- 1 -              Rev 1129/16-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1129/16-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja M. M., OIB: …, B., R. S., kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u S., protiv ovršenice S. Š., OIB: …, iz S., koju zastupa punomoćnik K. N., odvjetnik u Z., radi iseljenja i namirenja novčane tražbine, odlučujući o reviziji ovršenice protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ovr-2471/2015 od 12. veljače 2016., kojim su potvrđena rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-4966/15 od 27. kolovoza 2015. i Ovr-4966/15 od 27. svibnja 2015., u sjednici održanoj 14. studenog 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija ovršenice protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ovr-2471/2015 od 12. veljače 2016. se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Splitu rješenjem poslovni broj Gž Ovr-2471/2015 od 12. veljače 2016. odbio je žalbu ovršenice kao neosnovanu i potvrdio rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-4966/15 od 27. kolovoza 2015. i Ovr-4966/15 od 27. svibnja 2015..

 

Ovom rješenju prethodilo je rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-4966/15 od 27. svibnja 2015. kojim je određena ovrha na temelju presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-1501/11 od 19. ožujka 2014. I to:

 

-ovrha radi ostvarenja glavne tražbine, iseljenjem i ispražnjenjem te predajom ovrhovoditelju u posjed slobodan od ovršenikovih osoba i stvari stan u S. u zgradi sagrađenoj na nekretnini označenoj kao čest. zgrade 4297 ZU 9287 k.o. S.,

 

-ovrha radi naplate troškova postupka u iznosu od 6.800,00 kuna sa zateznim kamatama, pljenidbom novčanih sredstava ovršenice na svim računa po broju ovršenice OIB: …, i prijenosom sredstava na račun ovrhovoditelja naznačen u rješenju.

 

Ovršenica je protiv rješenja o ovrsi podnijela žalbu kojom pobija rješenje:

 

-zbog žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1., 6. i 7. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12., 25/13, dalje u tekstu: OZ) ,

 

-zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP),

 

- zbog bitne povrede odredbe čl. 40. OZ,

 

-zbog povrede prava na dom, i odredbe čl. 30., 34. i 62. Ustava RH (Narodne novine broj 56/91., 135/97., 8/98., 112/00., 124/00., 28/01., 41/04., 55/01., 76/10., 85/10 i 05/14),

 

-zbog pogrešne odluke o troškovima postupka.

 

Ujedno je ovršenica podnijela i prijedlog za odgodu ovrhe radi iseljenja, navodeći da je protiv pravomoćne presude-ovršne isprave na temelju koje je određena ovrha, podnijela reviziju, te da bi provedbom ovrhe pretrpjela tešku i teško nadoknadivu štetu jer bi izgubila pravo na dom. Navela je da se pravo na dom temelji na stanarskom pravu njezine pokojne majke na predmetnom stanu, a koje pravo je naslijedila kao pravo stvarnopravne prirode.

 

Prvostupanjski sud je u okviru svoje nadležnosti odlučio o prijedlogu za odgodu ovrhe i o žalbi zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 7. OZ, te je rješenjem Ovr-4966/15 od 27. kolovoza 2015. odlučio:

 

I.              „Upućuje se ovršenica da u roku od petnaest dana, računajući od pravomoćnosti točke I. ovoga rješenja, pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

II.              Odbija se prijedlog za odgodu ovrhe.“

 

Ovršenica je i protiv ovoga rješenja podnijela žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitnih povreda odredaba parničnog i ovršnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijano rješenje u skladu s navodima ovršenika, ili podredno da ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Županijski sud u Splitu je pobijanim rješenjem odbio žalbe i to:

 

- žalbu ovršenice protiv prvostupanjskog rješenja ovrsi radi ostvarenja tražbine iseljenjem i ovrsi radi naplate troškova postupka,

 

- žalbu ovršenice protiv rješenja kojim je ovršenica upućena na parnicu u odnosu na žalbeni razlog iz čl. 50. st. 7. OZ,

 

-žalbu ovršenice protiv rješenja kojim je odbijen njezin prijedlog za odgodu ovrhe.

