- 1 -

Broj:Gž-2231/17

 

 

                                

 

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Zoričić Tabaković kao predsjednice vijeća te Tomislava Tomašića i Katice Lučić kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenice M.B., koju brani odvjetnik N.F., zbog prekršaja iz članka 294. stavka 1. točke 2. u svezi sa stavkom 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenice M.B., podnijete protiv presude Prekršajnog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku, poslovni broj: Pp G-1453/16 od dana 29. lipnja 2017. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 14. studenog 2017. godine,

 

      p r e s u d i o  j e:

 

I U povodu žalbe okrivljenice M.B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda tako da se protiv okrivljenice M.B., zbog prekršaja iz članka 294. stavka 1. točke 2. u svezi sa stavkom 2. Zakona o radu, činjenično opisanog pod točkom 1) izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 181. točke 5. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07, 39/13,157/13, 110/15) odbija optužba.

 

II Uslijed odluke pod točkom I. žalba okrivljenice M.B., postala je bespredmetna u odnosu na djelo pod točkom 1) izreke prvostupanjske presude.

 

 

III U povodu žalbe okrivljenice M.B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci prekršaja, na način da se prekršaj činjenično opisan u točki 3) izreke prvostupanjske presude pravilno pravno označava kao prekršaj iz članka 150. stavka 1. u svezi sa stavkom 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 80/13, 137/13).

 

IV Odbija se žalba okrivljenice M.B. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

V Uslijed odluke iz točke I ove presude, preinačuje se odluka o novčanoj kazni tako da se okrivljenici M.B., novčane kazne utvrđene od strane prvostupanjskog suda, za prekršaje opisane u točki 2) i 3) izreke prvostupanjske presude, prihvaćaju utvrđenima te se okrivljenici M.B. izriče ukupna novčana kazna u iznosu od 6.000,00 (šesttisuća) kuna, a koju je dužna platiti u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a ukoliko u navedenom roku  plati dvije trećine izrečene novčane kazne, sukladno članku 152. stavku 3. Prekršajnog zakona, ista će se smatrati u cjelini plaćenom.  

 

VI Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17) okrivljenica M.B.  je dužna naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna, u roku od 30 (trideset) dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje             

 

Pobijanom presudom okrivljenica M.B. je proglašena krivom zbog prekršaja iz članka 294. stavka 1. točke 2. u svezi sa stavkom 2. Zakona o radu, zbog prekršaja iz članka 172. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16) te zbog prekršaja iz članka 150. stavka 1. i stavka 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, a kojeg je prvostupanjski sud pogrešno pravno označio kao prekršaj iz članka 50. stavka 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, činjenično opisanih u izreci pobijane presude, te je okrivljenici M.B. izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 9.000,00 kuna, a koja je upozorena da ako u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne, da će se smatrati da je ista u cijelosti plaćena.

 

Istom presudom okrivljenica M.B. je dužna naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 kuna.

 

Okrivljenica M.B. je pravodobno putem branitelja podnijela žalbu zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 10., točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede materijalnog prava i zbog odluke o kazni, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, navodeći da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu budući da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi mi razlozima odluke, te da odluka uopće nema razloga o odlučnim činjenicama, te da su razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima odluke o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu odnosno zapisnicima o saslušavanju svjedoka pred Inspektoratom rada koje je provedeno protivno članku 158. stavku 7. Prekršajnog zakona, te da je povrijeđeno pravo obrane i načelo kontradiktornosti prilikom ispitivanja svjedoka od strane Inspektora rada jer nije omogućeno prisustvovanje okrivljenicima, na temelju kojih je utvrđeno da je H.K. radio kod okrivljenice u periodu od dana 1. lipnja 2014. godine do dana 23. lipnja 2014. godine, na temelju iskaza H.K. i I.B., kojem ispitivanju nije bilo omogućeno prisustvovanje okrivljenice pa su isti nezakoniti i koje bi trebalo izdvojiti iz spisa, te da je pokojni suprug okrivljenice S.G. bio u sukobu sa H.K. pa isti neosnovano tereti okrivljenicu, da su svjedoci A.B. i Ž.M. izjavili da H.K. nije u spornom periodu radio kod okrivljenice pa je trebalo provesti suočenje, te da se u odnosu na prekršaje pod točkama 2. i 3. izreke pobijane presude radi o prividnom stjecaju u odnosu na prekršaj opisan pod točkom 1. izreke jer nesklapanje ugovora o radu obuhvaća i ostale sporedne radnje, kao i da se okrivljenica više ne bavi ugostiteljstvom i da je nezaposlena pa bi joj plaćanje ukupne novčane kazne ugrozilo egzistenciju i ne bi imala sredstava za uzdržavanje svoje dvoje maloljetne djece.

 

Žaliteljica predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati i prvostupanjska presuda ukine.

 

Žalba je djelomično bespredmetna, a djelomično neosnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona.

