- 1 -              Rev 2565/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2565/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, za Ministarstvo zdravstva, OIB: ..., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel iz Z., protiv tuženika M. V. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku K. P., odvjetniku u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika stečajna masa V. g. d.o.o., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. A., odvjetniku u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-2443/16-2 od 11. srpnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-175/10-35 od 29. siječnja 2016., u sjednici održanoj 14. studenoga 2017.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika M. V. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-2443/16-2 od 11. srpnja 2017., odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I Nalaže se tuženiku M. V. da tužitelju Republici Hrvatskoj, Ministarstvo zdravstva isplati iznos od 1.289.933,43 kn sa zateznim kamatama tekućim od 10. rujna 2010.g. pa do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje od 10. rujna 2010.g. do 31. srpnja 2015.g. određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu , za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. g. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 91.550,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2016.g. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 1.289.933,43 kn od 4. svibnja 2009.g. do 9. rujna 2010.g.

 

III Nalaže se tuženiku M. V. da umješaču stečajnoj masi V. g. d.o.o. naknadi parnični trošak u iznosu od 106.062,50 kn u roku od 15 dana."

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod st. I. i st. III. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju tuženika.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije u pravu tuženik kada smatra da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka te presuda je razumljiva i nije u proturječnosti sa razlozima navedenim u obrazloženju te presude, ali i u obrazloženju prvostupanjske presude, na koje obrazloženje se drugostupanjski sud pozvao na temelju odredbe čl. 375. st. 5. ZPP.

 

Isto tako nije u pravu tuženik kada smatra da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 375. st. 1. ZPP (jer da drugostupanjski sud nije odgovorio na sve žalbene navode tuženika). Kao što je rečeno pobijana drugostupanjska presuda donesena je uz primjenu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP kojom je propisano da ako se presudom žalba odbija, u obrazloženju presude drugostupanjski sud neće posebno obrazlagati presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava. Kada je drugostupanjski sud prihvatio činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava, onda on uz primjenu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP nije niti bio dužan posebno obrazlagati presudu i odgovarati na žalbene navode koji se tiču činjeničnog stanja te primjene materijalnog prava.

 

Nije u pravu tuženik niti kada smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 186. a. st. 6. i st. 8. ZPP (jer da je tužbu tužitelja valjalo odbaciti iz razloga što se tužitelj prethodno nije obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora.

 

Prema odredbi čl. 52. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 – dalje: OZ) ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojeg je podnesena žalba iz čl. 48. i 49. st. 1. toga Zakona provede prije nego što se glavna rasprava u drugostupanjskom postupku (na koju parnicu je upućen ovršenik) zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu.

 

Kada je u konkretnom slučaju bila provedena ovrha prije nego što je glavna rasprava u ovom postupku pred prvostupanjskim sudom zaključena te kada je tužitelj do zaključenja glavne rasprave preinačio tužbu na način da zahtijeva vraćanje stečenog bez osnova, onda tužitelj nije bio u obvezi postupati sukladno odredbi čl. 186. a. st. 8. ZPP (obraćati se tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora). Obveza prethodnog obraćanja sa zahtjevom za mirno rješenje spora u smislu odredba čl. 186. a. ZPP odnosi se na situacije gdje sudski postupak nije započet. Kada je sudski postupak započet te kad su se tek u tom postupku stekli uvjeti za preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 52. st. 1. OZ, to tužitelj u konkretnom slučaju nije niti imao obvezu prethodnog obraćanja tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora vezanog za vraćanje stečenog bez osnova.

 

Predmet spora u revizijskom dijelu postupka je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 1.289.933,43 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. rujna 2010. pa do isplate (s naslova vraćanja stečenog bez osnova).

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće činjenice:

 

- da je pravomoćnim i ovršnim rješenjem Općinskog suda u Zagrebu posl. broj P-9807/06 od 29. lipnja 2007. društvo V. g. d.o.o. steklo tražbinu prema ovdje tužitelju od 1.006.500,00 kn (s osnova obveze naknade parničnog troška),

 

- da je ugovorom o ustupu potraživanja od 24. prosinca 1998. društvo V. g. d.o.o. ustupilo tuženiku, između ostalih, i prije navedenu tražbinu prema tužitelju,

 

- da je tuženik kao ovrhovoditelj protiv tužitelja kao ovršenika vodio ovršni postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl. brojem Ovrpl-651/09 radi naplate predmetne tražbine,

 

- da je tužitelj kao ovršenik u tom postupku upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i da je postupajući po toj uputi 12. siječnja 2010. pokrenuo ovu parnicu,

 

- da je tuženik kao ovrhovoditelj u navedenom ovršnom postupku namiren za 1.289.933,43 kn i to 4. svibnja 2009.,

 

- te da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x-629/09-2 od 20. srpnja 2010. ukinuto rješenje Općinskog suda u Zagrebu posl. broj P-9807/06 od 29. lipnja 2007. u dijelu gdje je ovdje tužitelj obvezan V. g. d.o.o. vratiti parnični trošak od 1.006.500,00 kn te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su prihvatili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Prema odredbi čl. 1011. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

Prema odredbi čl. 1111. st. 3. ZOO obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

Kada je tuženik kao ovrhovoditelj u prije navedenom ovršnom postupku od tužitelja kao ovršenika stekao utužen iznos i to po osnovu pravomoćnog i ovršnog rješenja Općinskog suda u Zagrebu posl. broj P-9807/06 od 29. lipnja 2007., te kada je naknadno to rješenje ukinuto rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x-629/09-2 od 20. srpnja 2010., onda je tuženik utuženi iznos stekao po osnovi koja je kasnije otpala pa je u obvezi vratiti tužitelju taj iznos (čl. 1111. st. 1. i st. 3. ZOO).

 

Nije u pravu tuženik kada (pozivajući se na odredbu čl. 84. st. 2. i odredbu čl. 86. ZOO) smatra da tužitelj ne bi imao pravo od tuženika zahtijevati stečeni iznos već od društva V. g. d.o.o. (ustupitelja) jer da je navedeno rješenje Općinskog suda u Zagrebu ukinuto nakon što je tužitelj kao dužnik obaviješten o ustupanju tražbine društva V. g. d.o.o. na tuženika. U ovom parničnom postupku nije riječ o pokušaju tuženika kao novog vjerovnika da ostvari svoju tražbinu (gdje bi tužitelj kao dužnik bio ograničen u mogućnosti podnošenja prigovora). U ovom parničnom postupku predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanje stečenog bez osnova, pa kako je upravo tuženik stekao bez osnova zahtijevani iznos odnosno stekao taj iznos po osnovi koja je kasnije otpala, to tužitelj nije niti imao potrebu stavljati prigovore dužnika u smislu odredbe čl. 84. st. 2. ZOO.

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tuženika, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 14. studenoga 2017.