- 1 -              Rev 2260/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2260/17-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. P. iz S., OIB: …, koju zastupa I. K., odvjetnik u S., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u S., odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-336/17-2 od 19. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1262/16 od 5. siječnja 2017., u sjednici održanoj 14. studenoga 2017.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužiteljice preinačuju se presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-336/17-2 od 19. travnja 2017. i presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1262/16 od 5. siječnja 2017. u dijelu kojim je odbijen primarni tužbeni zahtjev i u dijelu odluke o troškovima postupka i sudi:

 

              Proglašava se nedopuštenom ovrha temeljem zahtjeva ovrhovoditelja-tuženika za izravnu naplatu tražbine podnesenog Financijskoj agenciji na temelju zadužnice izdane na ime A. P. ovjerene od Z. P., javnog bilježnika u S. pod brojem Ov-1457/03 dana 7. ožujka 2003.

 

              Nalaže se tuženiku da tužiteljici  naknadi troškove postupka u iznosu od 9.712,50  kn u roku od 15 dana.

 

              II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak revizije u iznosu od 2.075,00 kn u roku od 15 dana.

 

r i j e š i o   j e:

 

              Ukidaju se presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-336/17-2 od 19. travnja 2017. i presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1262/16 od 5. siječnja 2017. u dijelu kojim je odbijen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (toč. II. izreke prvostupanjske presude).

 

 

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

»I.              Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"I. Proglašava se nedopuštenom ovrha temeljem zahtjeva ovrhovoditelja – tuženika za izravnu naplatu tražbine podnesenim Financijskoj agenciji na temelju Zadužnice izdane na ime A. P. ovjerene od Z. P. javnog bilježnika u S. pod brojem OV-1457/03 dana 07. ožujka 2003. godine.

 

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužiteljici parnične troškove ovog postupka, a u slučaju zakašnjenja uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate."

 

II.              Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"Proglašava se nedopuštenom ovrha temeljem zahtjeva ovrhovoditelja – tuženika za izravnu naplatu tražbine podnesenim Financijskoj agenciji na temelju Zadužnice izdane na ime A. P. ovjerene od Z. P. javnog bilježnika u S. pod brojem OV-1457/03 dana 07. ožujka 2003. godine u dijelu potraživanja ovrhovoditelja – tuženika prema ovršeniku – tužiteljici koje se odnosi na zakonske zatezne kamate koje na iznos od 168.037,19 kuna teku od 22. ožujka 2007. godine do 28. prosinca 2012. godine u iznosu od 135.866,12 kuna."

 

III.              Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 20.763,50 kuna.«

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Podredno reviziju je podnijela i pozivom odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da ovaj sud preinači nižestupanjske presude.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga Zakona.

 

U ovom predmetu ne radi se o radnom sporu koji ima u vidu odredba čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP, niti je presuda donesena prema odredbama čl. 373.a ni 373.b ZPP. Stoga dopuštenost revizije ovisi u vrijednosnom kriteriju.

 

Tužbeni zahtjevi u ovoj pravnoj stvari odnose se na utvrđenje nedopuštenosti ovrhe, dakle, ne odnose se na novčanu svotu.

 

Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota.  U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (čl. 40. st. 1. i 2. ZPP).

 

Prema odredbi čl. 40. st. 4. ZPP, ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvog stupnja će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora. Ako prvostupanjski sudu u takvom slučaju ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način predviđen potonjom zakonskom odredbom najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn (čl. 40. st. 5. ZPP).

 

Tužitelj nije naznačio vrijednost predmeta spora, a prvostupanjski sud nije postupio na način propisan odredbom čl. 40. st. 4. ZPP, pa se, neovisno o visini sudske pristojbe koja je tijekom postupka naplaćivana, u smislu odredbe čl. 40. st. 5. ZPP smatra da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn.

 

Budući da navedeni iznos ne prelazi iznos za dopuštenost revizije revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

              Tužiteljica u reviziji naznačuje pitanja:

 

              "Da li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. Ovršnog zakona ("Narodne novine" 12/96 i 29/99) - dalje: OZ/96) ima značaj pravomoćne sudske odluke?"

 

              "Da li se na zadužnicu, odnosno potraživanje utvrđeno u toj ispravi koja je izdana sukladno čl. 183. OZ/96 može primijeniti odredba čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO)?"

              Obrazlažući važnost naznačenih pitanja ukazuje na različitu praksu drugostupanjskih sudova o tom pitanju (presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1677/11-2 od 25. studenoga 2011. i Županijskog suda u Zadru broj Gž-752715 od 16. kolovoza 2016.).