 

Rješavajući predmet te ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ovaj Sud je po službenoj dužnosti utvrdio  da je od dana počinjenja djela prekršaja pod točkom 1) izreke prvostupanjske presude odnosno od dana 1. lipnja 2014. godine, nastupila zastara prekršajnog progona jer je od počinjenja prekršaja proteklo više od tri godine.

 

Odredbom članka 13. stavka 2. Prekršajnog zakona propisano je da prekršajni progon zastarijeva nakon tri godine za prekršaje za koje je ovlašteni tužitelj obvezan izdati prekršajni nalog, a u članku 13.a istog Zakona propisano je da zastaru prekršajnog progona  počinje teći danom kada je prekršaj počinjen.

 

U konkretnom slučaju za prekršaj iz članka 294. stavka 1. točke 2. u svezi sa stavkom 2. Zakona o radu, činjenično opisanog u točki 1) izreke pobijane presude, propisana je novčana kazna u iznosu od 7.000,00 do 10.000,00 kuna tužitelj, pa je sukladno odredbi članka 239. stavku 1. točki 2. Prekršajnog zakona u odnosu na navedeni prekršaj trebalo izdati obavezni prekršajni nalog jer je u navedenoj odredbi propisano da za prekršaj propisan zakonom za koji je kao kazna propisana samo novčana kazna do 5.000,00 kuna za fizičku osobu, do 10.000,00 kuna za počinitelja prekršaja fizičku osobu obrtnika i osobu koja obavlja drugu samostalnu djelatnost, do 15.000,00 kuna za pravnu osobu i do 5.000,00 kuna za odgovornu osobu u pravnoj osobi.

 

Stoga je ovaj Sud, ne upuštajući se u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda, po službenoj dužnosti preinačio pobijanu presudu i primjenom članka 181. točke 5. Prekršajnog zakona, protiv okrivljenice M.B., u tom dijelu optužbu odbio zbog nastupa zastare u trajanju od tri godine, a žalba okrivljenice uslijed odluke iz točke I. ove presude, bespredmetna je u ovom dijelu.

 

Nadalje, ispitivanjem po službenoj dužnosti utvrđeno da je prvostupanjskom presudom u smislu odredbe članka 196. točke 4. Prekršajnog zakona, povrijeđeno materijalno prekršajno pravo, time što je radnja okrivljenika, činjenično opisana u točki 3) izreke prvostupanjske presude, pravno označena kao prekršaj kao prekršaj iz članka 50. stavka 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, a koju je trebalo uzimajući u obzir činjenični opis navedene radnje pravilno pravno označiti kao prekršaj iz članka 150. stavka 1. u svezi sa stavkom 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 80/13, 137/13).

 

Stoga je ovaj sud, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci prekršaja, kako je to navedeno u točki 1. izreke ove presude.

 

Rješavajući predmet ovaj je sud iz stanja spisa utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona na koju okrivljenica neosnovano upućuju u žalbi, budući da je prvostupanjski sud osnovano iznio sve razloge o odlučnim činjenicama na kojima temelji osuđujuću presudu i koji su potpuno jasni i nisu međusobno proturječni. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude valjano i osnovano iznio razloge za donošenje osuđujuće presude koji nisu međusobno proturječni, nakon što je izveo sve dokaze na temelju kojih je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, a o čemu je prvostupanjski dao jasne i valjane razloge u obrazloženju pobijane presude koje prihvaća ovaj sud, pa je žalbeni navod žaliteljice da je počinjena bitna povreda iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, neosnovan i koji je iznesen paušalno i neargumentirano, citirajući zakonsku odredbu bez ikakvih argumenata.

 

Nadalje, okrivljenica u žalbi navode da se prvostupanjska presuda temelji na nezakonitom dokazu odnosno konkretno na iskazu svjedokinje A.B. koja je ispitana zamolbeno pred Prekršajnim sudom u Zagrebu dana 31. siječnja 2017. godine i o čijem je ispitivanju sastavljen zapisnik, zatim na iskazu svjedokinje A.B. i svjedoka Ž.M. koji su ispitani zamolbeno pred Prekršajnim sudom u Zagrebu dana 31. siječnja 2017. godine i o čijem je ispitivanju sastavljen zapisnik, kao i na zapisniku o ispitivanju svjedoka H.K. sastavljen u prethodnom postupku od strane Inspektorata rada, KLASA: 116-02/14-01/, URBROJ: 524-10-03-01/21-14 od dana 8. rujna 2014. godine, te na zapisniku o ispitivanju svjedoka Ive Burić sastavljen u prethodnom postupku od strane Inspektorata rada, KLASA: 116-02/14-01/1318, URBROJ: 524-10-03-01/21-14-6 od dana 18. rujna 2014. godine, koje je zapisnike prvostupanjski sud  pročitao na glavno raspravi održanoj dana 27. lipnja 2017. godine. Analizirajući sadržaje pročitanih zapisnika ovaj je sud utvrdio da su ispitani svjedoci propisano upozoreni sukladno zakonskim odredbama sadržanim u Zakonu o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14) na čiju supsidijarnu primjenu upućuje odredba članka 82. stavka 3. Prekršajnog zakona. U odredbi članka 90. Prekršajnog zakona je propisano da se sudske  odluke ne mogu utemeljiti na dokazima pribavljenim na nezakonit način odnosno na nezakonitim dokazima, a to su dokazi koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, dostojanstava, ugleda i časti, nepovredivosti osobnog i obiteljskog život i koji su pribavljeni povredom odredaba prekršajnog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom te drugi dokazi za koje se iz njih saznalo. Međutim s obzirom da su navedeni svjedoci ispitani na zakonit način, navedeni zapisnici ne predstavljaju nezakonit dokaz pa stoga nije počinjena bitna povreda odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 10. Prekršajnog zakona.

