Poslovni broj: Gž R-897/2017-2

Poslovni broj: Gž R-897/2017

 

 

U   I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. B. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku D. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva Č., M., Ž. Š. iz Z., protiv tuženika M. S. d.o.o. iz R., OIB: …, zastupan po punomoćnici Z. G., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-3658/12-38 od 6. rujna 2017., u sjednici održanoj 9. studenog 2017.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-3658/12-38 od 6. rujna 2017. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke, kojim je prihvaćeni tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenim odluke o otkazu ugovora o radu, i odgovora tuženika na zahtjev za zaštitu prava te za sudskim raskidom ugovora o radu, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćene naknade plaće u dosuđenom iznosu zajedno za zakonskim zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak.

 

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika, pa se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-3658/12-38 od 6. rujna 2017. pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja s osnove naknade štete, i sudi:

 

Nalaže se tuženiku M. S. d.o.o, R., OIB: …, da tužitelju D. J. B. iz Z., OIB: …, naknadi štetu u iznosu od 29.149,98 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. rujna 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 8 dana, dok se zahtjev za više zatraženi iznos od 19.433,32 kuna sa zatraženim kamatama odbija kao neosnovan, s time što se odbija i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u dosuđenom iznosu naknade štete od 29.149,98 kuna.

 

III. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-3658/12-38 od 6. rujna 2017. pobijanom dijelu pod točkom V. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u bruto dosuđenom iznosu neisplaćene plaće, i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u dosuđenom iznosu neisplaćene bruto plaće u iznosu od 143.374,76  kuna, kao neosnovan.

 

IV. Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana i preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom VII. izreke, presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-3658/12-38 od 6. rujna 2017., i sudi:

 

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. rujna 2017. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od osam dana, dok se zahtjev za više zatraženo u iznosu od 13.437,50 kuna, odbija kao neosnovan.

 

V. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-3658/12-38 od 6. rujna 2017. u pobijanom dijelu pod točkom VIII. izreke, kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

 

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđuje da nije dopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika M. S. d.o.o, R., OIB: …, od 5. listopada 2012. kojom se tužitelju D. J. B. iz Z., OIB: …, otkazuje Ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen dana 22. prosinca 2010. (točka I. izreke), i na utvrđenje da je nedopušten Odgovor tuženika M. S. d.o.o, R., OIB: …, od 23. listopada 2012. na zahtjev za zaštitu prava tužitelja D. J. B. iz Z., OIB: …, kojim se smatra pravno valjanom i održivom Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika od 5. listopada 2012. (točka II. izreke). Istom presudom raskida se ugovor o radu na neodređeno vrijeme između tuženika M. S. d.o.o, R., OIB:…, i tužitelja D. J. B. iz Z., OIB: …, od 22. prosinca 2010. i to s danom 28. veljače 2014. (točka III. izreke). Također je tom presudom naloženo tuženiku M. S. d.o.o, R., OIB: …, da tužitelju D. J. B. iz Z., OIB: …, naknadi štetu u iznosu od 48.583,30 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. rujna 2017. do isplate (točka IV. izreke), kao što je naloženo i tuženiku M. S. d.o.o, R., OIB: …, da isplati tužitelju D. J. B. iz Z., OIB: …, dospjele neisplaćene plaće u iznosu od 143.374,76 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, a koji su pobliže označeni u izreci presude (točka V. izreke). Tom presudom odbijen je  kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim zahtijeva da mu tuženik isplati iznosu od 9.716,66 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17.10.2014. do isplate, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 48.583,30 kn tekuće od 17.10.2014. do 05.09.2017. (točka VI. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka nalaženo je tuženiku M. S. d.o.o, R., OIB: …, da tužitelju D. J. B. iz Z., OIB: …, naknadi parnični trošak u iznosu od 15.937,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06. rujna 2017. do isplate (točka VII. izreke), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan (točka VIII. izreke).

