1              Poslovni broj Gž R-417/2017-2

 

 

Poslovni broj Gž R-417/2017-2

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca Mire Čavajda predsjednice vijeća, te suca izvjestitelja  i člana vijeća mr. sc. Krunoslava Barana i člana vijeća sutkinje Vesne Bjelousov, u pravnoj stvari tužitelja I. V. iz Z., P…, OIB: …, zastupan po punomoćnici J. O. J., odvjetnici iz Z., protiv tuženika R. d.o.o, Z., S…, OIB: …, zastupan po punomoćniku D. S., odvjetniku iz O. d. A. i P. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, rješavajući žalbu tužitelja i žalbu tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 19. rujna 2017., broj Pr-1635/09-101, u sjednici vijeća održanoj dana 9. studenog 2017.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

              I/ Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana, a žalba tuženika se odbija kao djelomično neosnovana i prihvaća kao djelomično osnovana, te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 19. rujna 2017., broj Pr-1635/09-101:

 

                 a) potvrđuje u točki I/ i II/ izreke,

 

                 b) preinačava u dijelu točke III/ izreke i rješava:

 

                    Nalaže se tužitelju da tuženiku pored dosuđenog parničnog troška u ukupnom iznosu od 5.875,04 kn, naknadi daljnji parnični trošak u ukupnom iznosu od 25.575,00 kn, u roku 8 dana.

 

              II/ S troškom sastava odgovora na žalbu tuženik se odbija.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika od 16. srpnja 2009. o redovitom otkazu Ugovora o radu tužitelju, kao i Odluka tuženika od 27. kolovoza 2009. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužitelja, te je odbijen zahtjev za povrat u radni odnos kod tuženika, kao i zahtjev za isplatu plaće (izgubljene zarade) od otkaza do povratka na rad tužitelja kod tuženika u ukupnom iznosu od 840.560,00 kn bruto, s pripadajućim zateznim kamatama na svakomjesečni iznos plaće od 1.-og u mjesecu za potraživanje iz prethodnog mjeseca pa do isplate.

 

              Ujedno je odbijen i alternativni zahtjev tužitelja kojim se traži kao i u prvotno postavljenom zahtjevu utvrđenje nezakonitim odluka o otkazu, sudski raskid ugovora o radu (postavljen umjesto zahtjeva za povrat na radno mjesto kod tuženika) s 1. rujna 2016. uz naknadu štete zbog sudskog raskida u ukupnom iznosu od 82.056,00 kn, izgubljenu zaradu od ukupno 840.560,00 kn  s pripadajućim zateznim kamatama.

 

              Pored toga tužitelj je obvezan tuženiku naknaditi parnični trošak u ukupnom iznosu od 5.875,04 kn (toč. III/ izreke).

 

              Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj:53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i  25/13, dalje:ZPP), s prijedlogom žalbenom sudu da presudu preinači u korist tužitelja, a podredno da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, pred drugim sucem.

 

              Presudu prvostupanjskog suda pravovremenom žalbom pobija tuženik, ali samo u odluci o trošku da mu pored dosuđenog troška pripadaju i daljnji troškovi prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14 i 118/14, dalje: OT), jer je riječ o procjenjivom predmetu spora.

 

              Tuženik u odgovoru na žalbu poriče žalbene navode tužitelja, ističe pravilnost i zakonitost svoje odluke o otkazu tužitelju, te predlaže da se žalba tužitelju odbije kao neosnovana, te obveže tužitelja naknaditi tuženiku trošak sastava odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 10.512,50 kn.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana.

 

              Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

Ispitavši pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nalazi da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koji ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), jer presuda prvostupanjskog suda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji su jasni i nisu proturječni, dok tužitelj određeno niti ne navodi koje je to bitne povrede postupka počinio prvostupanjski sud.

 

Prvostupanjski sud je potpuno i valjano utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prvopostavljeni i alternativni tužbeni zahtjev.

 

              Tužitelj u ovom radnom sporu traži da sud utvrdi da je odluka tuženika o redovitom otkazu Ugovora o radu tužitelju od 6. srpnja 2001., odnosno aneksa od 1. ožujka 2004. za poslove master/masterplac, nepravilna i nezakonita, te traži povrat u radni odnos, izgubljenu zaradu, a alternativnim zahtjevom uz utvrđenje nezakonitom odluke o otkazu sudski raskid uz naknadu štete, kao i izgubljenu zaradu.

 

              Tužitelju je otkazano na temelju odredbe čl. 113. st. 1. podstavak 1., tada važećeg Zakona o radu (Narodne novine broj 137/04- pročišćeni tekst, dalje:ZR), jer je prestala potreba za obavljanje njegovih ugovorenih poslova master/masterplac, zbog gospodarskih i organizacijskih razloga. Dakle riječ je o poslovno uvjetovanom otkazu, što je navedeno i u samom naslovu Odluke o otkazu.