 

Neosnovan je žalbeni navod žalitelja daje počinjenja bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavaka 2. Prekršajnog zakona i da je povrijeđeno pravo obrane jer ispitivanju gore navedenih svjedoka nije bilo omogućeno prisustvovanje okrivljenice i da je time povrijeđeno i načelo kontradiktornosti, jer iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da je prvostupanjski sud proveo glavnu raspravu dana 27. lipnja 2017. godine u prisustvu okrivljenice te pročitao navedene zapisnike o ispitivanju svjedoka u prethodnom postupku i zamolbenim putem, a na koje okrivljenica nije iznijela primjedbe, pa je stoga prvostupanjski sud omogućio okrivljenici očitovanje na izvedene dokaze radi osiguranja prava obrane i načela kontradiktornosti.

 

Nadalje neosnovan je žalbeni navod žaliteljice da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno budući da je iz gore provedenih dokaza, koje je prvostupanjski sud valjano izveo i koje je prihvatio kao istinite sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, utvrdio sve odlučne činjenice odnosno okolnost da je radnik H.K. radio u vremenskom razdoblju od 1. lipnja 2014. godine do dana 23. lipnja 2014. godine kod okrivljenice koja je formalno vlasnica predmetnog ugostiteljskog obrta, a da nije sa istim sklopila ugovor o radu te da mu nije izdala pisanu potvrdu i istog u propisanim rokovima prijavila nadležnim tijelima zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, pa u tom smislu nije bilo potrebno izvoditi druge dokaze budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Prvostupanjski sud je dao valjane razloge zbog kojih je prihvatio iskaze ispitanih svjedoka kao istinite koje prihvaća i ovaj sud, a što je i u skladu sa zapisnikom o inspekcijskom nadzoru kojeg je sud pročitao na glavnoj raspravi, a žalbeni navodi okrivljenice ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Vodeći računa o pravilnoj primjeni materijalnog prekršajnog prava povodom žalbenih navoda okrivljenice ovaj Sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo osnove za primjenu instituta prividnog stjecaja tako da bi prekršaj iz članka 294. stavka 1. točke 2. u svezi sa stavkom 2. Zakona o radu, konzumirao prekršaj iz članka 172. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju, kao i prekršaj iz članka 150. stavka 1. i stavka 3. Zakona o obveznom zdravstvenom, činjenično opisanih u izreci pobijane presude, jer su navedeni prekršaji zasebno regulirani posebnim zakonskim odredbama čija je svrha zaštita različitih pravnih dobra i koji imaju stoga različite objekte zaštite (zaštita radnog odnosa, zaštita obveznog zdravstvenog i mirovinskog osiguranja kao zasebnih kategorija) pa se stoga ne radi o naknadno nekažnjivim radnjama kako to pogrešno navodi žaliteljica u žalbi, te je stoga prvostupanjski sud osnovano zaključio da se radi o tri različita prekršaja.

 

Ispitujući odluku o kazni, ovaj Sud smatra da utvrđene novčane kazne nisu prestroge, time više što su primjenom članka 37. stavka 3. točke 1. Prekršajnog zakona, dovoljno ublažene budući da je za prekršaj iz članka 172. stavka 1. točke 3. u svezi sa stavkom 2. Zakona o mirovinskom osiguranju propisana novčana kazna u iznosu od 5.000,00 do 50.000,00 kuna, dok je za prekršaj iz članka 150. stavka 1. u svezi sa stavkom 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisana novčana kazna u iznosu od 8.000,00 do 15.000,00 kuna. Svoju je odluku valjano obrazložio prvostupanjski sud na način koji u cijelosti prihvaća i ovaj sud, te ne postoje okolnosti, koje već nije cijenio prvostupanjski sud, za daljnje ublažavanje, te smatra da će se izrečenom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja.

 

Slijedom svega navedenog, trebalo je odlučiti kao u izreci, time da sukladno članku 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, ukoliko okrivljenik u roku koji je određen za plaćanje kazne, računajući od dana primitka ove drugostupanjske odluke, plati dvije trećine novčane kazne izrečene pod točkom V izreke, smatrat će se da je ta novčana kazna u cjelini plaćena.

 

Također, s obzirom odredbu članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, koja predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, ovaj je sud temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao okrivljenicu na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

Zbog izloženih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, dana 14. studenog 2017. godine

 

 

Presuda se dostavlja Prekršajnom sudu u Rijeci, u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljenici, branitelju i tužitelju.