Poslovni broj: Gž-1990/15-2

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1990/15-2

 

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli-Pola po sucima toga suda i to Brunu Frankoviću kao predsjedniku vijeća, Robertu Fabrisu kao sucu izvjestitelju i članu vijeća i Kristine Pavičić Sirotić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. O., Lj., OIB: … zastupa po punomoćnici S. B., odvjetnici u R., protiv tuženice I. M. L. O., Lj. zastupana po punomoćnici A. K. odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & p. R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice i tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-575/2015-44 od 30.lipnja 2015., na sjednici vijeća održanoj 13.studenog 2017.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijanjem žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane potvrđuje se u cijelosti presuda Općinskog suda u Puli-Pola Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-575/2015-44 od 30.lipnja 2015.

 

Obijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troška ovog žalbenog postupka kao neosnovani.

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

Prvostupanjskom presudom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja, te se utvrđuje da je tužitelj vlasnik nekretnine k.č.br. 397, kuća i dvorište površine 78 m2, upisane u zk.ul. 403 k.o. Novigrad u cijelosti, što je tužena dužna priznati i izdati mu ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos prava vlasništva sa njenog imena na ime tužitelja, u roku od 15 dana, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda po njezinoj pravomoćnosti.

 

Ujedno je naloženo tuženoj da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 68.001,58 kuna, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja  i tuženice za naknadu parničnog troška.

 

Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženica i tužitelj u odnosu na odluku o parničnom trošku sadržanoj u toč. III izreke pobijane presude.

 

Tuženica zastupana po punomoćnici žalbu podnosi iz svih žalbenih razloga. U žalbi   u bitnom ističe da je sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokaza i dokazivanju jer u konkretnom slučaju postoji zakonska presumpcija da je tuženica kao zemljišnoknjižni vlasnik i stvarna vlasnica nekretnine pa iz tog razloga ne primjenjuju se odredbe ZPP-a da svaka stranka dokazuje svoje tvrdnje već je na tužitelju teret dokaza da tuženica nije vlasnica predmetnih nekretnina.

 

Nadalje, ističe da je tužitelj morao dokazat i učiniti izvjesnim da je sporna kuća kupljena novcem koje je njegova vlastita imovina a to po žaliteljici tužitelj nije dokazao, jer je tijekom postupka utvrđeno da su obje stranke imale podjednake plaće od oko 3.000 EUR-a te iz navedenih iznosa plaće zasigurno tužitelj nije mogao kupiti kuću kao svoju posebnu imovinu. Pri tom ističe da je za određivanje vlastite imovine i njezine vrijednosti presudan trenutak sklapanja braka, a u konkretnom slučaju tužitelj je stekao poslovne udjele na društvu Atlas 25.2.2000. i njegova nominalna vrijednost iznosila je cca 10.500 EUR-a a brak je zaključen 27.4.2002. Od stjecanja poslovnih udjela do zaključenja braka prošlo je više od 2 godine i u tom periodu nad tim društvom je proveden postupak prisilne nagodbe a što znači da je društvo prisilnom nagodbom izbjeglo stečaj iz čega proizlazi da vrijednost poslovnih udjela društva se znatno smanjila u odnosu na vrijednost u trenutku stjecanja i bila je faktički na nuli.

 

