- 1 -              U-zpz 45/17-5

 

 

 

 

 

Broj: U-zpz 45/17-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u upravnom sporu tužiteljice Općine Molve, M., (OIB: ...), zastupane po punomoćnici L. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. & R. d.o.o. iz Đ., protiv tuženika Ministarstva poljoprivrede, Uprave vodnoga gospodarstva - u svezi rješenja Klasa: UP/I-325-02/14-02/54, Urbroj: 525-12/0995-14-2 od 25. veljače 2014., radi utvrđenja javnog vodnog dobra, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (broj GZ-DO-93/17-6 od 12. listopada 2017.) za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2206/16-2 od 4. svibnja 2017., u sjednici održanoj 14. studenoga 2017.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2206/16-2 od 4. svibnja 2017. odbijena je žalba zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu i potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-1080/14-9 od 17. svibnja 2016, kojom je poništeno rješenje Ministarstva poljoprivrede, Uprave vodnoga gospodarstva, Klasa: UP/I-325-02/14-02/54, Urbroj: 525-12/0995-14-2 od 25. veljače 2014., a kojim rješenjem je utvrđeno da zemljišne čestice upisane u zk.ul. 6952 k.o. M. i to zk.č. 7139/1 (šljunkara u hambaru), zk.č. 7139/2 (šljunkara u hambaru), zk.č. 7153 (šljunkara u hambaru), zk.č. 7158/1 (šljunkara u hambaru), zk.č. 7158/2 (šljunkara u hambaru), zk.č. 7161 (šljunkara u hambaru), zk.č. 7165 (oranica u hambaru), zk.č. 7178/1 (šljunkara u hambaru), zk.č. 7178/2 (kanal hambar), zk.č. 7179 (šljunkara u hambaru), zk.č. 7183 (oranica u hambaru), zk.č. 9877 (šljunkara u sekulini), zk.č. 9878/2 (šljunkara u sekulini), zk.č. 9879/1 (šljunkara u sekulini), zk.č. 9879/2 (šljunkara u sekulini), zk.č. 9914 (šuma u sekulini), zk.č. 9915 (šuma u sekulini), zk.č. 9918/4 (šuma u sekulini) su vlasništvo Općine Molve (udio 1/1) i u cijelosti pripadaju javnom vodnom dobru (toč. I. izreke), te kojom je određeno da će se temeljem ovog rješenja kod Zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda u Koprivnici izvršiti na opisanim zemljišnim česticama upis oznake: „javno vodno dobro u općoj uporabi - na upravljanju Hrvatskih voda“, uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva Republike Hrvatske (toč. II. izreke).

 

Protiv te presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude zbog (kako navodi) povrede Zakona o vodama („Narodne novine“, broj 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14 - dalje: ZV). Predlaže da se zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude prihvati i preinači presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2206/16-2 od 4. svibnja 2017. tako da se usvoji žalbu zainteresirane osobe i preinači presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-1080/14-9 od 17. svibnja 2016. na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice Općine Molve, odnosno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Odgovor na zahtjev nije podnesen.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude nije osnovan.

 

Sukladno odredbi čl. 78. st. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12 i 152/14 - dalje: ZUS), pobijana presuda ispitana je u granicama zahtjeva.

 

Nije sporno da se predmetne zemljišne čestice iz z.k.ul. 6952 k.o. M. nalaze u obuhvatu uređenog inundacijskog pojasa obale rijeke Drave te u smislu odredaba čl. 8. ZV-a čine (predstavljaju) vodno dobro.

 

U ovoj fazi postupka i nadalje je sporno: jesu li te nekretnine vodno dobro u vlasništvu treće osobe - tužiteljice (Općine Molve) ili su javno vodno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske, a kojim upravljaju Hrvatske vode.

 

Predmet spora valja razriješiti primjenom ZV-a, i to:

 

- odredaba čl. 8., prema kojima: (stavak 1.) „Vodno dobro čine zemljišne čestice koje obuhvaćaju: 1. vodonosna i napuštena korita površinskih voda, 2. uređeno inundacijsko područje, 3. neuređeno inundacijsko područje, 4.(...), (stavak 6.) „Vodno dobro je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu.“,

 

- odredaba čl. 10., prema kojima: (stavak 1.) „Ministarstvo rješenjem utvrđuje pripadnost zemljišta iz članka 8. ovoga Zakona vodnom dobru, uz prethodno mišljenje Hrvatskih voda.“, (stavak 2.) „U slučaju dvojbe ili spora je li neka zemljišna čestica vodnoga dobra po sili Zakona postala javno vodno dobro na temelju članka 11. stavka 1. i 2. ovoga Zakona, Ministarstvo o tome donosi utvrđujuće rješenje.“, (stavak 3.) „Rješenje iz stavka 1. i 2. ovoga članka sadrži oznaku nekretnine prema podacima iz zemljišne knjige i nalog sudu za njegovu provedbu.“, (stavak 5.) „Žalba protiv rješenja iz stavaka 1. i 2. ovoga članka nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor.“,

 