 

              U tome smjeru radi utvrđenja opravdanosti razloga za otkaz, izvedeni su brojni dokazi, pribavljena pisana dokumentacija, opći akt tuženika, saslušani svjedoci i stranke, te je provedeno knjigovodstveno vještačenje na okolnost poslovanja tuženika u 2008.-2010., posebno u svezi izgubljene zarade tužitelja za koju je odbijen, te je prvostupanjski sud na temelju tako provedenih dokaza da je tuženik, prema obvezi propisanoj čl. 119. ZR-a dokazao da je imao opravdan razlog za otkaz tužitelju uz propisani otkazni rok i otpremninu i posljedično tome je odbijen u cijelosti prvopostavljeni tužbeni zahtjev, kao i alternativni tužbeni zahtjev, iz razloga jer je prvostupanjski sud utvrdio da je otkaz tužitelju zakonit.

 

              Tužitelj u podnesenoj žalbi ne dovodi u pitanje  socijalni odabir izvršen od strane tuženika, u smislu zašto je izbor pao baš na tužitelja, odnosno da je netko drugi u skladištu trebao dobiti otkaz, već samo, kao i tijekom cijeloga spora, ponavlja činjenicu da je pisana Odluka o ukidanju radnog mjesta tužitelja od 14. srpnja 2009. donesena nakon što je tužitelju već otkazano, ukazujući na činjenicu da bi inače ta Odluka bila navedena u Odluci o redovitom otkazu, te da bi to tuženik popratio i u Pravilniku, odnosno sistematizaciji, pa smatra da je iz tog razloga redoviti otkaz tužitelju nezakonit. Tužitelj pri tome uspoređuje sadržaje njegove Odluke o redovitom otkazu s takvim Odlukama drugih radnika tuženika, kada je o tome tuženik vodio računa, te smatra da je otkaz nezakonit iz razloga jer se poslovi tužitelja i dalje obavljaju i bez obzira što su preraspoređeni na druge radnike tuženika, pa da potreba obavljanja poslova tužitelja kod tuženika nije prestala.

 

              Ovako stajalište tužitelja nije održivo, već je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da nije bitno jesu li prestali svi poslovi određenog radnog mjesta, već je bitno je li prestala potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu, odnosno konkretno da se poslovi master/masterplac obavljaju u okviru drugih radnih mjesta.

 

              Tako je utvrđeno što tužitelj žalbom i ne dovodi u pitanje da je dio poslova ukinutog radnog mjesta tužitelja preraspoređen na radno mjesto komercijalni referent u prodaji, te referent – asistent u prodaji, dok su neki radni zadaci koje je ranije radio tužitelj ukinuti kao nepotrebni zbog drugačije organizacije posla (npr. interno usuglašavanje između prodaje i skladišta zbog direktne komunikacije voditelja skladišta s komercijalnim referentom prodaje, izrada računa prešla je u automatizirani proces, zadaća podrške voditelju skladišta je nepotrebna jer je smanjen obim prodaje i asortimana, te direktnom komunikacijom između komercijalnih referenata i referenata asistenata u prodaji izvanredne i problematične situacije su izbjegnute).

 

              Dakle, u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji da je u postupku utvrđeno da je u vrijeme otkaza tužitelju u 2009. poslovanje tuženika bilježilo slabije rezultate u odnosu na proteklu godinu, odnosno da je tuženik ostvario gubitak, kao i u 2010., kako to slijedi iz nalaza nepristranog vještaka Z. R. iz Z., stoga različiti iskazi svjedoka o istoj temi koji bez predočenih pokazatelja procjenjuju obim poslova tuženika u razdoblju 2008. – 2010., ne mogu dovest u pitanje, pouzdano utvrđenu činjenicu da je tuženik u 2009. i 2010. poslovao s gubitkom. Naime, saslušani svjedoci radnici u skladištu M. B., H. P. i D. M., koji je prvi dobio otkaz, govore o smanjenju obima poslova u skladištu (D. T. o tome ništa nije iskazivao), dok Z. B. govori da se od 2006. povećao obim poslova, no i taj svjedok govori o tome da su se neophodni poslovi tužitelja podijelili, ali da je danas drugačija organizacija (iskaz dan 2011.).

 

              Iz iskaza upućenih osoba D. H. voditelja prodaje (2007. – 2010.) i svjedoka voditelja računovodstva M. M., je razvidno da se zbog opće postojeće krize u niskogradnji i s tim u svezi zatvaranja pogona tuženika u R. (CEI program) za proizvodnju takvog građevinskog materijala kojeg prodaje tuženik obim poslova smanjio.

 

              Zbog svega toga nastavno je otkazano i drugim radnicima, pa se broj radnika tuženika u godini dana smanjio za 10, odnosno za 35 %.