 

Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u pobija u dijelu pod točkama I.-V. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, kao što je pobija i u dijelu pod točkom VII. i VIII. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/1., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u tom dijelu preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i tuženiku dosudi parnični trošak, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

 

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 5. listopada 2012 i odgovora tuženika na zahtjev za zaštitu prava tužitelja, zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, zahtjev za naknadom štete zbog sudskog raskida ugovora o radu i zahtjev za isplatom naknade neisplaćene plaće za razdoblje za koje tužitelj zbog odluke o otkazu ugovora o radu nije kod tuženika radio.

 

U ovom stadiju postupka nije sporno da je odlukom o otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 5. listopada 2012. tužitelju otkazan ugovor o radu i da je tužitelj pravovremeno podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke, a o kojemu je tuženik odlučio na način što istom nije udovoljio odgovorom od 23. listopada 2012.

 

Nije sporno ni to da je tuženik otkaz ugovora o radu tužitelju donio pozivom na članak 107. stavak 1. točka 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13. – u daljnjem tekstu: ZR), i stavak 2. ZR-a, odnosno da se radi o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu. 

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka tuženik i dalje tvrdi da tužitelj nije pravovremeno zatražio sudsku zaštitu, navodeći kako je tužitelj podneskom od 23. siječnja 2017. preinačio tužbeni zahtjev u smislu članka 191. ZPP-a, time što je točkom 2. tužbenog zahtjeva postavljenom tim podneskom, zatražio i utvrđenje da je nedopušten tuženikov odgovor od 23. listopada 2012., a kojim je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužitelja podnesenog protiv odluke o otkazu ugovora o radu od 5. listopada 2012., i da je time tužitelj prekludiran u traženju sudske zaštite u ovom predmetu u smislu članka 129. stavaka 2. ZR-a.

 

Navedene tvrdnje tuženika nisu osnovane, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, jer iz spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj u skladu sa člankom 129. stavkom 1. i 2. ZR-a, pravovremeno zatražio ostvarenje sudske zaštite u ovome postupku.

 

Naime, prema članku 129. stavku 1. ZR-a, radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, a prema stavku 2. istoga članka, ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, dok prema stavku 3. istoga članka, zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa.

 

U konkretnom slučaju tužitelj tužbom nije zatražio i utvrđenje nedopuštene odluke (odgovora) tuženika kojom je odlučeno o tužiteljevom zahtjevu za zaštitu povrijeđenog prava podnesenom protiv odluke o otkazu ugovora o radu, a koju je tužitelj primio prije nego što je podnio predmetnu tužbu prvostupanjskom sudu, ali to nema za posljedicu gubitak prava ostvarenja sudske zaštite u ovom postupku u smislu članka 129. stavka 1. i 2. ZR-a, jer među strankama nije sporno, da je tužitelj podneskom od 23. siječnja 2017. dopunio tužbeni zahtjev na način što je uz zahtjev za utvrđenje nedopuštenom odluke o redovitom otkazu ugovora o radu od 5. listopada 2012. (koja ima značaj prvostupanjske odluke), zatražio utvrđenje nedopuštene i odluke, odnosno odgovora na zahtjev za zaštitu prava tužitelja od 23. listopada 2012. (koja ima značaj drugostupanjske odluke).

 

Navedene odluke tuženika čine jednu cjelinu, ali kako iz tužbe tužitelja proizlazi da sadrži sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupati u smislu članka 186. stavka 1. ZPP-a i kako iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj pravovremeno zatražio sudsku zaštitu tražeći utvrđenje nedopuštenom prvostupanjske odluke, tj. odluke o otkazu ugovora o radu, to je tužitelj prema mišljenju ovoga suda postupio prema rokovima propisanim člankom 129. stavkom 1. i 2. ZR-a, jer u ovom slučaju nije odlučno to što tužitelj nije tužbom obuhvatio uz prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku, a imajući na umu da je tijekom postupka dopunio tužbu na način što je tužbenim zahtjevom obuhvatio uz odluku o otkazu i odluku kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu povrijeđenog prava, što se ponovno ističe, i tužitelj time nije preinačio tužbu, kako to pogrešno smatra tuženik.

