- 1 -              I Kž 621/2016-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 621/2016-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. Ć. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. D. Ć. i opt. G. Ć., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 20. travnja 2016. broj K-8/2012-65, u sjednici održanoj 9. studenog 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, opt. D. Ć. i opt. G. Ć. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom su presudom opt. D. Ć. i opt. G. Ć. proglašeni krivima zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11, te su, na temelju citirane zakonske odredbe, osuđeni na kaznu zatvora u trajanju jedne godine svaki, a primjenom odredbe čl. 56. KZ/11 izrečena im je uvjetna osuda i određeno da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u vremenu provjeravanja od četiri godine ne počine novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 77. KZ/11 od optuženika je oduzeta imovinska korist od kaznenog djela, na način da je, svakom, optuženiku naloženo isplatiti u državni proračun 41.348,56 kuna.

 

Primjenom odredbe čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženicima je naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 18.947,67 kuna, te platiti paušalnu svotu u iznosu 1.000,00 kuna, svaki.

 

Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženici.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i okrivljenicima izreći strože kaznene sankcije.

 

Opt. D. Ć., putem branitelja R. D., odvjetnika iz Č., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Opt. G. Ć., putem branitelja P. L., odvjetnika iz B., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi od optužbe ili optužbu protiv njega odbiti, odnosno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Na temelju čl. 475. ZKP/08 o sjednici drugostupanjskog vijeća uredno su izviješteni opt. D. Ć. i njezin branitelj R. D., odvjetnik iz Č., jer su to zahtijevali, ali sjednici nisu prisustvovali, kao ni uredno izvješteni državni odvjetnik.

 

Žalbe su neosnovane.

 

Suprotno žalbenim navodima opt. D. Ć. i opt. G. Ć., u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da su optuženici počinili kazneno djelo, kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

 

Nisu u pravu optuženici kada se žale zbog povrede kaznenog zakona. Iz sadržaja njihovih žalbi se može zaključiti kako, između ostaloga, smatraju da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatraju kako u njihovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje su proglašeni krivima i pritom pobijaju valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude označeni bitni elementi kaznenog djela za koje su optuženici i osuđeni, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

 

Nasuprot žalbenim tvrdnjama opt. D. Ć. i opt. G. Ć. kako je ostvarena povreda kaznenog zakona jer Dj. v. „B.“ nije obavljao gospodarsku djelatnost, pa se ne može raditi o odnosnom kaznenom djelu, očito se u segmentu novčanih transakcija, vezanih uz svakodnevan rad D. v. i kupnju robe potrebne za normalno funkcioniranje vrtića, radilo o gospodarskoj djelatnosti kao nužnoj pretpostavci uredne skrbi o djeci i obavljanja djelatnosti predškolskog odgoja.

 

Nisu u pravu optuženici niti kada tvrde da je povrijeđen kazneni zakon zbog presuđene stvari („ne bis in idem“) jer su oni, kao odgovorne osobe u D. v. „B.“, već bili osuđeni u prekršajnom postupku zbog plaćanja protivno odredbama Zakona o platnom prometu u zemlji. Nasuprot tvrdnji žalitelja, u ovom kaznenom predmetu zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, radi se o povredi dužnosti zaštite tuđih imovinskih interesa kojom su optuženici novac zadržali za sebe i oštetili D. v. „B.“. U ovom se kaznenom predmetu, dakle, radi o bitno većoj kriminalnoj količini ali i različitom djelu, nego je to ostvareni prekršaj iz čl. 47. Zakona o platnom prometu u zemlji, za koje su žalitelji bili osuđeni u prekršajnom postupku (list 466-468 spisa), pa se ne može niti raditi o presuđenoj stvari.

 

Nasuprot žalbenim tvrdnjama opt. D. Ć. i opt. G. Ć., činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

Premda optuženici osporavaju vjerodostojnost knjigovodstveno-financijskog vještačenja stalne sudske vještakinje J. B., pravilno je prvostupanjski sud prihvatio njezin nalaz i mišljenje, jer je vještakinja detaljno izložila i jasno obrazložila raspoloživu financijsku dokumentaciju.