Dok je po žaliteljici do prodaje poslovnih udjela došlo je 28.4.2004. znači već je postojala bračna zajednica u trajanju od dvije godine a poslovni udjeli društva su prodani za oko 5,8 miliona EUR-a znači skoro 560 puta veću cijenu od nominalne vrijednosti ili vrijednosti u trenutku zaključenja braka, a razlika vrijednosti poslovnih udjela od trenutka sklapanja braka 27.4.2002. do trenutka prodaje 28.4.2004. predstavlja zajedničku imovinu – bračnu stečevinu. Isto tako ističe da je tuženica osim posrednim radom kroz bračnu zajednicu sa svoje dvoje zajedničke malodobne djece što je notorno kao bračni drug je sudjelovala neposredno i zajedničkim radom i kao poslovni i financijski sustav u povećanju vrijednosti poslovnih udjela društva i druge vlastite imovine tužitelja. Posebice ističe da je tužitelj prodao svoje poslovne udjele koje je imao u trenutku zaključenja braka a kupovinu kao kredit dao društvu koje mu je otplatilo dio kredita i kamate od plaće od cca 3000 EUR-a je činjenično i pravno potpuno pogrešno i neživotno, dok je navodno plaćanje cijene poslovnih udjela bilo 29.4.2004. sa 18 uplata manjih iznosa sve istog dana te je notorno da u korporativnom poslovanju da se takvi višestrukim plaćanjima manjih iznosa vrši fiktivno plaćanje ukupnog velikog iznosa koji je jednak zbroju svih pojedinačnih plaćanja a što je lako utvrdivo iz izvatka odljeva poslovnog računa.

 

Pri tom tužitelj nije pružio dokaz da je iznos kredita po ugovoru stvarno i uplatio u korist kredita i kad ga je uplatio niti je tužitelj pružio dokaz da se radi o istom novcu kojeg je navodno primio 29.3.2004, niti je dostavio dokaz izvdak iz računa banke za period od 29.4.2994. od dana navodne uplate iznosa kredita.

 

Žaliteljica ističe da tužitelj ne pruža nikakav dokaz da je Lesnina trgovina plaćanjem 30.7.2007. vratila baš dio kredita i dio kamata po ugovoru od 31.12.2004., dok u trenutku kupovanja kuće na računu tužitelja nije bilo drugog novca osim onog kojeg je primio od Lesnina trgovina koja je pak isti iznos primila od prvenstvenog društva tužitelja Lesnina financije.

 

Konačno žaliteljica ističe da je sud i pobijanom presudom prihvatio da su stranke osnovale tvrtku L. da je od 2005. do 2007. ta firma ostvarila znatna novčana sredstva od prodaje 100 (sto) stanova u S. te da je tuženica na tužitelja prenijela svoje poslovne udjele ali ne prihvaća dokaz odnosno navod tuženice da je spornu kuću kupila vlastitim sredstvima. Tuženica također napada odluku o parničnom trošku smatrajući da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo donošenjem takve odluke o parničnom trošku.

 

Žalbeni je prijedlog da se usvoji žalba tuženice i preinači prvostupanjska presuda na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj se protivi svim žalbenim navodima tuženice te ističe da tuženica tijekom postupka nije osporavala sadržaj ugovora o prodaji poslovnog udjela te smatra da je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj smatra da je prodajom poslovnih udjela dobio svoj novčani ekvivalent upravo u trenutku njihove prodaje a poslovni udjeli bili su njegova posebna imovina a to što je navedeni iznos pozajmio … trgovini koja mu je dio vratila i tužitelj podigao sa računa radi se o njegovoj posebnoj imovini, te predlaže da se žalba tuženice odbije  u cijelosti  kao neosnovana te potvrdi pobijana presuda.

 

Tužitelj žalbu podnosi protiv toč. III izreke pobijane presude te u žalbi navodi da je pogrešno sud odbio zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu jer sud nije mogao zahtijevani trošak odbiti sa razlogom da tužitelj nije dostavio dokaz da je navedenu pristojbu i platio, te predlaže da se preinači pobijano rješenje na način da se tužitelju prizna i daljnji trošak u visini od 5.000,00 kn.

 

Žalba tužitelja i tuženice nisu osnovane.

 

              Predmet ovog spora jest zahtjev tužitelja da se utvrdi vlasnikom nekretnine k.č.br. 397, kuća i dvorište površine 78 m2, upisane u zk.ul. 403 k.o. N. u cijelosti, te da ista predstavlja njegovu posebnu imovinu stečenu prije zaključenja braka sa tuženicom, što je tužena dužna priznati i izdati mu ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos prava vlasništva sa njenog imena na ime tužitelja, u roku od 15 dana.