 

U odnosu na meritum spora prvostupanjski sud po provedenom dokaznom postupku utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 22. prosinca 2010. na radnom mjestu servisni specijalist u organizacijskoj jedinici Grupa HP u radnoj ulozi viši specijalist,

- da mu je tuženik otkazao navedeni ugovor o radu odlukom o otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 5. listopada 2012.,

- da iz te odluke o redovitom otkazu ugovora o radu proizlazi da tuženik navodi, a imajući u vidu otežane gospodarske prilike na tržištu vezane za obavljanje poslova iz registrirane djelatnosti poslodavca te zbog ukupnog smanjenja potražnje za pružanjem usluga,  smanjenog broja ugovorenih poslova, prodaje robe te općenito znatno smanjenih prihoda u poslovanju, a u cilju racionalizacije troškova Društva i daljnjeg uspješnog vođenja poslova i opstanka poslodavca, da je Uprava poslodavca donijela 5. listopada 2012., Odluku o reorganizaciji poslovanja, kojom se smanjuje broj djelatnika na radnom mjestu Servisni specijalist u servisnoj grupi HP, na lokaciji rada R., …,

- da se dalje u obrazloženju te Odluke navodi da je poslodavac utvrdio kako ne postoji mogućnost da se u postojećim gospodarstvenim uvjetima uz dodatno obrazovanje ili osposobljavanje radnika zaposli na nekim drugim poslovima te da u idućih šest mjeseci neće zapošljavati nove zaposlenike na iste i slične pozicije, s time što se navodi i da je poslodavac uzeo u obzir starost radnika, radni staž kod poslodavca i obaveze uzdržavanja koje terete radnika.,

- da iz Odluke tuženika o reorganizaciji poslovanja od 5. listopada 2012. proizlazi da zbog otežanih gospodarskih prilika na tržištu, vezanih za obavljanje poslova iz registrirane djelatnosti poslodavca, unatoč prije izvršenim reorganizacijama i uštedama u poslovanju, zbog ukupnog smanjenja potražnje za pružanjem usluga, zbog smanjenog broja ugovorenih poslova i prodaje robe te općenito znatno smanjenih prihoda u poslovanju, a u cilju racionalizacije troškova Društva i daljnjeg uspješnog vođenja poslova i oporavka poslodavca, da će Društvo reorganizirati svoje poslovanje, na način što će provesti smanjenje postojećeg broja izvršitelja na radnom mjestu servisni specijalist na lokaciji rada R., … u organizacijskoj jedinici HP na pet izvršitelja,

- da su u vrijeme donošenja odluke o otkaza tužitelju, u organizacijskoj jedinici G. H. bili zaposleni, i to tužitelj, kao servisni specijalist, u radnoj ulozi višeg specijaliste, T. H., kao servisni specijalist, u radnoj ulozi specijalista, K. V.,  kao servisni specijalist, u radnoj ulozi specijalista, D. D.,  kao servisni specijalist, u radnoj ulozi specijalista, S. Š.,  kao servisni specijalist, u radnoj ulozi viši specijalista, M. K., kao servisni specijalist, u radnoj ulozi specijalista, K. B., kao servisni tehničar, u radnoj ulozi stariji radnik, B. D., koordinator, u radnoj ulozi koordinatora i T. Z., servisni tehničar, u radnoj ulozi radnik,

- da je tužitelj bio zaposlen na rednom mjestu servisni specijalista u G. H.,

- da je u G. H. bilo zaposleno devet radnika, i to : šest servisnih specijalista (tužitelj, T. H., K. V.,  D. D.,  S. Š. i M. K.), dva servisna tehničara (K. B. i T. Z.), te jedan koordinator (B. D.).