 

Drugostupanjski sud je time postupio po čl. 52. st. 8. OZ, a prema kojoj, ako ovršenik izjavi žalbu protiv rješenja o upućivanju na parnicu, sud prvoga stupnja tu će žalbu uputiti sudu drugoga stupnja radi zajedničkog odlučivanja o toj žalbi i žalbi protiv rješenja o ovrsi.

 

Žalba protiv prvostupanjskog rješenja o upućivanju ovršenice na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom povodom žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. točka 7. OZ je odbijena primjenom odredbe čl. 52. st. 3. i 4. OZ.

 

U obrazloženju je navedeno da je ovršenica žalbom protiv rješenja o ovrsi osporila aktivnu legitimaciju ovrhovoditelja, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ. Sud prvoga stupnja dostavio je žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od osam dana, a ovrhovoditelj nije priznao postojanje navedenog razloga.

 

Prema odredbi čl. 50. st. 3. OZ ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvoga stupnja donijet će bez odgode rješenje kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od pravomoćnosti toga rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. ovoga članka zbog kojeg je izjavio žalbu. Samo iznimno sud u navedenoj procesnoj situaciji neće ovršenika uputiti na parnicu, nego će prihvatiti njegovu žalbu, ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu ako ovršenik osnovanost žalbe dokaže javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno ako su činjenice na kojima se temelji njegova žalba zbog razloga iz stavka 1. ovoga članka općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnijevama.

 

Pregledom ovršne isprave sud je našao da je ovršenik ovlašten tražiti ispunjenje na temelju ovršne isprave, a ovršenica nije dokazala da je takvo njegovo pravo prestalo, pa je drugostupanjski sud ocijenio neosnovanom žalbu protiv rješenja o njezinom upućivanju na parnicu.

 

Žalba protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen prijedlog ovršenice za odgodu ovrhe je odbijena primjenom odredbe čl. 65. st. 1. OZ, kojom je propisano da na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu, (1) ako je protiv odluke na temelju koje je određena ovrha izjavljen pravni lijek, (…).

 

Ovršenica je u prijedlogu za odgodu ovrhe navela da je protiv pravomoćne ovršne isprave podnijela reviziju, te da bi provedbom ovrhe trpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, jer da je predmetna nekretnina za koju je određeno iseljenje njezina jedina nekretnina, da je u odnosu na tu nekretninu naslijedila stanarsko pravo iza pokojne majke, a ujedno da joj je taj stan dom.

 

Nižestupanjski sudovi su međutim ocijenili da ovršenica nije dokazala kao je stan u S., njezin dom, jer ne živi na toj adresi. Ovršenica ima prijavljeno prebivalište na drugoj adresi, što u postupku nije ni osporavala. Po ocjeni nižestupanjskih sudova ovršenica nije učinila vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Stoga je odbijena žalba protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za odgodu ovrhe.

 

Drugostupanjski sud je odbio žalbu i protiv rješenja o ovrsi jer je našao da u postupku donošenja rješenja o ovrsi nisu počinjene povrede odredaba postupka iz čl. 354. st.2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, te da nisu ostvareni žalbeni razlozi iz čl. 50. st. 5. OZ.

 

Žalba protiv prvostupanjske odluke o troškovima ovršnog postupka je odbijena, s obrazloženjem da će osnovanost žalbenih razloga protiv odluke o troškovima postupka ovršenica moći dokazivati u parnici na koju je upućena.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja ovršenica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u ovom postupku ovise o rješenju materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kojima je revizijski zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, odnosno u drugom slučaju o pitanju o kojemu revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a postoji različita sudska praksa. Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine nižestupanjska rješenja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Ovrhovoditelj je odgovorio na reviziju te je predložio da Vrhovni sud RH odbaci reviziju kao nedopuštenu, a podredno odbije reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo dopuštenost revizije, imajući na umu da je pobijano rješenje doneseno u ovršnom postupku, te da je odredbom čl. 399. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) određeno da revizija propisana posebnim zakonom smatra se revizijom iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona, ako tim posebnim zakonom nije drugačije propisano. Stoga je u ovršnom postupku dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neki razlozi primjerice navedeni.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti, jer naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjskog rješenja glede bitnih povreda odredaba postupka i primjene odredaba Ovršnog zakona, te su naznačena pravna pitanja:

 

a)

 

1.              trpi li ovršenik provedbom ovrhe radi ispražnjenja nekretnine nenadoknadivu i/ili teško nadoknadivu štetu u smislu članka 65. stav. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13 i 93/14 – dalje u tekstu: OZ), ukoliko se nekretnina koja je predmet ovrhe može smatrati domom ovršenika?