 

Pobijanom presudom prvostupanjski sud prihvaća u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, uz zaključak da je predmetna nekretnina kupljena dana 2. kolovoza 2007. godine za iznos od 245.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti, a da je tužitelj novac za kupnju nekretnine podigao sa svog računa, te da mu je na taj račun doznačen novčani iznos od 247.872,70 € od strane … trgovine d.o.o. temeljem Ugovora o dugoročnoj pozajmici od 31. prosinca 2004. godine, jer je tužitelj imao potraživanje prema … trgovini d.o.o. po osnovi povrata zajma, ta da je sredstva za zajam …  d.o.o. Lj. stekao prodajom poslovnog udjela u društvu … d.o.o. Lj., koji je on imao u vlasništvu prije sklapanja braka sa tuženom, pa je tako nakon primitka novčanog iznosa od 5.842.381,61 € od prodaje poslovnih udjela … d.o.o. dao … trgovini d.o.o. pozajmicu u visini od cca 4-5 milijuna eura, od kojeg mu je iznosa … d.o.o. Lj. 2007. godine vratila dio tog zajma, a kojim je sredstvima potom kupljena predmetna nekretnina.

 

U ovom predmetu sporno je da li je predmetna nekretnina  kupljena posebnom imovinom tužitelja, odnosno da je vrijednost te imovine porasla tijekom braka, dok je prije sklapanja braka bila bezvrijedna, pa da i ta imovina predstavlja zajedničku imovinu stranaka.

 

Odlučujući o tom spornom pitanju prvostupanjski sud nadalje zaključuje da tužena nije dokazala da je predmetna nekretnina kupljena sredstvima preostalim od prodaje stanova, odnosno iz prihoda tvrtke … d.o.o., jer taj navod nije potkrijepljen ni jednim drugim dokazom, već provedeni dokazi potvrđuju iskaz tužitelja da su sredstva za kupnju predmetne nekretnine potekla od prodaje poslovnih udjela tužitelja u društvu … d.o.o.. (kao vlastite imovine), na način da je sredstva stečena prodajom pozajmio … d.o.o. i tako stekao potraživanje prema tom društvu, koje je djelomično naplatio 30. srpnja 2007. godine tako što mu je navedeno društvo kao dužnik temeljem Ugovora o dugoročnoj pozajmici isplatilo iznos od 247.872,70 € kojim je plaćena cijena za predmetnu nekretninu, pa se radi o vlastitoj imovini tužitelja, budući da je ta imovina stečena isključivo njegovim vlastitim sredstvima.

 

Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocijenjeno je kako je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada prihvaćen tužiteljev zahtjev osnovanim.

 

Tuženica u žalbi iznosi svoju analizu izvedenih dokaza, osporavajući razloge prvostupanjske presude kojom je iz ocjene izvedenih dokaza, utvrđeno da je tužitelj dokazao osnovanost svog zahtjeva.

 

Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, prvostupanjski sud dao je ovome sudu, pravilne, jasne i napose uvjerljive razloge, da je predmetna nekretnina kupljena imovinom koja je stečena prije braka, pa se radi o posebnoj imovini tužitelja, a koji zaključak žaliteljica nije uspjela svojom žalbom dovesti u pitanje.

 

Dok, okolnost što je prvostupanjski su ocijenio predložene i dostupne dokaze na način koje tuženici ne odgovara i kojim nije zadovoljna, samo zbog toga, ne može donesenu odluku činiti nevaljanom i nezakonitom jer je prvostupanjski sud za svoju odluku iz navedenih utvrđenja dao valjano obrazloženje sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP.

 

Nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354 ZPP-a, u dijelu u kojem se tuženica poziva da sud temelji odluku na ispravama koje nisu prevedene na slovenskog jezika na hrvatski, a odnosi se na  prilog Ugovora o prodaji poslovnog udjela (63 stranice).

 

Naime osnovanost tužbenog zahtjev tužitelja prvostupanjski sud između ostalog temelji na ugovoru o prodaji poslovnog udjela . d.o.o. i Ugovora o pozajmici, navedeni su ugovori prevedeni na hrvatski jezik po ovlaštenom sudskom tumaču ( list 50-55 spisa).

