- 1 -              Rev 1280/14-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1280/14-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. J. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik P. K. odvjetnik u R.,  protiv tuženika V. J. iz D., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u B. na M., radi smetanja posjeda, odlučujući o reviziji tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2383/13-2 od 17. veljače 2014., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Pagu poslovni broj P-128/12 od 31. svibnja 2013. u sjednici dana 14. studenog 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2383/13-2 od 17. veljače 2014. se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zadru rješenjem poslovni broj Gž-2383/13-2 od 17. veljače 2014. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio rješenje Općinskog suda u Pagu poslovni broj P-128/12 od 31. svibnja 2013. kojim je riješeno:

 

„I Tuženik J. V. smetao je tužitelja J. V. u mirnom i nesmetanom posjedu okućnice, označene kao k.č.br. 44/2, upisane u z.k.ul. 376 k.o. D., na način da je na navedenoj nekretnini iskrcao 3 m3 pijeska te time onemogućio tužitelju korištenje dvorišta i ulazak u vikendicu, pa je dužan uspostaviti prijašnje posjedovno stanje te mu se zabranjuje svako takvo ili slično uznemiravanje posjeda tužitelja, pod prijetnjom novčane kazne od 50.000,00 kn, sve u roku od 7 dana.

 

II Tuženiku se nalaže nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 5.346,00 kuna u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

III

1. Nalaže se tuženiku odmah uspostaviti prijašnje stanje na okućnici, označenoj kao k.č.br. 44/2, upisane u z.k.ul. 376 k.o. D., odnosno da ukloni 3 m3 pijeska iskrcanih na navedenoj okućnici, te mu se zabranjuje daljnje ili ikakve nove radnje istovara pijeska ili slična činjenja, pod prijetnjom novčane kazne od 50.000,00 kn.

 

2. Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog rješenja u ovom predmetu koji se vodi kod Naslovljenog suda ili do drukčije odluke suda, ako se okolnosti zbog kojih je mjera određena kasnije promjene tako da mjera više nije potrebna.“

 

Presuda je donesena u sporu po zahtjevu tužitelja za pružanjem sudske zaštite posjeda okućnice, označene kao k.č.br. 44/2, upisane u z.k.ul. 376 k.o. D., i osiguranja tražbine privremenom mjerom.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, kojom pobija rješenje zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju postupovnopravnog i materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a riječ je o pitanju o kojemu je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsko rješenje na način da odbije tužbeni zahtjev i prijedlog za privremenu mjeru.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo dopuštenost revizije imajući na umu da je pobijano rješenje doneseno je u sporu zbog smetanja posjeda, a prema odredbi čl. 443. st. 3. ZPP protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda dopuštena je samo revizija iz članka 382. stavka 2. ZPP ako su ispunjeni uvjeti iz članka 400. ZPP.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/2012, 25/2013, dalje:OZ) u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz članka 382. stavka 2. ZPP.

 

Stoga je ispitana dopuštenost revizije podnesen po čl. 382. St. 2. ZPP, koju stranke mogu podnijeti protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanjem sudske zaštite suposjeda okućnice, označene kao k.č.br. 44/2, upisane u z.k.ul. 376 k.o. D..

 

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 22. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 - dalje: ZVDSP) na temelju tvrđenja:

 

-da je tužitelj vlasnik i zadnji mirni posjednik nekretnine, u naravi okućnice, označene kao k.č.br. 44/2, upisane u z.k.ul. 376 k.o. D..

 

-da su u posjedovnom listu kao posjednici predmetne nekretnine upisani svatko u 1/3 dijela Š. J.. P. J. i N. V., a tuženik nije upisan kao posjednik,

 

-da je tuženik smetao je tužitelja u mirnom i nesmetanom posjedu okućnice, na način da je na navedenoj nekretnini iskrcao 3 m3 pijeska pred vrata konobe tuženika, te je time onemogućio tužitelju korištenje dvorišta i ulazak u vikendicu, i ujedno pokrio strujni kabel i vodovodne cijevi, te je time onemogućio tužitelju koristiti dvorište, ulaz u kuću i pristup vodovodnim i elektroinstalacijama,

 

-da tuženik nije dokazao suposjed nekretnine k.č.br. 44/2.

