- 1 -              Revr 1288/12-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1288/12-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. T. iz Z., E. G. iz T., I. M. iz V. G., D. K. iz V. G., i S. M. iz D. S., koje zastupa punomoćnica I. B., dipl. iur. u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžr-135/11-2 od 25. travnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-912/10 od 1. srpnja 2011., u sjednici održanoj 14. studenoga 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužiteljima razliku plaće za razdoblje od 1. ožujka 2007. do 31. srpnja 2008. i to tužitelju G. T. u iznosu od 11.066,14 kn, tužitelju E. G. u iznosu od 2.318,39 kn, tužitelju I. M. u iznosu od 2.560,59 kn, tužitelju D. K. u iznosu od 595,45 kn i tužitelju S. M. u iznosu od 2.620,41 kn, sve iznose s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci presude.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

 

Tužitelji na reviziju nisu odgovorili.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
 

Prema odredbi st. 3. tog članka, u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a zbog kojih je revizija podnesena.

 

Predmet ovog spora su zahtjevi za isplatu neisplaćenog dodatka za posebne uvjete rada za prekovremene sate koje su tužitelji ostvarili u razdoblje od 1. ožujka 2007. do 31. srpnja 2008.

 

U postupku koji je prethodio reviziji nesporne su sljedeće činjenice:

 

- da su tužitelji u razdoblju iz tužbe bili zaposleni kao službenici na poslovima osiguranja Kaznionice u T.;

- da im prema rješenju tuženice pripada pravo na dodatak na plaću u visini od 30%;

- da im tuženica nije isplatila dodatak na posebne uvjete rada i za prekovremene sate koje su ostvarili u razdoblju iz tužbe;

- broj ostvarenih prekovremenih sati u razdoblju iz tužbe i izračun visine razlike na ime neisplaćenog dodatka za posebne uvjete rada i za zvanje na taj prekovremeni rad;

- da su tužitelji prekovremene sate rada prikazane u izračunu tuženice ostvarili na istom radnom mjestu na kojemu su ostvarili i redovni rad za koji im je isplaćen dodatak za posebne uvjete rada i za zvanje;

- da im je tuženica u tom razdoblju na osnovnu plaću za sate koji ulaze u redovni mjesečni fond sati isplaćivala dodatak za posebne uvjete rada i za zvanje.

 

Polazeći od odredbe čl. 35. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04, 141/04 i 150/04 - dalje: KU/04), nižestupanjski sudovi su tužbene zahtjeve ocijenili osnovanim i prihvatili uz shvaćanje da državni službenici imaju pravo na dodatak na plaću za uspješnost u radu i posebne uvjete rada, s time da im taj dodatak pripada na ukupnu naknadu za rad - bez obzira radi li se o radu u redovnom radnom vremenu ili prekovremenom radu. Drže da službeniku za prekovremeni rad pripada i dodatak iz čl. 39. KU/04, neovisno o ostalim dodacima na plaću, pa da je slijedom toga, a s obzirom da tuženica nije isplatila tužiteljima dodatak od 30% na plaću za prekovremeni rad - premda je doneseno rješenje o pravu tužitelja na dodatak na plaću, kao i s obzirom na to da nije sporan izračun prekovremenih sati i plaće za prekovremeni rad, tuženica je u obvezi isplatiti tužiteljima utuženi iznos na ime dodatka na plaću za prekovremeni rad.

 

Tuženica smatra da je u pobijanoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to odredbe čl. 35. i 39. KU/04, jer prema Tumačenju Zajedničke komisije od 2. ožujka 2005., koje je sukladno odredbi čl. 103. istog KU obvezujuće za ugovorne strane, kod obračuna prekovremenih sati uzima se vrijednost sata bez dodatka na osnovnu plaću za poslove s posebnim uvjetima rada.

 

U podnesenoj reviziji tuženica naznačuje pitanje:

 

„Imaju li tužitelji za utuženo vremensko razdoblje pravo na isplatu zatraženog dodatka za posebne uvjete rada i za zvanje i za prekovremeni rad, s obzirom na činjenicu da je pravo na isplatu navedenog dodatka na prekovremene sate regulirano Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike (NN 93/08), dok se na utuženo razdoblje iz tužbe primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 92/04) sukladno odredbi čl. 103. st. 5. Kolektivnog ugovora i Tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora od dana 2. ožujka 2005.?“

 

Obrazlažući razlog važnosti revidentica se poziva na različitu praksu drugostupanjskih sudova, navodeći da o postavljenom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je naznačeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Odgovarajući na postavljeno pitanje valja poći od općeg pravila iz čl. 12. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR), o primjeni za radnika najpovoljnijeg prava: „Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.“ Ovo pravilo primjenjuje se u smislu odredbe čl. 2. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01 - dalje: ZDSN) i na prava i obveze državnih službenika i namještenika.