 

Prilozi Ugovora o prodaji poslovnog udjela … d.o.o nisu prevedeni, ali prvostupanjski sud nije temeljio odluku na navedenim prilozima, jer se radi o financijskoj i tržišnoj procjeni vrijednosti poslovnog udjela, što nije ni predmet ovog postupka, radi čega je žalba tuženice u ovom dijelu neosnovana.

 

Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo za razrješenje ovog spora,  Zakon o braku i obiteljskim odnosima Republike Slovenije (Zakon o zakonski zvezi in družinskih razmjerjih - Uradni list RS 69/04).

 

Naime, u ovom postupku nije ni bilo sporno da je cijena za predmetnu nekretninu u iznosu od 245.000,00 € prodavateljici nekretnine isplaćena u gotovini, a novac kojim je plaćena cijena prethodno je podigao tužitelj sa svog računa.

 

Sporan je izvor tog novca koji je tužitelj nedvojbeno podigao sa svog računa za kupnju predmetne nekretnine, odnosno da li se radi o njegovoj posebnoj imovini, imovini stečenoj prije braka.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženice i po ocjeni ovog suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda, da se radi o novcu koji predstavlja posebnu imovinu tužitelja.

 

Naime, tužitelj je svoje navode da se radi o njegovoj posebnoj imovini potkrijepio i dokumentacijom, Ugovorom o prodaji poslovnog udjela u društvu … d.o.o. od 28.04.2004., ovjeren kod notara u S. ( list 54 i 55 153 i 154 spisa), iz kojeg proizlazi da je svoj poslovni udio, koji je stekao prije sklapanja braka sa tuženom  prodao … d.o.o. za iznos od SIT 1.392.000.000,00 (cca 5.842.381,61 eura), te je u istom ugovoru konstatirano da je kupovnina isplaćena u cijelosti.

 

Potom tužitelj sklapa ugovor s … d.o.o. Lj. o dugoročnoj pozajmici iznosa od 1.414.061.235,90 SIT (oko 5 milijuna eura), sa kamatama i sa rokom otplate do 31. prosinca 2014. godine i mogućnošću prijevremene otplate, da bi navedeno društvo djelomično vratilo zajam 30. srpnja 2007. godine, isplativši na račun tužitelja iznos od 247.872,70 €, s naznakom iz ispisa  sa računa … d.o.o. "kredit“, da bi potom tužitelj podigao iznos sa svog računa za kupnju predmetne nekretnine koja je plaćena 02. kolovoza 2007 godine, što stranke ne spore.

 

Sadržaj tih isprava nije osporen od strane tuženice, niti je osporavala da je udjel u tvrtki … d.o.o. stekao tužitelj prije braka.

 

Tuženica u svojoj žalbi ističe da je nominalna vrijednost poslovnih udjela … d.o.o. na dan 25.02.2000 g. iznosila cca 10.500 eura, da bi vrijednost tih udjela prilikom prodaje dana 28.4.2004.  porasla na 5,8 miliona EUR-a znači skoro 560 puta veću cijenu od nominalne vrijednosti ili vrijednosti u trenutku zaključenja braka , te smatra da navedeno povećanje vrijednosti, odnosno razlika vrijednosti poslovnih udjela od trenutka sklapanja braka 27.4.2002. do trenutka prodaje 28.4.2004. predstavlja zajedničku imovinu – bračnu stečevinu.

 

Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, ovaj sud smatra da poslovni udjeli koje je bračni drug (tužitelj) stekao prije sklapanja braka, a koji su došli na naplatu – prodani za vrijeme trajanja bračne zajednice radi se o posebnoj imovini tog bračnog druga, jer je stečeni novac na ime kupovnine nastao iz njegove posebne imovine, imovine stečene prije braka, pa isti status imaju i „plodovi“ odnosno novčani iznosi koji su mu isplaćeni na ime isplate, odnosno isplaćeni iznosi tužitelju temeljem sklopljenog ugovora o dugoročnoj pozajmici s … d.o.o. ( zajam sa ugovorenom kamatom).

