plaće u smislu pravila radnog, parničnog i ovršnog postupka koja nalažu radniku da prilikom ostvarivanja prava na plaću putem suda - bilo u cijelosti ili djelomično - utuži tražbinu u bruto iznosu. Stoga je i pogrešan zaključak da radnik nije aktivno legitimiran u odnosu na takav tužbeni zahtjev.

 

Naime, temeljna obveza poslodavca i pravo radnika iz radnog odnosa je radniku za obavljeni posao isplatiti plaću koja se ugovara (određuje) u bruto iznosu. Čak i ako je ugovorena neto plaća, poslodavac radniku duguje bruto plaću koja se sastoji od ugovorene neto plaće uvećane za obvezna javna davanja iz plaće. Dakle, osim neto plaće i doprinos za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak predstavljaju novčanu tražbinu radnika prema poslodavcu iz radnog odnosa, bez obzira što se taj dio tražbine ne isplaćuje izravno radniku i što radnik tim dijelom tražbine ne može slobodno raspolagati, već se tim dijelom imovine radnika namiruju javna davanja tako što ih poslodavac obračunava i isplaćuje u državni proračun, proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a dijelom i na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda. Stoga isplatom neto plaće radniku ne prestaje ta tražbina radnika prema poslodavcu u cijelosti.

 

Od tih prava i obveza iz radnog odnosa treba razlikovati prava i obveze sudionika porezno - pravnog odnosa odnosno porezno-dužničkog odnosa, primjerice obveze poslodavca da obračuna, obustavi i plati obvezne doprinose iz plaće, porez i prirez porezu na dohodak što može biti predmet odlučivanja u upravnom postupku u kojem porezno tijelo ima pravo na naplatu poreza i drugih javnih davanja sukladno odredbama Općeg poreznog zakona i odredbama posebnih zakona o pojedinim vrstama poreza i drugim javnim davanjima.

 

Iz sadržaja postavljenog pitanja zapravo proizlaze dva pitanja, prvo koje se tiče sudske nadležnosti koju nižestupanjski sudovi prihvaćaju, dok se drugo pitanje odnosi na aktivnu legitimaciju koju drugostupanjski sud osporava.

 

Polazeći od ustavne obveze Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda, da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3189/2007 od 14. siječnja 2010., ovaj sud prihvaća pravno stajalište zauzeto u nižestupanjskim presudama o postojanju sudske nadležnosti za odlučivanje u sporu u kojem radnik potražuje razliku bruto plaće (doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), nakon što mu je isplaćen neto iznos plaće. Ovo stoga što bi se zauzimanjem suprotnog shvaćanja onemogućilo odlučivanje o takvom zahtjevu u sudskom postupku, iako se radnicima kojima nije uopće isplaćena plaća omogućuje odlučivanje o tužbenom zahtjevu za isplatu te tražbine u bruto iznosu u sudskom postupku (to je i njihova obveza da utuže plaću u bruto iznosu).

 

Stoga je za odlučivanje o tužbenom zahtjevu postavljenom s osnova isplate plaće, novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, nadležan sud u parničnom postupku, a radnik kao subjekt prava i obveza iz radnog odnosa u povodu kojega je došlo do parnice ima aktivnu građanskopravnu legitimaciju potraživati razliku bruto plaće (doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), nakon što mu je isplaćen neto iznos plaće, bez obzira što se utuženi dio novčane tražbine ne isplaćuje izravno radniku.

 

U smislu izloženog, zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o žalbi nije ispitao prvostupanjsku presudu u granicama svojih ovlasti.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 14. studenoga 2017.