-1-                        Poslovni broj: 12 UsI-1290/16-/8

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 12 UsI-1290/16-8

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Kuruzović, u upravnom sporu tužiteljice I. Sišul Brdar iz R., Š. … d., zastupane po opunomoćeniku D. S.-R., odvjetniku u R., M. G. , protiv tuženika Odbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, radi utvrđivanja dodatka na plaću, 13. studenog 2017.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja tuženika Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112-07/15-01/8821, URBROJ: 566-01/7-16-5 od 26. srpnja 2016., kao i radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa, Glavnog tajništava, KLASA: UP/I-120-02/15-01/8, URBROJ: 514-02-01-01-02-15-03 od 30. lipnja 2015. te utvrđivanja tužiteljici dodatka na osnovnu plaću u visini od 25%.

 

II.              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112-07/15-01/8821, URBROJ: 566-01/7-16-5 od 26. srpnja 2016. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva pravosuđa, Glavnog tajništava, KLASA: UP/I-120-02/15-01/8, URBROJ: 514-02-01-01-02-15-03 od 30. lipnja 2015., a kojim rješenjem je tužiteljici utvrđen dodatak na osnovnu plaću utvrđenu u posljednjem rješenju o rasporedu u visini od 5% za službenike koji su raspoređeni u Probacijskim uredima, Sektora za probaciju u Upravi za kazneno pravo i probaciju počevši od 20. lipnja 2015., a koji rade na probacijskim poslovima koji se obavljaju u neposrednom kontaktu s osuđenicima u probacijskim uredima.

 

Osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženika od 26. srpnja 2016., kao i prvostupanjskog rješenja od 30. lipnja 2015., tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu, koja je kod ovog Suda zaprimljena 13. rujna 2016. pod poslovnim brojem 12 UsI-1290/16, a u kojoj je tužiteljica, iscrpno obrazlažući tijek postupka koji je prethodio ovom upravnom sporu, kao i razloge zbog kojih smatra da je osporavano rješenje tuženika nezakonito, u bitnome navela, da osporavano rješenje tuženika ne sadrži valjano obrazloženje u smislu odredbe članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09, u nastavku teksta ZUP), jer u istom nisu navedene odlučne činjenice bitne za ocjenu zakonitosti osporavanog rješenja, a niti su obrazloženi razlozi kojima su se javnopravna tijela rukovodila prilikom donošenja istog, već da su se ista tijela u obrazloženjima rješenja samo pozvala na odredbu članka 8. točke 10. Uredbe o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi („Narodne novine“ broj 74/02, 58/08, 119/11, 33/13 i 65/15, u nastavku teksta Uredba). Smatra da je u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu počinjena povreda odredaba Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ broj 19/97, u daljnjem tekstu Konvencija), da je povrijeđeno načelo legitimnog očekivanja, kao izvedenice jamstva prava na pošteni postupak i suđenje, da je povrijeđeno načelo zabrane diskriminacije, kao izvedenica jamstva na zaštitu prava vlasništva. Smatra kako bi se odredba članka 8. stavka 1. točke 2. Uredbe o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi („Narodne novine“ broj 74/02) prema kojoj je utvrđen dodatak na plaću od 25% za obavljanje promatranja i provedbe pojedinih programa izvršavanja kazne zatvora, maloljetničkog zatvora i odgojne mjere, nadziranje i praćenje provedbe, a koji se po mišljenju tužiteljice očituju kao probacijski poslovi, imala primijeniti i na probacijske službenike, dakle ovdje tužiteljicu. Pojasnila je da je donošenjem osporavane odluke povrijeđeno načelo zabrane diskriminacije zbog različitih položaja obnašatelja navedenih dužnosti, a koji se od strane zatvorskih službenika, a prethodno povjerenika, obavljaju u sklopu Uprave za zatvorski sustav, unatoč postojanju istih rizičnih faktora te sistematizacije položaja probacijskih službenika u sklopu Uprave za kazneno pravo i probaciju, a također da je izreka rješenja u proturječju s obrazloženjem istog, budući da nije iskazano razlikovanje dosadašnjih poslova koji su obavljani od strane povjerenika imenovanih iz zatvorskog sustava sa istovrsnim poslovima nakon što su takvi preuzeti u nadležnost ustanovljenih ureda za probaciju, a samim time i u zadaću probacijskih službenika. Naposljetku, tužiteljica se referira na glavu VIII te članke od 27. do 29. Zakona o probaciji („Narodne novine“ broj 143/12) prema kojima probacijski službenici sudjeluju u izvršavanju pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora i smatra da je samim time činjenično stanje u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu pogrešno utvrđeno, zbog izostanka komparacije sa istovjetnim zadacima probacijskih službenika u dijelu njihovog rada „na izvršavanju kazne zatvora“. Stoga je tužiteljica u tužbenom zahtjevu predložila da se osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ponište te tužiteljici prizna pravo na dodatak na osnovnu plaću u visini od 25% (čime bi ovaj upravni spor bio meritorno riješen).       