- odredaba čl. 11., prema kojima: (stavak 1.) „Javno vodno dobro čine zemljišne čestice iz članka 8. ovoga Zakona koje su do dana stupanja na snagu Zakona o vodama („Narodne novine“, broj 107/95) bile temeljem zakona ili temeljem bilo koje druge pravne osnove: opće dobro, javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, javno dobro - vode, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo bez obzira tko je bio nositelj prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, odnosno koje su u zemljišnoj knjizi bile upisane kao: javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo s naznakom ili bez naznake nositelja prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, općenarodna imovina, opće dobro i sl.“, (stavak 3.) „Javnim vodnim dobrom postaju i one zemljišne čestice iz članka 8. ovoga Zakona koje se izvlaste ili otkupe u korist Republike Hrvatske.“, (stavak 4.) „Javno vodno dobro je javno dobro u općoj uporabi odnosno u javnoj uporabi sukladno članku 14. stavku 2. ovoga Zakona, i u vlasništvu je Republike Hrvatske.“, (stavak 5.) „Javno vodno dobro je neotuđivo.“, (stavak 6.) „Na javnom vodnom dobru ne može neka druga osoba, dosjelošću niti na drugi način, steći pravo vlasništva niti drugo stvarno pravo, osim prava služnosti i prava građenja na način uređen člankom 16. ovoga Zakona.“, (stavak 7.) „Pravni poslovi sklopljeni protivno stavku 6. ovoga članka su ništetni.“,

 

- odredaba čl. 254., prema kojima: (stavak 1.) „Sudovi će provesti uknjižbu javnog vodnog dobra u vlasništvu Republike Hrvatske na svim nekretninama koje su vodno dobro iz članka 8. ovoga Zakona, koje su u posjedu Hrvatskih voda najmanje 10 godina do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, neovisno o tome tko je uknjižen kao vlasnik nekretnina.“, (stavak 2.) „Uknjižba prava vlasništva provest će se po prijedlogu nadležnog državnog odvjetništva, a na temelju potvrde tijela nadležnog za katastar da je nekretnina u posjedu Hrvatskih voda najmanje 10 godina te potvrde Hrvatskih voda da se radi o zemljišnoj čestici iz članka 8. ovoga Zakona.“, (stavak 3.) „Uknjižbu prava prvokupa Republike Hrvatske na nekretninama vodnog dobra provest će sudovi po službenoj dužnosti na temelju rješenja iz članka 10. ovoga Zakona.“.

 

Presuda čije se preispitivanje traži temelji se na činjeničnom utvrđenju da su prijeporne nekretnine na dan stupanja na snagu Zakona o vodama iz 1995. („Narodne novine“, broj 107/95) u zemljišnoj knjizi bila upisane kao vlasništvo fizičke osobe (a ne kao vlasništvo jedinice lokalne samouprave ili društveno vlasništvo) - i da nisu mogle na temelju navedene odredbe čl. 11. st. 1. ZV-a steći status javnog vodnog dobra:

 

- obzirom da u smislu te odredbe javno vodno dobro čine samo one zemljišne čestice iz čl. 8. ZV-a koje su do dana stupanja na snagu ZV-a iz „Narodnih novina“, broj 107/95 „bile temeljem zakona ili temeljem bilo koje druge pravne osnove: opće dobro, javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, javno dobro - vode, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo bez obzira tko je bio nositelj prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, odnosno koje su u zemljišnoj knjizi bile upisane kao: javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo s naznakom ili bez naznake nositelja prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, općenarodna imovina, opće dobro i sl.“, a prijeporne čestice ovima ne pripadaju: u zemljišnoj knjizi su na taj dan bile upisane kao vlasništvo fizičke osobe - a tek su 2011. u istim knjigama upisane kao vlasništvo tužiteljice“.

 

Podnositelj zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude drži (polazeći od već navedenih, nespornih činjenica) da je pravno shvaćanje na kojemu Visoki upravni sud Republike Hrvatske temelji osporenu presudu pogrešno i protivno navedenim odredbama čl. 11. ZV-a, a jer (da) iz tih odredaba i postojećih činjenica jedino pravilnim valja prihvatiti:

 

- da relevantnim za status prijeporne nekretnine o kojemu je riječ u odredbama čl. 11. ZV-a nije zemljišnoknjižno stanje - već stvarno, pa dakle i izvanknjižno stanje nekretnine u vrijeme stupanja na snagu Zakona o vodama iz 1995., ako je ovo različito od zemljišnoknjižnog,

 

- da u to vrijeme (1995.) „zemljišnoknjižno vlasništvo nije bilo usklađeno sa stvarnim stanjem“ tih nekretnina: ona su u to vrijeme bile upisane u zemljišnoj knjizi kao vlasništvo fizičkih osoba, ali samo formalno - jer su u stvarnom već tada bile vlasništvo Općine Molve (odnosno u društvenom vlasništvu),

 

- i to imajući na umu da je Općina Molve 2011. pokrenula pojedinačni zemljišnoknjižni ispravni postupak za nekretnine na području na kojemu su i predmetne nekretnine, te da je na temelju rješenja o pojedinačnom ispravnom postupku, Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu pod brojem Z-4058/11 od 3. kolovoza 2011. (donesenog temeljem utvrđenja da je predmetna nekretnina ranije bila upisana kao posjed Mjesne zajednice M., a na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog između fizičkih osoba i Mjesne zajednice M.) kao vlasnik spornih zemljišnoknjižnih čestica upisana Općina Molve, čime je samo usklađeno ranije stvarno stanje s zemljišnoknjižnim stanjem (budući da je Općina Molve na temelju Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi, „Narodne novine“ broj 90/92 i 117/93, pravni slijednik bivše Mjesne zajednice M.).

