- 1 -              Rev 3325/15-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3325/15-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. P. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici N. Đ. T., odvjetnici u Z., protiv prvotuženika Županijske uprave za ceste Krapinsko-zagorske županije, P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku u Z., i drugotuženika Općine Konjščina, K., uz sudjelovanje umješača na strani prvotuženika C. o. d.d., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1650/13-2 od 15. svibnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-308/11-41 od 27. veljače 2013., u sjednici održanoj 14. studenoga 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-308/11-41 od 27. veljače 2013. naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos 26.010,00 kn sa zateznim kamatama (točka I izreke), odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa 4.015,00 kn sa zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos 26.010,00 kn za razdoblje od 4. svibnja 2009. do 26. veljače 2013. (točka II izreke), naloženo je tuženicima solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 12.470,80 kn sa zateznim kamatama (točka III izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu 2.875,00 kn sa zateznim kamatama (točka IV izreke).

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1650/13-2 od 15. svibnja 2015. žalbe tužitelja, prvotuženika i drugotuženika odbijene su kao djelomično neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I izreke, pod točkom II izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 1.015,00 kn sa zateznim kamatama, zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos 3.000,00 kn za razdoblje od 19. siječnja 2011. do 2. svibnja 2011. i zateznih kamata na iznos od 26.010,00 kn za razdoblje od 4. svibnja 2009. do 26. veljače 2013., te je potvrđena presuda i pod točkom IV izreke za iznos 1.556,50 kn sa zateznim kamatama. Nadalje je djelomično preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa 3.000,00 kn sa zateznim kamatama, na način da je u tom dijelu naložena solidarna isplata tog iznosa tuženicima, te je preinačena prvostupanjska preuda u dijelu pod točkama III i IV izreke u odnosu na parnični trošak.

 

Protiv drugostupanjske presude prvotuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predložio je preinačiti obje nižestupanjske presude, a podredno iste ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa primjerice navodi:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

 

2) ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz sadržaja odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a jasno proizlazi, a kako bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, da je potrebno da revizija sadrži sljedeća tri elementa: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te da su u reviziji određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje osnovanosti takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

U podnesenoj reviziji tuženik postavlja sljedeće pitanje:

 

''Je li temeljem postojećih propisa Županijska uprava za ceste kojoj su te ceste dane na upravljanje, odgovorna i za štete koje su nastale zbog neodgovarajućeg održavanja tih cesta i to na onim dijelovima ceste koje su dužne održavati jedinice lokalne samouprave?''

 

Ističe da o postavljenom pravnom pitanju ovisi odluka u sporu te da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je o istom pitanju u presudi Prekršajnog suda u Zaboku poslovni broj P-802/11 od 30. rujna 2011., odnosno u presudi Visokog prekršajnog suda poslovni broj Pž-15203/11 od 22. travnja 2015., o odgovornosti prvotuženika zauzeto drugačije pravno shvaćanje od pravnog shvaćanja u pobijanoj presudi. Nadalje je uz podnesak od 28. kolovoza 2015. prvotuženik, u prilog tvrdnjama o različitoj sudskoj praksi o postavljenom materijalnopravnom pitanju, dostavio i presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-3103/12-2 od 2. travnja 2013. te presudu ovoga suda poslovni broj Rev 2909/94 od 11. lipnja 1997.

Međutim, pozivanje prvotuženika na navedene odluke prekršajnih sudova u pravcu argumentiranja dopuštenosti podnesene revizije, kao i osnovanosti revizijskih navoda nije od značaja za ovaj spor. Polazeći od, kako u pravnoj teoriji, tako i sudskoj praksi prihvaćenog pravnog shvaćanja da je građanskopravna odgovornost šira od prekršajnopravne odgovornosti, ocjena je ovog suda da pravno shvaćanje o nepostojanju prekršajne odgovornosti za radnje stavljene na teret okrivljeniku u prekršajnom postupku, za koje prvotuženik navodi da se radi upravo o radnjama, odnosno propustima u održavanju javnih cesta na kojima se temelji odgovornost prvotuženika i u ovom predmetnom postupku, samo po sebi ne isključuje postojanje građanskopravne odgovornosti prvotuženika za naknadu štete koja je predmet ovog spora, budući da je pravna ocjena o odgovornosti prvotuženika u ovom postupku rezultat sagledavanja svih okolnosti konkretnog slučaja i njihovog podvođenja pod odgovarajuće materijalnopravne odredbe, pa okolnost isključenja prekršajnopravne odgovornosti ne znači sama po sebi da je otklonjena prvotuženikova građanskopravna odgovornost za predmetnu štetu.

 

Nadalje, nižestupanjski su sudovi ocjenu o odgovornosti prvotuženika za predmetnu štetu utemeljili na odredbi čl. 23. Zakona o javnim cestama (''Narodne novine'', broj 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08 i 38/09 - dalje: Zakona o javnim cestama), odnosno u propustu prvotuženika u postavljanju odgovarajuće prometne signalizacije koja bi upozoravala na radove i stanje kolnika, dok je odgovornost drugotuženika, jedinice lokalne samouprave utemeljena na propustu iste u čišćenju javne ceste koja prolazi kroz naselje, sukladno odredbi čl. 19. st. 1. Zakona o javnim cestama, odnosno čl. 3. i 7. Zakona o komunalnom gospodarstvu.

 

Iz dostavljene presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-3103/12-2 od 2. travnja 2013., proizlazi da je u tom postupku tuženik Županijska uprava za ceste Krapinsko-zagorske županije, oslobođen odgovornosti za naknadu štete pretrpljene uslijed neočišćenog kolnika, s obrazloženjem da tuženik Županijska uprava za ceste nije nadležna za čišćenje javne ceste koja prolazi kroz naselje. Tako izraženo pravno shvaćanje nije suprotno shvaćanju izraženom u pobijanoj presudi, jer u konkretnom slučaju sud niti ne temelji ocjenu o odgovornosti prvotuženika za štetu na okolnosti, odnosno propustu istoga da očisti javnu cestu koja prolazi kroz naselje, već u propustu istoga u postavljanju signalizacije kojom bi obavijestio javnost o stanju i prohodnosti predmetnog dijela javne ceste, i to konkretno vršenju radova u blizini iste ceste uslijed kojih je cesta bila onečišćena.

 

Nadalje, niti u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2909/94 od 11. lipnja 1997., donesenoj u postupku naknade štete protiv tuženika Hrvatskih cesta zbog odrona na cesti koju je tuženik bio dužan uredno održavati, nije izražen stav glede pravnog pitanja postavljenog u predmetnoj reviziji, pa se ne može govoriti  da pobijana odluka ne bi bila podudarna s pravnim shvaćanjem revizijskog suda o istom pitanju, radi čega se niti postavljeno pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Budući da stoga u podnesenoj reviziji prvotuženika nisu ispunjene pretpostavke za njezinu dopuštenost, a koje moraju biti kumulativno ispunjene, kako je to propisano odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, proizlazi da je revizija tuženika nedopuštena, zbog čega je istu trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392. b st. 1. i 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 14. studenoga 2017.

 

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.