 

Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 21. listopada 2016. u bitnome naveo da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja pa je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

 

U podnesku zaprimljenim kod ovog Suda 14. lipnja 2017. tužiteljica je očitujući se na rješenje ovog Suda poslovnog broja 12 UsI-1290/16-4 navela da ustraje pri prijedlogu da se održi rasprava, jer se na taj način osigurava primjena odredbe članka 6. Konvencije za zaštitu temeljenih ljudskih prava i sloboda u dijelu koji se odnosi na konfrontacijski postupak kao jamstvo prava na pošteno suđenje. Nastavno, tužiteljica je predložila da Sud zastane s postupkom te podnese zahtjev za prethodno pitanje Europskom sudu u Luxemburgu radi tumačenja odredbe članka 4. Europske socijalne povelje te članka 14. Konvencije, odnosno mogu li se gore navedene odredbe primijeniti na predmetni spor.

 

U ovom upravnom sporu 13. studenog 2017. održano je ročište za raspravu u prisutnosti tužiteljice i opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti službene osobe tuženika, na temelju članka 39. stavka 2. u svezi s člankom 37. stavkom 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta ZUS), nakon čega je tužiteljici u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a dana mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora. Na istom ročištu za raspravu tužiteljica je ostala kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je odbijen dokazni prijedlog tužiteljice za njezinim saslušanjem, kao i upitom i pribavom dodatnih podataka od Ministarstva pravosuđa i Ureda za probaciju, jer nije nužan za rješavanje ovog upravnog spora. Na istom ročištu za raspravu odbijen je i prijedlog tužiteljice za prekidom spora i postavljanjem prethodnog pitanja Sudu Europske unije u Luxemburgu glede tumačenja i primjenjivosti odredbe članka 4. Europske socijalne povelje te članka 14. Konvencije na predmetni upravni spor budući u ovom upravnom sporu nije dovedena u pitanje valjanost određene norme prava Unije, već se ovdje radi isključivo o pravilnoj primjeni nacionalnog prava glede utvrđivanja dodatka na plaću tužiteljice, slijedom čega Sud smatra da pokretanje prethodnog postupka pred Sudom Europske unije nije nužno za donošenje odluke u ovom upravnom sporu, nakon čega je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog spora i upravnog postupka te je rasprava zaključena.

 

              Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da je Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 11. lipnja 2015. donijela Uredbu o izmjenama i dopunama Uredbe o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi kojom je utvrdila visinu dodatka za obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada ovlaštenih službenih osoba u Ministarstvu pravosuđa, a koja je stupila na snagu 20. lipnja 2015., da je uvidom u opis poslova prema Pravilniku o unutarnjem redu Ministarstva pravosuđa utvrđeno da tužiteljica obavlja probacijekse poslove koji se obavljaju u neposrednom kontaktu s osuđenicima u probacijskim uredima pa je tužiteljici prvostupanjskim rješenjem od 30. lipnja utvrđen dodatak na osnovnu plaću u visini od 5% u skladu s odredbom članka 8. točkom 10. Uredbe. Utvrđeno je, da je tužiteljica izjavila žalbu protiv gore navedenog rješenja, o kojoj je odlučeno rješenjem tuženika od 26. srpnja 2016. na način da je odbijena žalba tužiteljice i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje (rješenje tuženika je doneseno u izvršenju presude ovog Suda poslovnog broja 3 UsI-787/16 od 28. lipnja 2016. kojom je naloženo tuženiku da u roku od 30 dana od dana zaprimanja presude odluči o izjavljenoj žalbi tužiteljice protiv prvostupanjskog rješenja od 30. lipnja 2015.). Utvrđeno je, da je tužiteljica osporavajući zakonitost rješenje tuženika pokrenula upravni spor, koji se pred ovim Sudom vodi pod gore navedenim poslovnim brojem.