 

U spornom razdoblju radnopravni odnos između državnih službenika i države uređuje ZDS, prema čijim su prijelaznim i završnim odredbama (čl. 144. t. 1. i 2.) i nakon stupanja na snagu ZDS ostale na snazi odredbe čl. 108. do čl. 112. ZDSN i to sve do donošenja posebnog zakona kojim će se urediti plaće i druga materijalna prava državnih službenika i do donošenja uredbi kojima će se urediti klasifikacija radnih mjesta i plaća namještenika. Uz navedene zakonske odredbe na snazi su ostali i provedbeni propisi doneseni na temelju tih odredaba pa tako i Uredba o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi („Narodne novine“, broj 74/02, 81/06 i 58/08 - dalje: Uredba). Odredbom čl. 4. Uredbe poslovima na posebnim uvjetima rada smatraju se i „poslovi ovlaštenih službenih osoba u Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, u Upravi za zatvorski sustav“.

 

Tužitelji izvjesno spadaju u navedenu kategoriju državnih službenika.

 

Odredbama KU/04, koji je bio na snazi u spornom razdoblju, uređeno je pitanje plaća službenika i namještenika - sporno u ovoj parnici.

 

Prema odredbi čl. 35. KU/04 plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovna plaća je umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen službenik ili namještenik i osnovice za izračun plaće, uvećane za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci pak na osnovnu plaću su dodaci za uspješnost na radu, dodaci za poslove s posebnim uvjetima rada, druga uvećanja plaće.

 

Odredbom čl. 39. KU/04 propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika, između ostalog, uvećati i za prekovremeni rad 50% te je izričito određeno da se dodaci iz čl. 39. st. 1. KU/04 međusobno ne isključuju.

 

Kolektivnim ugovorom nije bilo izričito određeno na koji način će se pri izračunu plaće primijeniti odredbe Uredbe o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi. Takva odredba unesena je tek u Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08 - dalje: KU/08) čijom odredbom čl. 44. st. 3. je propisano da se državnim službenicima i namještenicima koji rade na poslovima s posebnim uvjetima rada uvećanje plaće za prekovremeni rad i druga uvećanja plaće iz tog članka obračunavaju za svaki sat rada na osnovnu plaću uvećanu za dodatak za posebne uvjete rada i za zvanje.

 

Iz sadržaja citiranih odredbi Zakona i KU/04 proizlazi da su državnim službenicima i namještenicima priznata određena prava na dodatke na plaću koji jedne druge ne isključuju osim u slučaju dodatka za rad u turnusu u drugoj smjeni (čl. 39. KU/04).

 

Dakle, ako tužitelji po KU/04 imaju pravo na određene dodatke na plaću, a prema izdanim im rješenjima imaju pravo i na druge dodatke, ta se prava kumuliraju, a dodaci na plaću odnose se kako na plaću za redovno radno vrijeme tako i na plaću za prekovremeni rad.

 

Iako je takav način obračuna proizlazio i iz propisa koji su vrijedili do stupanja na snagu KU/08, dilema oko takvog načina obračuna konačno je razriješena donošenjem novog KU/08: njime je samo izričito određen takav (već postojeći) način obračuna dodatka na plaću.

 

Sukladno izloženom, a imajući na umu da je tužiteljima osim prava na povećanje plaće po KU/04, rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za zatvorski sustav, Kaznionice u T., u tom smislu priznato pravo na dodatak na plaću u visini od 30% po osnovi rada na poslovima sa posebnim uvjetima rada, odgovor na postavljeno pitanje može se svesti na slijedeće: tužitelji su kao državni službenici imali pravo na isplatu posebnog dodatka za posebne uvjete rada i za zvanje na iznos naknade za prekovremene sate rada i u vrijeme kada je odredbom čl. 35. i 39. KU/04 bilo propisano da se državnim službenicima i namještenicima koji rade na posebnim uvjetima rada uvećava osnovna plaća.

 

Državni službenici i namještenici imaju, dakle, pravo na isplatu svih posebnih dodataka na plaću ako takvo pravo proizlazi iz pojedinačnog rješenja o rasporedu na radno mjesto službenika, pravilnika o radu, sporazuma sklopljenog između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnog ugovora ili zakona.

 

Stoga, a kod nesporne činjenice da tuženica na opisani način nije vršila obračun plaće tužiteljima, a da visina neisplaćene plaće nije sporna, prihvaćanjem tužbenih zahtjeva nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo.

 

Zbog izloženog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, o reviziji tuženice odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 14. studenoga 2017.