 

              Po ocjeni ovog suda naznačena pitanja važna su za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je, a i nije sporno

 

-da je tužiteljica kao sudužnik po ugovoru o kreditu broj 141/03 dana 7. ožujka 2003. izdala zadužnicu na iznos kunske protuvrijednosti 28.700,00 EUR s pripadajućom zateznom kamatom;

-da je tuženik bio aktivirao zadužnicu tijekom 2006., koja nije s uspjehom naplaćena;

-da je ugovor o kreditu radi osiguranja tražbine iz kojeg je izdana zadužnica raskinut 21. ožujka 2007.;

-da je zadužnica ponovno aktivirana podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji (dalje: FINA) dana 24. prosinca 2015.;

-da je na zadužnici potpis tužiteljice samo javno ovjeren, a da zadužnica kao privatna isprava nije ujedno i potvrđena po javnom bilježniku.

 

S obzirom na navedena utvrđenja sporno je ima li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. OZ/96 značaj sudske odluke kojom je utvrđeno potraživanje, a time u vezi s obzirom na odredbe čl. 371. i 379. ZOO, sporno je vrijeme potrebno za nastupanje zastare.

 

Odredba čl. 183. st. 1. OZ/96, koja je bila na snazi u vrijeme izdavanja zadužnice glasi:

 

"Dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate."

 

S obzirom na formu isprave, koja predstavlja privatnu ispravu s tek javno ovjerenim potpisom izdavatelja, neovisno o tome što prema odredbi čl. 183. st. 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, zadužnica izdana sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po ocjeni ovog suda, nije sudska odluka kojom je utvrđeno potraživanje.

 

Naime, zadužnica sama po sebi nije "pravomoćna sudska odluka" već dostavom iste banci tek proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje. Konačno, zadužnica izdana u smislu čl. 183. st. 1. OZ/96 nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku.

 

              Stoga u odnosu na potraživanja  iz takve zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 379. st. 1. ZOO.

Budući da u odnosu na potraživanje iz zadužnice nisu propisana posebna ograničenja niti je propisan posebni rok zastarijevanja to se u odnosu na ta potraživanje primjenjuju opći instituti obveznog prava, pa tako i opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 371. ZOO.

 

Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 361. st. 1. ZOO).

 

Ugovor o kreditu radi osiguranja tražbine iz kojeg je izdana sporna zadužnica raskinut je 21. ožujka 2007., pa je sukladno citiranoj odredbi, najkasnije 22. ožujka 2007.,  tuženik kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje tražbine osigurane zadužnicom. Tuženik zahtjev za izravnu naplatu FINI podnio je dana 24. prosinca 2015., dakle, po proteku petogodišnjeg roka iz čl. 371. ZOO.

 

Budući da je slijedom iznesenog nastupila zastara tražbine ostvaren je žalbeni razlog iz čl. 46. st. 2. toč. 11. OZ te ovrha na temelju izdane zadužnice nije dopuštena.

 

Budući da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st.1. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu i presuditi kao u izreci.

 

Nakon preinačenja presude izmijenjen je uspjeh stranaka u parnici te je na temelju odredbe čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP preinačena odluka o troškovima postupka.

 

Tužiteljici, koja je u cijelosti uspjela u sporu, kao trošak potreban za vođenje parnice, a prema vrijednosti predmeta spora od 50.000,00 kn priznat trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12- dalje: Tarifa), trošak sastava obrazloženog podneska (Tbr. 8. toč. 1.), trošak zastupanja na četiri ročišta (Tbr. 9. toč. 1.) u visini od po 100 bodova, i trošak sastava žalbe (Tbr.10. toč. 1.) u visini od 125 bodova, uz vrijednost boda od 10,00 kn, sve uvećano za PDV u ukupnom iznosu od 9.062,50 kn. Priznat joj je i trošak sudskih pristojbi na tužbu presudu i žalbu prema vrijednosti predmeta spora od 50.000,00 kn, u ukupnom iznosu od  650,00 kn.

 

Tužiteljica u cijelosti uspjela je s revizijom te joj je priznat trošak revizije u ukupnom iznosu od 2.075,00 kn, od čega za sastav u iznosu od 1.875,00 kn (Tbr. 10. toč. 6.) i za sudsku pristojbu u iznosu od 200,00 kn.

 

Nakon što je preinačenjem presude prihvaćen primarni tužbeni zahtjev, valjalo je ukinuti odluku o eventualno kumuliranom zahtjevu.

 

Zagreb, 14. studenoga 2017.