 

Na  temelju  razmatranja  svih  činjeničnih  i  pravnih  pitanja  ovaj  Sud  je utvrdio da  tužbeni  zahtjev tužiteljice nije osnovan.

 

Odredbom članka 8. točke 10. Uredbe propisano je, da dodatak na plaću za probacijske poslove koji se obavljaju u neposrednom kontaktu s osuđenima u probacijskim uredima iznosi 5%.

 

Stoga imajući u vidu gore citiranu odredbu članka 8. točke 10. Uredbe, nisu osnovani navodi tužiteljice iz tužbe kojima ističe da bi joj se trebao utvrditi dodatak na plaću od 25% sukladno ranije donesenoj Uredbi o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi („Narodne novine“ broj 74/02), jer je Uredbom važećom u vrijeme donošenja rješenja Ministarstva pravosuđa, Glavnog tajništava, UP/I-120-02/15-01/8, URBROJ: 514-02-01-01-02-15-03 od 30. lipnja 2015. o utvrđivanju dodatka na osnovnu plaću propisano da dodatak na plaću za probacijske poslove, koji se obavljaju u neposrednom kontaktu s osuđenima u probacijskim uredima iznosi 5%, dok sukladno članku 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09, u nastavku teksta ZUP) javnopravno tijelo rješava upravnu stvar na temelju zakona i drugih propisa i općih akata donesenih na temelju zakonom utvrđenih javnih ovlasti.

 

Naime, na sjednici održanoj 11. lipnja 2015. Vlada Republike Hrvatske donijela je Uredbu o izmjenama i dopunama Uredbe o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi („Narodne novine“ broj 65/15) kojim je utvrdila visinu dodatka za obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada ovlaštenih službenih osoba u Ministarstvu pravosuđa. Sukladno članku 2. navedene Uredbe, odredbom članka 8. točke 10. Uredbe o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi („Narodne novine“ broj 74/02, 58/08, 119/11, 33/13) propisano je kako se utvrđuju poslovi s posebnim uvjetima rada ovlaštenih službenih osoba u Ministarstvu pravosuđa, Upravi za zatvorski sustav, Upravi za organizaciju pravosuđa te državnih službenika koji rade u probacijskim uredima Uprave za kazneno pravo i probaciju, za obavljanje kojih službenicima raspoređenim na odgovarajuća radna mjesta pripada visina dodataka, i to 5% za probacijske poslove koji se obavljaju u neposrednom kontaktu s osuđenicima u probacijskim uredima. Sukladno odredbi članka 4., Uredba je na snazi od 20. lipnja 2015. te se s tim datumom tužiteljici utvrđuje dodatak na osnovu plaću.

 

Nastavno, ukazuje se tužiteljici da su sukladno Pravilniku o unutarnjem redu Ministarstva pravosuđa od 26. veljače 2015. za radno mjesto više stručne savjetnice u Probacijskom uredu R. pod rednim brojem 369. utvrđeni slijedeći poslovi: obavljanje najsloženijih stručnih poslova vezanih uz procjenu kriminogenih rizika i tretmanskih potreba počinitelja kaznenih djela, izrada pojedinačnog programa postupanja, nadzor izvršavanja obveza prema rješenju državnog odvjetnika kada se odlučuje o kaznom progonu prema načelu svrhovitosti, izvršavanje uvjetne osude kojom je izrečen zaštitni nadzor i/ili posebna obveza, rad za opće dobro, rad za opće dobro uz zaštitni nadzor i/ili posebnu obvezu, obavljanje nadzora nad uvjetno otpušenim osuđenikom te nadziranje izvršenja sigurnosne mjere zaštitnog nadzora po punom izvršenju kazne zatvora, izrada izvješća sudu kod određivanja mjera osiguranja prisutnosti i mjere opreza, izbora vrste i mjere i kazneno pravne sankcije, prekida kazne zatvora i uvjetnog otpusta te izvješća državnom odvjetništvu i zatvoru-kaznionici, neposredan rad s osobama uključenim u probaciju, odlazak u njihov dom i kontaktiranje članova obitelji, obavljanje terenskog rada u svrhu izvršavanja probacijskih poslova, suradnja s tijelima lokalne zajednice, državnim tijelima i udrugama te obavljanje drugih poslova po nalogu voditelja probacijskog ureda.