 

U tome izraženo pravno shvaćanje podnositelja zahtjeva je pravilno: na to shvaćanje jasno upućuje odredba čl. 11. st. 1. ZV-a prema kojoj javno vodno dobro čine sve zemljišne čestice iz čl. 8. toga Zakona koje su do dana stupanja na snagu Zakona o vodama („Narodne novine“, broj 107/95) temeljem zakona - ali i (ovdje bitno) temeljem bilo koje druge pravne osnove bile u statusu nekretnina o kojemu je u toj odredbi riječ, dakle i one koje su tada bile i stvarno (izvanknjižno) vlasništvo jedinice lokalne samouprave ili društveno vlasništvo - jer su u to vlasništvo prešle pravnim poslom sklopljenim u vrijeme i na način kada se njime to (izvanknjižno) vlasništvo moglo stjecati.

 

Međutim, i uz takvo, pravilno pravno shvaćanje podnositelja zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude (prema kojemu mjerodavnim za status prijeporne nekretnine o kojemu je riječ u odredbama čl. 11. ZV-a i za sadržaj rješenja iz navedenih odredaba čl. 10. st. 2. i 3. ZV-a nije zemljišnoknjižno stanje - već njezino stvarno, izvanknjižno stanje u vrijeme stupanja na snagu Zakona o vodama iz 1995., ako je ono različito od zemljišnoknjižnog), ne postoje razlozi da se podnesenom zahtjevu i u njemu iznijetom prijedlogu udovolji.

 

Naime, u postupku ovakve naravi - pokrenutom zahtjevom za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude, ne mogu se predlagati novi dokazi niti isticati nove činjenice: Vrhovni sud Republike Hrvatske je vezan samo onim činjenicama koje se bile iznijete nižestupanjskim sudovima - i na kojima su ovi imali prilike odlučivati.

 

U konkretnom slučaju nižestupanjskim sudovima nije pružena mogućnost ocjene činjenica koje su prvi puta iznijete tek u zahtjevu: da je prednik tužitelja prijepornu nekretninu kupio od fizičkih osoba (koji kupoprodajni ugovor je realiziran), da je u katastarskom operatu kao posjednica prijeporne nekretnine upisana Mjesna zajednica M., da je u zemljišnoknjižnom ispravnom postupku samo usklađeno ranije postojeće stvarno stanje sa zemljišnoknjižnim stanjem, a niti im je predočena isprava na koju se podnositelj poziva u zahtjevu: Rješenje Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu, broj Z-4058/11 od 3. kolovoza 2011.

 

U takvoj situaciji, a kada nižestupanjski sudovi u upravnom postupku nisu imali niti imaju ovlast suditi u sporu o vlasništvu nekretnine - kao u vlasničkopravnoj parnici, pa dakle niti o postojanju pretpostavki za stjecanje vlasništva nekretnine pravnim poslom koji je (ako jest) izvršen (realiziran), a nisu imali niti mogućnost odlučivanja prema činjenicama na koje se podnositelj zahtjeva poziva tek u zahtjevu - jer im nisu niti mogle biti poznate (budući da se sudionici u postupku na njih nisu pozivali), valja zaključiti:

 

- da Visoki upravni sud Republike Hrvatske nije u osporenoj presudi pogrešno (kako se u zahtjevu tvrdi) tumačio odredbu čl. 11. st. 1. ZV-a i izrazio pogrešno shvaćanje da je ovdje „mjerodavno samo formalno zemljišnoknjižno stanje predmetne nekretnine odnosno tko je formalni vlasnik, a ne i tko je stvarni vlasnik“: na takvome shvaćanju nije niti temeljio osporenu presudu - i ovu je donio samo na osnovi činjenica kojima je raspolagao,

 

- da nije imao razloga za odluku različitu od osporene,

 

- da je time (i uz u njemu izraženo pravilno pravno shvaćanje) zahtjev podnositelja zahtjeva neosnovan.

 

Ovaj sud pritom ukazuje da je činjenica posjeda prijeporne nekretnine od 1992. do 2012., na koju se činjenicu tuženik pozivao u postupku koji je ovome prethodio, mogla biti relevantna samo u postupanju u smislu navedenih odredaba čl. 254. ZV-a, kojima su propisane pretpostavke za uknjižbu javnog vodnog dobra već i na temelju (uz ostalo) posjeda koji je trajao „najmanje 10 godina“ - ali ne i u ovome postupku, u ovdje odabranom putu pravne zaštite vodnog dobra - kroz primjenu odredbe čl. 11. st. 1. ZV-a.

 

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 78. st. 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12 i 152/14) odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 14. studenoga 2017.