 

Prema tome, i spomenuta razlika u vrijednosti poslovnog udjela, na koju se osvrće tuženica ( početna nominalna vrijednost poslovnog udjela i vrijednost poslovnog udjela prilikom prodaje, u vrijeme trajanja bračne zajednice), odnosno ta razlika vrijednosti ima se smatrati posebna imovina tužitelja, jer ta razlika nije nastala kao posljedica ulaganja novca zarađenog za vrijeme trajanja bračne zajednice, jer to nije u ovom postupku niti utvrđeno.

 

Nadalje, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da uplata koja je izvršena od strane … d.o.o. na račun tužitelja u iznosu od 247.827,70 eura na ime „kredita „ dana 30.07.2007 predstavlja uplatu izvršenu temeljem ugovora o pozajmici, za vraćanje pozajmljenog novčanog iznosa koji predstavlja posebnu imovinu tužitelja, sa kojeg je računa tužitelj podigao novac za kupnju predmetne nekretnine na ime tuženice.

 

Pravilno je prvostupanjski sud odbio navode tuženice kao neosnovane da je predmetna nekretnina kupljena prihodom, odnosno sredstvima tvrtke … d.o.o., jer za svoje navode nije dostavila nikakav adekvatan dokaz, (ispis transakcija sa računa  i sl).

 

Slijedom toga tuženica se neosnovano poziva na stav prvostupanjskog suda o pravilima tereta dokaza, tj. da na njoj kao zemljišno knjižnoj vlasnica nije bio teret dokaza, već na tužitelju koji tvrdi da stvarno stanje nekretnine nije ono koje je upisano u zemljišnoj knjizi.

 

Naime, i prvostupanjski sud ne dvoji u svojoj odluci  da je tužitelj, koji tvrdi da je vlasnik predmetne nekretnine, iako je u zemljišnoj knjizi upisana tužena, dužan tu svoju tvrdnju dokazati.

 

Međutim, pravilno nadalje ističe prvostupanjski sud da je na tuženoj teret dokaza o činjenicama koje njoj idu u prilog, donosno da je svoje navode dužna potkrijepiti dokazima, pa tako i izneseni navod da je predmetna nekretnina kupljena sredstvima od prodaje stanova u S..

 

Slijedom čega je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku, te ovome suda dao jasne i uvjerljive i na zakonu utemeljene razloge u prilog svog stav da je tužitelj dokazao osnovanost svog zahtjeva, radi čega je žalba tuženice u cijelosti neosnovana.

 

Pravilna je odluka o parničnom trošku kako glede osnova u smislu odredbe čl. 154.st.1 ZPP-a, tako i glede visine, te je prvostupanjski sud uvažavajući vrijednost spora, pravilno primijenio odredbe Odvjetničke tarife za poduzete radnje punomoćnika strana, priznavši opravdane i potrebite troškove u skladu s odredbom čl. 155. ZPP-a.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja, u svojoj odluci pravilno prvostupanjski sud nije tužitelju priznao trošak na ime plaćanja sudske pristojbe za tužbu, jer tužitelj nije dostavio dokaz da je taj trošak platio, pa je opravdano cijenio sud da za tužitelja navedeni trošak nije nastao, radi čega su žalbe tužitelja i tuženice i u ovom dijelu neosnovane.

 

Slijedom iznijetog, a kako ovaj sud prihvaća u cijelosti dano obrazloženje prvostupanjskog suda, to je valjalo žalbu tuženice i tužitelja a odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci sukladno čl. 368 st.1. ZPP-a.

 

Kako tuženica nije postigla uspjeh izjavljenom žalbom, nije osnovan ni njezin zahtjev za naknadu troška žalbe sukladno čl.154.st.1. u svezi čl. 166. ZPP-a.

 

Niti je osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na tužbu jer taj trošak nije bio potrebit za meritorno rješenje ovog spora sukladno čl. 155. ZPP-a.

 

U Puli – Pola 13. studenog 2017.

 

Predsjednik vijeća

 

Bruno Franković, v.r.