 

Nesporno je kako je Uredba o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi („Narodne novine“ broj 74/02), na koju se tužitelj poziva u tužbi, a koja je stupila na snagu 21. lipnja 2002., u članku 8. utvrdila poslove s posebnim uvjetima rada ovlaštenih službenih osoba u Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Upravi za zatvorski sustav: za obavljanje kojih službenicima raspoređenim na odgovarajuća radna mjesta pripada dodatak za posebne uvjete rada u visini i to od 25% za promatranja i provedbe pojedinačnih programa izvršavanja kazne zatvora, maloljetničkog zatvora i odgojne mjere, nadziranja i praćenja njihove provedbe. Isto proizlazi iz Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03-pročišćeni tekst,  76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13, 150/13), u kojem je u odredbi članka 23. stavka 1. propisan unutarnji ustroj kaznionica i zatvora, na način da se u kaznionicama i zatvorima, ovisno o veličini i o sadržaju poslova kaznionice, odnosno zatvora mogu ustrojiti odjeli: osiguranja, tretmana, upravnih poslova, zdravstvene zaštite zatvorenika, rada i strukovne izobrazbe zatvorenika, te financijsko-knjigovodstveni poslovi. U kaznionicama i zatvorima u kojima ne postoje uvjeti za ustrojavanje odjela može se ustrojiti odgovarajuća ustrojstvena jedinica za obavljanje poslova osiguranja i drugih poslova iz djelokruga kaznionice, odnosno zatvora. Stavkom 3. istog članka navedenog Zakona o izvršavanju kazne zatvora, propisano je kako su poslovi odjela tretmana: promatranje, predlaganje i donošenje stručnih mišljenja, predlaganje i provedba pojedinačnih programa izvršavanja kazne zatvora, nadziranje i praćenje njihove provedbe i vrednovanje učinaka, zdravstvena zaštita, izobrazba, izrada stručnog mišljenja u svezi s primjenom penoloških instituta i izvanrednih pravnih lijekova, vođenje propisanih evidencija zatvorenika te drugi stručni poslovi.

 

              Stupanjem na snagu Zakona o probaciji („Narodne novine“ broj 153/09) dana 29. prosinca 2009. propisani su probacijski poslovi koji se obavljaju kod odlučivanja o kaznenom progonu, određivanju mjera osiguranja prisutnosti okrivljenika i drugih mjera opreza, izboru vrsta kaznenopravnih sankcija i izvršavanju kaznenopravnih sankcija izrečenih počinitelju kaznenog djela te sudjelovanje u organiziranju podrške i pomoći žrtvi i oštećeniku, obitelji žrtve te obitelji počinitelja kaznenog djela. Člankom 2. stavkom 1. navedenog Zakona o probaciji utvrđena je nadležnosti za izvršavanje probacijskih poslova, prema kojoj su probacijski poslovi u nadležnosti Uprave za probaciju ustrojene u ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa. Nadalje, člankom 13. stavkom 1. navedenog Zakona o probaciji propisani su probacijski poslovi: 1) procjena kriminogenih rizika i tretmanskih potreba počinitelja, 2) izrada pojedinačnog programa postupanja, 3) nadzor izvršavanja obveza prema rješenju državnog odvjetnika kada odlučuje o kaznenom progonu prema načelu svrhovitosti, 4) postupci izvršavanja uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom i rada za opće dobro na slobodi, 5) nadzor izvršavanja mjere opreza obveze redovitog javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu, 6) nadzor provođenja mjera utvrđenih rješenjem o određivanju istražnog zatvora u domu, 7) izrada izvješća zatvoru, odnosno kaznionici, 8) nadzor nad uvjetno otpuštenim osuđenikom, 9) izrada izvješća o počinitelju za državno odvjetništvo, sud i suca izvršenja, 10) sudjelovanje u organiziranju pomoći i podrške žrtvi, oštećeniku, obitelji žrtve i obitelji počinitelja.