 

Vještakinja je kronološki izračunavala utrošak od trenutka uplate Grada B. za potrebe D. v. „B.“ na žiro račun obrta pa do isplate, pri čemu je uzela u obzir i stanje novčanih sredstava na računu obrta prije uplate Grada B. U svezi obavljenih cesija, putem kojih je Grad B. izvršio uplate na žiro račune obrta D. i Z. u razdoblju 2007. – 2008., vještakinja je analizirala svaku od tih uplata i na što je novac utrošen. Za uplate na račun ugostiteljskog obrta D., vještakinja je izračunala kako je od ukupno uplaćenih 305.500,00 kuna, 23.500,00 kuna nije bilo utrošeno za potrebe D. v. već za podmirivanje raznih obveza obrta, kupovinu robe za obrt, plaćanje financijskih obveza obrta, plaćanje poreza, prireza i doprinosa za zaposlenike obrta, isplatu plaće zaposlenika i knjigovodstvenih usluga za obrt. U odnosu na uplatu Grada B. po cesijama na račun ugostiteljskog obrta Z. za potrebe D. v., vještakinja je izračunala kako je od ukupno uplaćenih 378.365,00 kuna, iznos od 49.855,49 kuna iskorišten za potrebe tog obrta i to za plaćanje financijskih obveza prema banci, kupnju robe za ugostiteljstvo, plaćanje kreditnih obveza obrta, plaćanje dobavljaču obrta, knjigovodstvenih usluga i slično. Nadalje, vještakinja je izračunala kako je od ukupno uplaćenog iznosa od Grada B. na žiro račun D. vrtića „B.“, iznos od 59.720,93 kuna isplaćen izvan djelatnosti vrtića i to za plaćanje po zadužnici kreditnih obroka društva K. d.o.o., kredita za ugostiteljski obrt Z. i plaćanje leasinga. Vještakinja je izračunala kako su sa računa D. v. „B.“ kao i obrta sinova optuženika, podizana gotovinska sredstva u ukupnom iznosu od 605.115,88 kuna, te je utvrdila opravdanim utrošak od 582.139,69 kuna za potrebe D. v., dok je iznos od 22.976,19 kuna bio neopravdano utrošen.

 

Premda žalitelji, suglasno, tvrde kako su sva sredstva, koja je Grad B. doznačio za potrebe D. v. „B.“, doista bila utrošena za potrebe tog dječjeg vrtića, iz vještačenih računa proizlazi suprotan zaključak. Naime, iz opisa računa je vidljivo da je bilo robe (dezodoransi, kava, viski, kapuccino, losion poslije brijanja, gillette fusion), koja se nije mogla svrstati u potrepštine za obavljanje djelatnosti skrbi djece u D. v. S tim u svezi je svjedokinja D. K., jasno, iskazala kako u vrtiću nije bilo dovoljno didaktičkih sredstava za potrebe vrtića, zbog čega su se odgojiteljice morale snalaziti i donositi od kuće pomagala, a kvaliteta i kvantiteta hrane je bila lošija.

 

Nasuprot stajalištu opt. D. Ć. i opt. G. Ć., prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovano, zaključio da su optuženici počinili odnosno kazneno djelo. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuju žalitelji.

 

Državni odvjetnik nije u pravu, kada se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji. Optuženici se nisu izrekom žalili zbog odluke o kazni, međutim njihova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona sadrži u sebi žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji (čl. 478. ZKP/08).

 

Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

Zadatak suda se ne ograničava samo na kreiranje ostvarenog kaznenog djela iz zakonskog opisa, pravnih formulacija i činjeničnog učina, već sud mora izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređeni broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, o svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebne za odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

Kod odabira vrste i visine kazne, prvostupanjski sud je opt. D. Ć., olakotnim, cijenio njeno narušeno zdravstveno stanje, dok je u odnosu na opt. G. Ć., olakotnom, cijenio njegovu neosuđivanost. Cijeneći i znatan protek vremena od počinjenja kaznenog djela, sud nije našao otegotnih okolnosti u odnosu na oboje optuženika. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti, prvostupanjski sud je procijenio kako počinitelji i bez izvršenja kazne zatvora, ubuduće, neće činiti kaznena djela, pri čemu je vodio računa o ličnosti počinitelja, njihovom prijašnjem životu, ali i okolnostima počinjenja samog kaznenog djela, te ponašanje optuženika nakon počinjenog kaznenog djela.

 

Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne. Žalitelj zanemaruje kako je Grad B. za potrebe D. v. „B.“, neosnovano i nepotrebno vršio uplate na žiro račun obrta u vlasništvu sinova optuženika. Premda je veći dio uplaćenog iznosa doista i bio utrošen za potrebe D. v., očito je nezakonito postupanje optuženika, zbog kojeg su i proglašeni krivima, posljedica krajnje neodgovornog postupanja odgovornih osoba u Gradu B., u raspolaganju novčanim sredstvima poreznih obveznika.

 

Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 47. KZ/11) te o svrsi kažnjavanja (čl. 41. KZ/11), kaznama na koje su optuženici osuđeni i izrečenim uvjetnim osudama, utjecati će se na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela i izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznena djela.

 

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnove iz kojih se pobija.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 9. studenog 2017.