 

2.               postoji li dužnost nadležnog suda prilikom provođenja postupka ovrhe radi ispražnjenja nekretnine ispitati da li se predmetna nekretnina može smatrati domom ovršenika, u smislu ustavnog prava na nepovredivost doma iz članka 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj41/01, 55/01, 76/10 i 85/10 – dalje u tekstu: Ustav) i članka 8. Konvencije za zaštitu  ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" broj18/97, 6/99, 14/02 i 1/06 – dalje u tekstu: Konvencija)?

 

3.              postoji li dužnost nadležnog suda prilikom provođenja postupka ovrhe radi ispražnjenja nekretnine provesti "test razmjernosti" izražen u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Bjedov vs. Republika Hrvatska, a koji test razmjernosti je prihvatio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci od dana 29. kolovoza 2014. broj U-III-869/14 i to sve u smislu članka 34. Ustava i članka 8. Konvencije?

 

4.              da li ovršenik u ovršnom postupku ima zakonsku osnovu ulaganja žalbe na rješenje o ovrsi uslijed relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka koja se očituje kroz nedostatke u potpisu prijedloga za ovrhu koji su posljedica apsolutno bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 3. točka 8. ZPP-a?

 

5.              da li pogrešno naznačavanje poslovnog broja ovršne isprave u prijedlogu za ovrhu uzrokuje nedostatke prijedloga za ovrhu iz članka 39. stavak 1. i 41. Ovršnog zakona uslijed kojih se prijedlog za ovrhu ima odbaciti kao neuredan?

 

b)              Nadalje, pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni o kojem je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, a pobijana odluka se temelji na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda glasi kako slijedi:

 

6.              trpi li ovršenik provedbom ovrhe radi ispražnjenja nekretnine nenadoknadivu i/ili teško nadoknadivu štetu u smislu članka 65. stavka 1. OZ, ukoliko se nekretnina koja je predmet ovrhe može smatrati domom ovršenika? O navedenom pitanju su Općinski građanski sud u Zagrebu u rješenju od dana 3. rujna 2014. pod poslovnim brojem Ovrs-384/14 i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci od dana 29. kolovoza 2014. broj U-III-869/14 zauzeli stav da ovršenik nužno trpi nenadoknadivu i/ili teško nadoknadivu štetu, a dok se pobijana odluka temelji na suprotnom stavu nadležnog suda?

 

U odnosu na drugostupanjsku odluku kojom je potvrđeno rješenje o troškovima postupka u reviziji nije naznačeno ni jedno pitanje.

 

Ovršenica je navela da su pitanja važna jer odluka u sporu ovisi o rješenju naznačenih pitanja, važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zato što revizijski sud o tim pitanjima još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanjima o kojima postoji različita praksa sudova, pa tako u rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrs-387/2014. od 3. rujna 2014.

 

U reviziji je navedeno da se o spornim pitanjima izjasnio i Ustavni sud RH u odluci poslovni broj U-III-869/14 od 29. kolovoza 2014.,te nizu drugih odluka.

 

Analizom naznačenih pitanja ovaj revizijski sud je utvrdio da su u reviziji naznačeni razlozi važnosti samo u odnosu na zaštitu prava na dom, dakle u odnosu na pitanja označena u ovom rješenju brojevima 1., 2., 3. i 6..

 

U odnosu na ostala pitanja, koja su postupovnopravne naravi, u reviziji nisu naznačeni razlozi važnosti, pa glede tih pitanja revizija ne udovoljava formalnim kriterijima dopuštenosti.