 

              Stupanjem na snagu Zakona o probaciji („Narodne novine“ broj 143/12)  dana 1. siječnja 2013. prestaje važiti Zakon o probaciji („Narodne novine“ broj 153/09). Također, navedeni Zakona o probaciji u članku 3. propisuje način izvršavanja probacijskih poslova na način da probacijske poslove obavljaju probacijski službenici u probacijskim uredima, na temelju zahtjeva, pravomoćnih i izvršnih odluka suda ili zahtjeva, odnosno odluka državnog odvjetnika te na zahtjev kaznionice ili zatvora, pojedinačno za svaku osobu uključenu u probaciju. Nadalje, odredbom članka 4. navedenog Zakona o probaciji propisana su tijela nadležna za izvršavanje probacijskih poslova te je stavkom 1. propisano kako je provođenje probacijskih poslova u nadležnosti jedinice za probaciju ustrojene u središnjem tijelu državne uprave nadležnom za poslove pravosuđa u čijem sastavu su probacijski uredi. Jedinica za probaciju u izvršavanju probacijskih poslova surađuje s tijelima državne vlasti, znanstvenim i drugim ustanovama, tijelima lokalne zajednice i drugim institucijama ili pravnim osobama te razmjenjuje informacije od važnosti, dok je stavkom 3. istog članka Zakona propisano kako probacijske poslove obavljaju probacijski službenici koji su obrazovani u području socijalne pedagogije, socijalnog rada, psihologije, pravnih znanosti, a iznimno i drugih društvenih i humanističkih znanosti. Nadalje, člankom 10. stavkom 1. navedenog Zakona o probaciji propisani su probacijski poslovi: 1. nadzor izvršavanja obveza prema rješenju državnog odvjetnika kada odlučuje o kaznenom progonu prema načelu svrhovitosti, 2. izrada izvješća na traženje državnog odvjetnika, 3. izrada izvješća za određivanja mjera osiguranja prisutnosti okrivljenika i mjera opreza te za izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije, 4. izvršavanje zaštitnog nadzora izrečenog uz uvjetnu osudu, uz rad za opće dobro, uz uvjetni otpust i po punom izvršenju kazne zatvora, 5. pribavljanje pristanka na zamjenu kazne zatvora radom za opće dobro te organiziranje i nadziranje izvršavanja rada za opće dobro, 6. izrada izvješća zatvoru, odnosno kaznionici kada za to postoji potreba, 7. izrada izvješća sudu u postupku odlučivanja o prekidu izvršavanja kazne te uvjetnom otpustu, 8. nadzor uvjetno otpuštenog osuđenika, 9. organiziranje i nadziranje izvršavanja posebnih obveza iz Kaznenog zakona i obveza iz Zakona o kaznenom postupku.

 

              Nadalje, obzirom na tvrdnju tužiteljice kako se činjenica mjesta rada sadašnjih službenika probacije, za razliku od identičnih poslova koji se od strane zatvorskih službenika (a prethodno povjerenika) trenutno obavljaju u sklopu Uprave za zatvorski sustav, ukazuje se tužiteljici da je Zakonom o izvršavanju zaštitnog nadzora i rada za opće dobro na slobodi („Narodne novine“ broj 128/99), koji je stupio na snagu dana 8. prosinca 1999., a prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o probaciji („Narodne novine“ broj 153/09) bilo uređeno izvršavanje kaznenopravnih sankcija uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom i zamjene kazne zatvora od šest mjeseci radom za opće dobro na slobodi. Odredbom članka 8. navedenog Zakona bilo je propisano da poslove izvršavanja zaštitnog nadzora i rada za opće dobro obavljaju državni službenici Ministarstva pravosuđa, koji su povjerenici za provedbu zaštitnog nadzora i rada za opće dobro (u nastavku teksta povjerenik). Povjerenikom može biti imenovana osoba iz stavka 1. i 2. ovog članka koja ima završenu visoku stručnu spremu, stručno i radno iskustvo u trajanju od najmanje pet godina i primjerene ljudske osobine koje mogu biti uzor ponašanja osuđeniku. Također, su odredbom članka 12. navedenog Zakona bile propisane ovlasti i obveze povjerenika, prema kojem je u stavku 1. povjerenik je dužan osuđeniku unutar odmjerenog vremena provjeravanja pružati potrebnu pomoć, zaštitu i nadzor, te u suradnji sa sudom nadgledati ispunjavanje obveza određenih u uvjetnoj osudi, dok je stavkom 3. bilo propisano kako je povjerenik dužan izraditi pojedinačni program izvršavanja zaštitnog nadzora.