 

              Svemu tome govori u prilog i kasniji razvoj situacije kod tuženika (u ovom sporu koji je trajao 9 godina), da je tuženik osim što je razdijelio poslove tužitelja i izvršio automatizaciju poslovnih procesa je na koncu odustao od skladištenja robe, pa su baš svim skladištarima uručeni redoviti otkazi, kako slijedi iz iskaza saslušanih svjedoka u 2015. K. P. i N. I., te da je tome tako vidljivo je iz priloženih Odluka o otkazu tim radnicima od 15. rujna 2015. na listovima 553. do 557 spisa.

 

              Tuženik stisnut ekonomskim teškoćama, padom poslovanja, odnosno prodaje, imao je pravo organizirati poslovanje na način za koji smatra da je najbolji, jer sam snosi rizik pogrešne procjene, pa ukida radno mjesto u skladištu koje mu je najmanje bitno, a to je radno mjesto tužitelja master/masterplac (kako je to i izričito i navedeno u Odluci o redovitom otkazu tužitelju), te preraspodjeljuje poslove tog radnog mjesta na postojeće radnike, sve u cilju postizanja boljih poslovnih rezultata, pa je sukladno tome i po ocjeni žalbenog suda tuženik dokazao da je imao opravdani razlog za otkaz tužitelju.

 

              Pri tome potpuno je nebitna činjenica kada je tuženik o ukidanju radnog mjesta tužitelja donio pisanu odluku, imajući u vidu da su poslovi tužitelja nedvojbeno razdijeljeni preostalim radnicima, pa je upravo to slučaj iz čl. 113. st. 1. ZR-a, podstavak 1., da je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanje posla tužitelja radnoga mjesta master/masterplac, pa mu je tuženik zakonito otkazao Ugovor o radu za to radno mjesto, uz zakonito određen otkazni rok i otpremninu, čija visina nije osporena.

 

              Tužitelj u žalbi ne osporava da bi tuženik prekršio odredbu čl. 113. st. 4. ZR-a, da je tužitelja mogao obrazovati i osposobiti za drugo radno mjesto, a kako je već rečeno tužitelj također u žalbi ne tvrdi da je izvršen odabir tužitelja za otkaz protivno odredbi st. 3. toga članka. Kod toga treba imati u vidu da tuženik kada je otkazao tužitelju, nije mogao otkazati nekom drugom radniku jer je prestala potreba za obavljanje posla radnoga mjesta tužitelja.

 

              Sukladno izloženom neodlučni su navodi žalbe kako je postupao tuženik kod otkaza drugim radnicima u skladištu, da se pozivao na Odluku o ukidanju skladišta koja je objavljena na oglasnoj ploči tuženika, te su neodlučni razlozi o vođenju ili nevođenju pregovora s tužiteljem prije donošenja Odluke o otkazu. Tuženik je očito prethodno nudio odluke o otkazu tužitelju s različitim iznosima otpremnine samo da bi izbjegao vođenje sudskog postupka, međutim to nema nikakvog utjecaja na suštinu spora.

 

              Iz navedenih razloga žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u točki I i II izreke.

 

              Međutim, osnovano tuženik ističe u žalbi da prvostupanjski sud nije pravilno odmjerio troškove tuženiku. Naime, predmetni radni spor je bio neprocjenjiv (nije naznačen VPS i nije specificirana izgubljena zarada), sve do podneska tužitelja od 29. kolovoza 2016. (listovi sudskog spisa 635 – 639) kada je tužitelj zahtijevao isplatu 840.560,00 kn i štetu u iznosu od 82.056,00 kn, što je ukupno 922.261,60 kn, nakon čega tuženik sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a ima pravo na troškove za poduzete parnične radnje sukladno OT-a, a ne više u paušalnom iznosu iz čl. Tbr. 7. toč. 2. podstavak 6. OT-a.

 

              Stoga tuženiku pored dosuđenih po prvostupanjskom sudu 5.875,04 kn pripada pravo na trošak sastava podnesaka (16. rujna 2016., 7. studenog 2016. i 4. siječnja 2017.), prema Tbr. 8. toč. 3. OT-a 25 % od nagrade, ali ne više od 500,00 kn, dakle 3 x 500,00 kn, trošak pristupa ročištu od 8. studenog 2016. zatraženih 500,00 kn, te za sastav obrazloženog podneska od 19. travnja 2017. i za zastupanje na ročištu od 12. srpnja 2015. u punom iznosu (2 x 9.230,00 kn) i uvećano za PDV 25 %, je dosuđenih tuženiku 25.575,00 kn.

 

              Tuženiku ne pripada pravo na trošak pristupa ročištu za objavu presude jer je iz zapisnika vidljivo da tom ročištu nije nazočio.

 

              Iz navedenih razloga na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačena je odluka o parničnom trošku i tuženiku dosuđen daljnji parnični trošak u iznosu od 25.575,00 kn.

 

              Tuženik je odbijen s troškom sastava odgovora na žalbu jer to nije nužan trošak.

 

 

Osijek, 9. studenog 2017.

 

 

                                                                                                                                  Predsjednica vijeća

                                                                                                                              Mira Čavajda, v.r.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

  Blaženka Vuletić