- 1 -              Revr 1669/16-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1669/16-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. C. iz V., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u V., protiv tuženice V. Osnovne škole V., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnice - odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. G. i J. P. u V., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2403/15-2 od 13. srpnja 2016., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda Varaždinu poslovni broj P-1487/14-16 od 24. rujna 2015., u sjednici održanoj 14. studenoga 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba tužiteljice podnesena tome sudu 23. rujna 2014., kao nepravovremena (toč. I. izreke), te je tužiteljici naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (toč. II. izreke).

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja tužiteljica je podnijela reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud ukine oba nižestupanjska rješenja i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

Tuženica je podnijela odgovor na reviziju u kojem predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57711, 148/11 i 25/13 - dalje ZPP) u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a, ovaj sud ispitao je pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se ono pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti Odluke tuženice o otkazu ugovora o radu i posljedično za vraćanje tužiteljice na rad.

 

Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima bilo je sporno, a sporno je i revizijskom stadiju postupka, jesu li ostvarene procesne pretpostavke za zaštitu prava radnika.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica zaposlena na radnom mjestu učiteljice produženog boravka,

- da je Odlukom o otkazu ugovora o radu 14. srpnja 2014. tužiteljici (zaposlenoj na radnom mjestu učiteljice produženog boravka) otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja,

- da je ravnatelj tuženice pozvao tužiteljicu 14. kolovoza 2014. te ju izvijestio o otkazu i pokušao joj uručiti Odluku o otkazu, koju je ona odbila preuzeti i potpisati dok se prethodno ne konzultira, ali je odmah preuzela presliku iste Odluke,

- da je tuženica Odluku o otkazu ugovora o radu istoga dana (14. kolovoza 2014.) izvjesila i na svojoj oglasnoj ploči (sukladno čl. 91. Pravilnika o radu tuženice),

- da je tuženica je na zahtjev tužiteljice istoj putem pošte dostavila Odluku o otkazu, koju je tužiteljica primila 26. kolovoza 2014.,

- da je taj zahtjev tuženica primila 2. rujna 2014. i odbacila ga 15. rujna 2014.,

- da je odluku kojom je odbačen njezin zahtjev za zaštitu prava tužiteljica primila 17. rujna 2015., a tužbu je podnijela 23. rujna 2014.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je predmetna tužba podnesena po proteku prekluzivnih rokova iz čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR).

 

Naime, prema odredbi čl. 133. st. 1. ZR-a radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.

 

Prema odredbi čl. 133. st. 2. ZR-a, ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. tog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

 

Obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da je ravnatelj tuženice 14. kolovoza 2014. u radnim prostorijama tuženice tužiteljici pokušao uručiti spornu Odluku o otkazu, ali da je tužiteljica odbila primitak iste dok se prethodno ne konzultira (no preuzevši presliku Odluke o otkazu), te se pritom upoznala s njezinim sadržajem, pravilan je zaključak sudova da je tužiteljica izgubila pravo na ostvarenje sudske zaštite.

 

Kraj takvog stanja stvari, a imajući pritom na umu da tužiteljica već u činjeničnim navodima svoje tužbe priznaje da ju je ravnatelj tuženice 14. kolovoza 2014. obavijestio o otkazu i dao joj na potpis Odluku o otkazu ugovora o radu, koju je odbila potpisati te istovremeno tražila i preuzela presliku Odluke o otkazu, sudovi su osnovano zaključili da je tog dana (odnosno idući dan) tužiteljici počeo teći rok od 15 dana za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu, slijedom čega je rok za podnošenje tog zahtjeva istekao 29. kolovoza 2014.

 

Budući da je tužiteljica zahtjev za zaštitu prava 1. rujna 2014., dakle (2 dana) izvan zakonskog roka propisanog za njegovo podnošenje (čl. 133. st. 1. ZR-a), nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbacili tužbu jer je tužiteljica izgubila pravo na ostvarenje sudske zaštite.

 

Pritom, a suprotno shvaćanju tužiteljice, okolnost što joj je na njezin zahtjev Odluka o otkazu dostavljena putem pošte (uručena 26. kolovoza 2014.) nije od utjecaja na tijek prekluzivnog roka za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava, kako je to u rečenim okolnostima pravilno zaključio drugostupanjski sud. Stoga je posve neutemeljeno i neprihvatljivo stajalište tužiteljice da se kao dan dostave Odluke o otkazu, odnosno saznanja za povredu prava u ovom slučaju ima smatrati dan 26. kolovoza 2014. i da bi joj tek od tog datuma počeo teći rok za podnošenje zahtjeva poslodavcu za zaštitu prava.

 

Slijedom navedenog, neodlučni su ponovljeni prigovori tužiteljice koji se odnose na (ne)valjanost dostave odluke o otkazu putem oglasne ploče (čl. 91. Pravilnika o radu tuženice), a također i razlozi zbog kojih tužiteljica nije htjela preuzeti original (izvornik) Odluke o otkazu ugovora o radu (naime, smatrajući da Odluka o otkazu nije bila konačna i dovršena jer je „nosila datum mjesec dana unatrag“), a kako je sve to pravilno ocijenio i u pobijanoj presudi valjano obrazložio drugostupanjski sud.

 

Dakle, suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena tužba.

 

Zbog izloženog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a (u svezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a) revizija tužiteljice odbijena je kao neosnovana.

 

Zagreb, 14. studenoga 2017.