- da je tuženik Odluku o reorganizaciji od 5. listopada 2012. odlučio smanjiti broj servisnih specijalista na pet izvršitelja,

- da iz iskaza saslušanih svjedoka (D., K., Š., Z. i V.), te stranaka, proizlazi da su dva servisna specijalista (tužitelj i T. H.) bili zaduženi za printere, dok su ostala četiri servisna specijalista bili zaduženi za računala i servere, ali je također utvrđeno i da su po potrebi svi sve radili,

- da je prema sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika predviđeno radno mjesto servisni specijalista, ali da nije propisano da bi pojedini servisni specijalista obavljao samo poslove na pisačima ili samo poslove na računalima ili serverima,

- da ni u ugovorima o radu servisnih specijalista nije navedeno da su zaduženi samo za popravak printera ili samo za popravak računala ili servera,

- da tuženik zakonske kriterije navedene u pobijanoj odluci o otkazu nije pravilno primijenio jer je iste primijenio samo na tužitelja i T. H., a ne i na ostalih četvero (4) servisnih specijalista.

- da tuženik navodi da su tužitelj i T. H. imali iste godine staža i da nisu imali obvezu uzdržavanja, ali da je tužitelj rođen 1972. i da je stariji od T. H., koji je rođen 1983,

- da tuženik u odluci o otkazu tužitelju nije naveo da je primijenio i dodatne kriterije, a koje tuženik navodi tek u odgovoru na tužbu (troškova za radnika, učinkovitost, kvalitetu i stručnost, te ima li radnik vozaču dozvolu).

 

S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud smatrao je da je odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga tužitelju nedopuštena, jer da tuženik nije dokazao da je donoseći odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju poštovao članak 107. stavak 1. točku 1. i stavak 3. toga članka ZR-a.

 

Nadalje je prvostupanjski sud, a imajući u vidu da je utvrđeno kako je predmetni otkaz ugovora o radu nedopušten, smatrao da su se u ovom slučaju ispunile sve pretpostavke iz članka 117. stavka 1. ZR-a, za sudski raskid ugovora o radu koji tužitelj traži, a imajući na umu i činjenicu da se tužitelj u međuvremenu zaposlila kod drugog poslodavca, zbog čega je prihvatio i ovaj zahtjev tužitelja, pa je utvrdio sudski raskid ugovora o radu od 22. prosinca 2010. s danom 28. veljače 2014. jer je taj sud utvrdio da se 1. ožujka 2014. tužitelj zaposlio kod novog poslodavca, pritom ocjenjujući i činjenicu da tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika.

 

U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, a što proizlazi i iz spisa, tužitelj je kod tuženika bio u radnom odnosu od 1. studenog 2009. od 5. listopada 2012. (nešto manje od tri godine), da je u trenutku otkaza ugovora o radu imao 40. godinu života i da nije imao obveza uzdržavanja, zbog čega je taj sud zaključio da tužitelju na temelju članka 117. stavka 1. ZR-a, na ime naknade štete zbog sudskog raskida radnog odnosa pripada bruto iznos od 48.583,30 kuna, koji predstavlja pet prosječnih bruto plaća isplaćenih tužitelju u prethodna tri mjeseca prije otkaza (9.716,66 kuna, koja mjesečna visina među strankama nije ni sporna), pa mu je navedeni iznos dosudio skupa sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi propisanoj odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – u daljnjem tekstu: ZOO), tekućom od presuđenja, tj. od 6. rujna 2017. do isplate, dok je za više zatraženo po ovoj osnovi zahtjev odbio kao neosnovan.