 

Također, tužiteljica tvrdi kako je odredbom članka 27. Zakona o probaciji („Narodne novine“ broj 143/12) uređeno sudjelovanje u izvršavanju pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora, ali pri tome propuštajući uvidjeti da je istim člankom propisano samo kako nadzor i organizaciju provođenja posebnih obveza utvrđenih rješenjem o korištenju pogodnosti u mjestu prebivališta, odnosno boravišta zatvorenika provodi nadležni probacijski ured te ako zatvorenik, tijekom korištenja pogodnosti iz stavka 1. ovoga članka, ne ispunjava obveze utvrđene rješenjem o korištenju pogodnosti, probacijski ured će o tome izvijestiti kaznionicu, odnosno zatvor.             

 

              S tim u svezi potrebno je odgovoriti tužiteljici kako je u navedenom Zakonu o izvršavanju kazne zatvor, u članku 69. propisan pojedinačni program izvršavanja kazne zatvora, prema kojem je u stavku 1. i 2. tog članka Zakona propisano kako se radi ispunjavanja svrhe izvršavanja kazne zatvora iz članka 2. ovoga Zakona, za zatvorenike donosi pojedinačni program izvršavanja kazne zatvora (u nastavku teksta program izvršavanja). Program izvršavanja sastoje se od pedagoških, radnih, zdravstvenih, psiholoških, socijalnih i sigurnosnih postupaka primjerenih osobinama i potrebama zatvorenika te primjerenih vrsti i mogućnosti kaznionice, odnosno zatvora te kako program izvršavanja za svakog zatvorenika donosi upravitelj na prijedlog stručnog tima. U stavku 3. istog članka propisno je kako se programom izvršavanja utvrđuje: smještaju na odjel, rad, korištenju slobodnog vremena, posebni postupci (obvezno liječenje od ovisnosti, socijalna, psihološka i psihijatrijska pomoć, skupni i pojedinačni rad), strukovno usavršavanje i izobrazba, dodir s vanjskim svijetom, pogodnosti, posebne mjere sigurnosti i program pripreme za otpust te pomoći nakon otpusta. Člankom 132. stavkom 1. navedenog Zakona propisano je da o pogodnostima upravitelj donosi odluku na temelju procjene uspješnosti programa izvršavanja.

 

              Slijedom navedenog, te uvidom u opis poslova probacijskog službenika prema Zakonu o probaciji i utvrđenih poslova prema Pravilniku o unutarnjem redu Ministarstva pravosuđa, načinu izvršavanja i tijelima nadležnim za izvršavanje probacijskih poslova, utvrđeno je da tužiteljica obavlja probacijske poslove koji se obavljaju u neposrednom kontaktu s osuđenicima u probacijskim uredima. Utvrđivanje iznosa postotka dodatka na plaću za navedeni opis poslova u predmetnoj Uredbi nije bilo niti može biti predmet rasprave prilikom donošenja rješenja o rasporedu te je isti postotak utvrđen Uredbom, valjalo kao takvog utvrditi u  izreci prvostupanjskog rješenja (točka 5. izreke).

 

Slijedom navedenog, osporavano rješenje tuženika, kao i prvostupanjsko rješenje ocjenjuju se zakonitim sukladno odredbi članka 8. točki 10. Uredbe prema kojoj je tužiteljici utvrđeno pravo na dodatak na osnovu plaće u visini od 5%, pa imajući u vidu sve dosad navedeno, nisu osnovani navodi tužiteljice iz tužbe kojima ističe da su donošenjem osporavanih rješenja počinjene povrede odredaba Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05,1/06,2/10), da je povrijeđeno načelo legitimnog očekivanja, kao izvedenice jamstva prava na pošteni postupak i suđenje, da je povrijeđeno načelo zabrane diskriminacije, kao izvedenica jamstva na zaštitu prava vlasništva.

 

Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 79. ZUS-a budući tužiteljica nije uspjela u ovom upravnom sporu.

 

Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 13. studenog 2017.

 

                                                                                             S u t k i n j a

 

                                                                         Marija Renner Jakovljević, dipl. iur.,v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u 3 (tri) primjerka, za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.