 

U odnosu na pitanja koja se odnose na zaštitu prava na dom tužiteljica se pozvala na pravno shvaćanje izraženo u rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrs-387/2014. od 3. rujna 2014., koje glasi:

 

„Ovršenik je učinio vjerojatnim kako bi provedbom ovrhe pretrpio teško nadoknadivu štetu u vidu gubitka jedine nekretnine koju posjeduje za stanovanje, koja je i jedini dom za stanovanje njegove obitelji i središte njegovog obiteljskog života, u kojemu neprekidno žive od 1950. , odnosno 1987.“

 

Ustavni sud RH u odluci poslovni broj U-III-869/14 od 29. kolovoza 2014. je zauzeo shvaćanje:

 

„Gubitak doma najekstremniji je oblik miješanja u pravo na poštovanje doma, ali unatoč tome to pitanje ne nameće se automatski u svakom sporu vezanom uz prisilno iseljenje, već je stranka dužna pozvati se (istaknuti) na povredu tog prava. Međutim, ukoliko se tijekom postupka pred građanskim sudovima istakne prigovor miješanja (zadiranja, uplitanja) u njezino pravo na poštovanje doma mjerom prisilnog iseljenja, mora se osigurati da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost takve predložene mjere bez obzira na (ne)postojanje pravne osnove (McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 19009/04, § 50., 13. svibnja 2008.). U tom je smislu potrebno podsjetiti na dio već citirane presude ESLJP-a Bjedov protiv Hrvatske koji glasi:

 

"71. ... nadležnost za provedbu testa razmjernosti leži na sudu koji provodi redoviti građanski postupak u kojemu je država i podnijela tužbu tražeći podnositeljevo prisilno iseljenje (vidjeti Paulić protiv Hrvatske,br. 3572/06, § 44., 22. listopada 2009.)."

 

U konkretnom slučaju nesporno je da prigovori podnositeljice na njezino pravo na dom nisu razmatrani od strane redovnih sudova pa samim time podnositeljici nije bila dana prilika da nadležni sud utvrdi može li se sporni stan smatrati domom podnositeljice, i je li došlo do miješanja u njezino pravo na dom te ovisno o tom utvrđenju ispitali je li miješanje bilo utemeljeno na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja te konačno, ako jest imalo legitiman cilj i je li mjera (iseljenja iz stana) bila nužna u demokratskom društvu.“

 

Navedena pravna shvaćanja međutim nije moguće primijeniti u ovom slučaju, kad se ima na umu utvrđenje da je sud ispitao tvrdnje ovršenice da joj je predmetna nekretnina jedina nekretnina i ujedno dom, te je utvrdio da ovršenica uopće ne živi u predmetnom stanu nego na drugoj adresi, odnosno da predmetna nekretnina nije njezin dom.

 

Nadalje ovaj sud je utvrdio da su pravna shvaćanja Ustavnog suda RH glede zaštite prava na dom zauzeta u parničnim predmetima u kojima se raspravljalo o osnovanosti tužbenog zahtjeva za iseljenje i predaju nekretnine. U procesnoj situaciji kad je pravomoćnom odlukom suda naloženo tuženici iseliti iz stana, pri čemu se presuda temelji na utvrđenju da tuženica nije u posjedu stana niti je dokazala pravnu osnovu za posjedovanje stana kao zaštićeni najmoprimac (to pravo je priznato trećoj osobi), ne može se o istom pravnom pitanju ponovno raspravljati u ovršnom postupku. (tako u rješenju Vrhovnog suda RH Rev-1310/15-4 od 9. studenog 2016..

 

S obzirom na iznijete razloge rješenje ovoga postupka ne ovisi o odgovoru na naznačena pitanja glede zaštite prava na dom, pa naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U preostalom dijelu, glede merituma predmeta, reviziju je valjalo odbaciti po čl. 392b st. 2. ZPP u vezi s čl. 21. st. 1. OZ, jer u reviziji nisu naznačeni razlozi važnosti naznačenih pitanja.

 

U odnosu na reviziju protiv rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka:

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava.

 

Glede nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto je pravno shvaćanje je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 16. studenog 2015. koje glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

 

Zbog iznijetih razloga valjalo je reviziju protiv oduke o troškovima ovršnog postupka odbaciti po čl 392. st. 1. u vezi s čl. 400. ZPP i čl. 21. st.1. OZ odbaciti kao nedopuštenu.

 

U preostalom dijelu, glede merituma predmeta, reviziju je valjalo odbaciti po čl. 392b st. 2. i 3. ZPP u vezi s čl. 21. st. 1. OZ.

 

Zagreb, 14. studenoga 2017.