 

Nadalje je prvostupanjski sud u odnosu na naknadu plaće, a imajući na umu da je utvrđeno da predmetni otkaz ugovora o radu nije dopušten, prihvatio i tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži naknadu plaće u smislu članka 87. stavka 3. ZR-a, za razdoblje od prosinca 2012. do ožujka 2014., pa mu je dosudio zatraženu naknadu u bruto iznosu od 143.374,76 kuna, protom navodeći kao je mjesečna naknada plaće za razdoblje od siječnja 2012. do zaključno s veljačom 2014. iznosila 9.716,66 kuna, a za prosinac 2012. iznosila je 7.341,52 kuna, s time što je tužitelju dosudio i zatražene kamate na te mjesečne iznose od dospijeća, tj. 16.-og u mjesecu za prethodni mjesec do isplate, sve pozivom na članak 29. ZOO-a.

 

Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj žalbeni sud, s time što ni žalbenim navodima tuženika nisu dovedeni u sumnju.

 

Prema članku 107. stavku 1. točki 1. ZR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, i to u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

 

Pravilno je prvostupanjski sud naveo da opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu članka 107. stavka 1. točke 1. ZR-a, postoji i u slučaju kada poslodavac radi uspješnijeg ekonomskog poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da smanji broj radnika, a sve iz razloga jer je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta te da organizira proces rada ili organizaciju svog poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

 

Međutim, u ovom slučaju kada je tuženik odlučio izvršiti reorganizaciju smanjenjem broja servisnih specijalista, tada je prema pravilnom zaključku prvostupanjskog suda bio dužan utvrditi tko je od šest izvršitelja koji kod tuženika skupa s tužiteljem rade na tom radnom mjestu višak, a sve to primjenom određenih kriterija, jer prema članku 107. stavku 3. ZR-a, pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Iz odluke o otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga tužitelju od 5. listopada 2012. (list 9. spisa), proizlazi da se tuženik u obrazloženju iste poziva da je u cijelosti uzeo u obzir trajanje radnog staža tužitelja kod tuženika, starost tužitelja i obveze uzdržavanja tužitelja, ne navodeći koji su usporedni radnici s kojima je tužitelj bio kompariran.

 

Tuženik je tijekom postupak naveo da je uspoređivao samo tužitelja i T. H. jer da su oni radili u G. H. na popravku printera, pri čemu je naveo i da je primijenio i dodatne kriterije, tako da je gledao troškove za radnika (plaću), učinkovitost rada (broj radnih naloga i odlazaka na teren), kvalitetu i stručnost (broj certifikata), te ima li radnik vozaču dozvolu, pa kako je tužitelj stariji od T. H., ali da imaju iste godine staža i da oba nisu imali obvezu uzdržavanja, to je tuženik smatrao da je T. H. bolji od tužitelja po dodatnim kriterijima (ima vozačku dozvolu), pa je stoga tuženik odlučio tužitelju otkazati ugovor o radu.

 

Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik kod donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju uopće nije poštivao kriterije iz članka 107. stavka 3. ZR-a, i da je odluka tuženika da je baš tužitelj višak, pored ostalih pet radnika koji rade poslove servisnih specijalista kao i tužitelj, proizvoljna i neutemeljena, iz razloga što je tuženik kao poslodavac bio dužan točno odrediti toko čini usporedne radnike s kojima je tužitelj bio kompariran, odrediti koji će od zakonskih i dodatnih kriterija donositi određeni broj bodova, a kako bi se u konačnici zbrojili bodovi za svaki pojedini kriterij za svakog pojedinog radnika, i da bi se na taj način utvrdilo tko je višak.

 

Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je u ovom slučaju tuženik bio dužan usporediti sve radnike koji su zaposleni na radnom mjestu za koje je odlučio smanjiti broj izvršitelja, a to je radno mjesto servisnih specijalista.

 

Budući da je prvostupanjski sud utvrdio kako je tuženik u H. G. imao šest zaposlenih servisnih specijalista, i to tužitelja, T. H., K. V.,  D. D., S. Š. i M. K., to je tuženik kada je odlučio izvršiti reorganizaciju smanjenjem broja izvršitelja, trebao pri odlučivanju o tome kome će otkazati ugovor o radu, usporediti svih šest servisnih specijalista, a ne samo tužitelja i T. H., a što tuženik nije učinio.