 

U obrazloženju je navedeno da su ispunjene pretpostavke za posjedovnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 - dalje: ZVDSP), a prema kojoj posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan je ovlašten svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.

 

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu prihvativši u cijelosti pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje prvostupanjskog rješenja.

 

Tuženik je revizijom osporio pravno shvaćanje drugostupanjskog suda glede pravne prirode spora i zakonom određenog pojma objekta posjedovne zaštite, te je naglasio da objekt posjedovne zaštite može biti stvar ili pravo (posjed prava služnosti), i time neizravno pita što može biti predmetom posjedovne zaštite, te je li tužbeni zahtjev bio pravilno postavljen, ili je trebalo pozvati tužitelja da uredi tužbu.

 

U ovom slučaju tuženik drži da je objekt posjedovne zaštite nekretnina (u naravi dio dvorišta), odnosno oduzimanje putne veze tj. stvari u smislu odredbe čl. 10. st. 4. ZVDSP, pa da je petit tužbenog zahtjeva trebao glasiti na zaštitu posjeda stvarne služnosti na nekretnini u smislu odredbe čl. 10. st. 5. ZVDSP. S obzirom na to da zahtjev nije pravilno postavljen, a sud je vezan sadržajem tužbenog zahtjeva po čl. 2. ZPP, tuženik drži da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a obrazloženje rješenja da se temelji na shvaćanju koje nije sukladno shvaćanju na kojemu se temelji obrazloženje rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-566/1997.

 

Vijeće revizijskog suda je ispitalo postoji li različita praksa u istovrsnim predmetima te je u tu svrhu analiziralo obrazloženje rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-566/1997. u kojemu je zauzeto pravno shvaćanje:

 

„Po pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda činjenični i pravni osnov tužbe podnesene dana 20. 12. 1993. g. usmjeren je na zahtjev za poništenjem nagodbe, jer se tužitelj poziva na mane volje i odredbu čl. 61. i 65. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koje bi u smislu odredbe čl. 111. Zakona o obveznim odnosima nagodbu činile pobojnom, a ne apsolutno ništavom.

 

Sud je vezan činjeničnom osnovom tužbe i odlučuje u okviru tog činjeničnog osnova.

 

Stoga se podnesak tužitelja od 26. 5. 1995. g. ne može smatrati procesnom radnjom preinačenja tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP, jer tužitelj nije označio drukčiji činjenični i pravni osnov od onog u tužbi podnesenoj dana 20. 12. 1993. g. i tijekom postupka. Isti predstavlja procesnu radnju ispravljanja tužbe, jer tužbena osnova u konkretnom slučaju determinira sadržaj zahtjeva.“

 

Usporedbom navedenog obrazloženja i obrazloženja na kojemu se temelji pobijano rješenje ovaj sud je ocijenio da pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-566/1997. nije moguće primijeniti u ovom sporu, jer se radi o rješenju donesenom u bitno različitoj procesnopravnoj situaciji u kojemu je sud primijenio odredbe obveznog prava, dok su u ovom sporu primijenjene odredbe ZVDSP, nije bilo preinake tužbe izmjenom tužbenog zahtjeva tijekom parnice, a sud je odlučio u okviru postavljenog zahtjeva.

 

Stoga se ne radi o važnom pitanju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

U. odnosu na reviziju protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za privremenu mjeru revizijski sud je utvrdio da tužitelj nije naznačio ni jedno pravno pitanje, pa samim time ni razloge važnosti u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Zbog iznijetih razloga radi se u cijelosti o nedopuštenoj reviziji, pa je reviziju valjalo odbaciti po čl. 392b st. 2. i 3. ZPP.

 

Zagreb, 14. studenoga 2017.