 

Pri tome je prvostupanjski sud utvrdio da je i prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji poslova kod tuženika, propisano radno mjesto servisni specijalista, dok nije propisano radno mjesto servisni specijalista za pisače ili servisni specijalista za računala ili servere, niti su ugovori o radu sklapani za radno mjesto servisni specijalist za pisače ili servisni specijalist za računala ili servere, već su sklapani za radno mjesto servisni specijalist, a za koje radno mjesto je imao sklopljen ugovor o radu i tužitelj (list 6. spisa), kao i ostalih pet prethodno imenovanih radnika tuženika.

 

Dakle, pravilno je prvostupanjski sud smatrao da tuženik u situaciji kada je odlučio provesti reorganizaciju smanjenjem broja servisnih specijalista sa šest na pet izvršitelja, trebao pri utvrđivanju viška jednog servisnog specijaliste, nije pravilno primijenio članak 107. stavak 3. ZR-a, jer nije usporedio sve servisne specijaliste prema zakonskim kriterijima navedenim u pobijanoj odluci o otkazu tužitelju, a dodatne kriterije nije u odluci o otkazu ni naveo, zbog čega je pravilno taj sud zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za redoviti poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu sukladno članku 107. stavku 1. točki 1. i stavku 3. ZR, jer nije dokazano da je kod tuženika prestala potreba baš za radom tužitelja, pa je pravilno postupio kada je na temelju članka 116. stavka 1. ZR-a, utvrdio odluku o otkazu nedopuštenom.

 

Neosnovano tuženik tvrdi u žalbi, kao što je to tvrdio i tijekom postupka, da je kao poslodavac pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju dokazao tko je usporedni radnik (T. H.) jer da je on radnik koji je obavljao sadržajno isti poslao kao i tužitelj, a vodeći pritom računa o kriterijima iz citiranih odredbi ZR-a i posebnim tuženikovim kriterijima, kada je tuženik u ovom slučaju kao usporedne radnike s kojima je trebala biti kompariran tužitelj trebao uzeti sve radnike tuženika koji rade na radnom mjestu servisni specijalist, a ne samo jednog radnika, jer su svi imali sklopljeni ugovore o radu za to radno mjesto, kao što ga je imao i tužitelj (njih šest radnika), a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. 

 

Budući da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik kod donošenja odluke o otkazu tužitelju nije uzeo u obzir odredbe članka 107. stavka 1. točke 1. ZR-a, i to da je prestala potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, kao što nije dokazao ni da je uzeo u obzir i ostale kriterije propisane stavkom 3. toga članka, jer tuženik odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju nije donio prema svim zakonskim kriterijima, to je pravilno taj sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena, s time što ni ostali žalbeni navodi tuženika ne dovode u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

 

Inače, ostali žalbeni navodi tuženika su u bitnome sadržajno prigovori koji se odnose na iznošenje vlastitih zaključaka, suprotno činjeničnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, pa kako na pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključka prvostupanjskog suda o nedopuštenosti predmetnog otkaza upućuju svi izvedeni dokazi, to su neosnovani žalbeni navodi tuženika u tom pravcu.

 

Na temelju navedenog pravilno je prvostupanjski sud postupio i kada je zaključio, da su se u ovom slučaju ispunile sve pretpostavke iz članka 117. stavka 1. ZR-a, za sudski raskid ugovora o radu, i to s danom kada se tužitelj zaposlio kod novog poslodavca, jer iz izvedenih dokaza proizlazi kako tužitelj drži da mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika.

 

Odredbom članka 117. stavak 1. ZR-a, propisano da će sud kod sudskog raskida ugovora o radu, na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih mu u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. 

 

U ovom slučaju prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj je kod tuženika bio radnom odnosu manje od tri godina, u trenutku otkaza ugovora o radu imao 40. godina života i nije imao obvezu uzdržavanja, pa prema mišljenju ovoga suda nije pravilno prvostupanjski sud postupio kada je tužitelju na temelju članka 117. stavka 1. ZR-a, na ime naknade štete zbog sudskog raskida radnog dosudio pet prosječnih bruto plaća u dosuđenom iznosu, jer mu prema mišljenju ovoga suda pripada pravo na naknadu štete visini od tri prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca od 9.716,66 kuna, ukupno u iznosu od 29.149.98 kuna, dok je zahtjev za više zatraženo u iznosu od 19.433,32 kuna valjalo odbiti, s time što se navodi kako isplaćena otpremnina ne utječe na potraživanje tužitelja po navedenoj osnovi.

 

Nisu osnovane ni tvrdnje tuženika o visini osnovice za naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu jer je već zauzeto pravo shvaćanje da naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu treba dosuditi u visini bruto plaće, rukovodeći se pritom kriterijima za utvrđivanje visine te štete, kao i člankom 84. stavkom 4. ZR-a, prema kojem je plaća u smislu toga zakona plaća u bruto iznosu (tako i u odlukama Vrhovnog suda RH broj Revr - 1497/13 od 24. rujna 2014., Revr 1979/2009-2 od 22. travnja 2010., Revr 446/17-2 od 30. svibnja 2017.).

 

Međutim, pazeći u okviru žalbenih razloga, a i po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo i prilikom dosude zateznih kamata na cjelokupni iznos bruto plaće.

 

Naime, prema članku 45. stavku 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 177/04 – u daljnjem tekstu: ZPND), predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz članka 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

 

Člankom 45. stavkom 4. i 5. ZPND-a i članka 61. stavka 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 95/05, 96/06, 68/07 – u daljnjem tekstu: Pravilnik), propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz članka 14. toga Zakona i članka 11., 12. i 15. toga Pravilnika, umanjeno za obračunate i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz članka 12. stavka 9. i članka 16. stavka 2. toga Zakona, te umanjenog za osobni odbitak iz članka 36. stavka 1. i 2. istoga Zakona. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku.

 

S obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju te je u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata neosnovan.

 

Isto tako, prema mišljenju ovoga suda nije pravilno prvostupanjski sud postupio kada je donio odluku o troškovima postupka, jer u ovom slučaju tužitelju zastupanom po punomoćniku, odvjetniku pripada na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom Tbr. 7. točke 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09, 149/12 i 103/14 – u daljnjem tekstu: Tarifa), jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzeo u visini od 200 bodova. Ovo stoga, jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i sudskog raskida ugovora o radu, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točke 1. Tarife, bez obzira što je zatražena i naknada štete i neisplaćene plaće. Navedeno u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetnu, a imajući na umu da se u ovom slučaju radi o zahtjevima radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i sudskog raskida ugovora o radu, što se ponovno ističe, i u odnosu na te zahtjeve su se prvenstveno izvodili dokazi u postupku, zbog čega je tužitelju valjalo dosuditi iznos od 2.000,00 kuna, što uvećano za pripadajući PDV, daje iznos od 2.500,00 kuna, a koji je iznos tuženik dužan naknaditi tužitelju, dok je za više zatraženi trošak u iznosu od 13.437,50 kuna, zahtjev tužitelja za naknadom troška valjalo odbiti kao neosnovan.

 

S obzirom na sve navedeno, žalba tuženika djelomično je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, a djelomično je uvažena kao osnovana i na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a, preinačena je prvostupanjska presuda, zbog čega je odlučeno kao pod točkama I., II., III., IV. i V. izreke, ove presude.

 

Budući da je tuženik sa žalbom uspio u neznatnom dijelu glede odluke o glavnoj stvari, kao i u neznatnom dijelu koji se odnosi na sporedno parnično traženje i zbog kojega nisu nastali posebni troškovi, to je na temelju članka 166. stavka 2. ZPP-a, u vezi sa člankom 154. stavkom 3. ZPP-a, odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VI. izreke, ove presude.

 

U Splitu 9. studenog 2017.