1                                            Poslovni broj: Gž-978/2017-2

 

                                                                      Poslovni broj: Gž-978/2017-2

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud u vijeću sastavljenom od suca  toga suda i to Antuna Dominko, kao predsjednika vijeća, te suca Gorana Milakovića kao suca izvjestitelja i  sutkinje Smiljke Premužić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P.-t. d.o.o., Z. OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik G. B., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:…, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate,  odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 1 P-1766/07-59 od 9. ožujka 2017., u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-1766/07-59 od 9. ožujka 2017..

Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova sastava žalbe kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjski sud donio je presudu br. P-1766/07-59 od 9. ožujka 2017. koja glasi:

 

I        Tuženica Republika Hrvatska je dužna platiti tužitelju P. t. d.o.o. iznos od 176.093,25 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. studenog 2004. pa do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, potom za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II              Odbija se preostali dio zahtjeva u iznosu od 2.295.555,00 kuna, kao i dio zahtjeva za isplatom zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice za razdoblje od 21. prosinca 2003. pa do 18. studenog 2004.

III              Nalaže se tužitelju da tuženici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 278.062,50 kuna, u roku od 15 dana.

 

Protiv te presude žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, podredno da ukine pobijanu presudu, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova sastava žalbe.

 

Žalbu protiv prvostupanjske presude podnosi i tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu, ukine pobijanu presudu u toč. I izreke, te potražuje trošak sastava žalbe.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nisu ostvareni ovi žalbeni razlozi, a neosnovano u žalbi i tužitelj i tuženica ističu žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Naime, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, u izreci presude nema proturječja, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, kao što to u žalbi ističe tužitelj. Nasuprot navodima tuženika u žalbi, ovaj drugostupanjski sud smatra da je izreka presude u suglasju s izvedenim dokazima i prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a odlučujući o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za izvršenje ugovorne obveze koju je tužitelj preuzeo zaključenjem ugovora o građenju 20. rujna 2000.godine, radi dovršenja stambeno poslovnog objekta u Ivancu.

 

Pravilnom ocjenom izvedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

 

- da je tuženica s društvom P. d.o.o. zaključila ugovor o projektiranju i građenju 26. svibnja 1998.,

- da je u tom ugovoru u čl. 3. ugovoreno da se izgradnja i projektiranje stanova utvrđuje u iznosu od 4.878,78 kn po m2 neto korisne površine stana što ukupno iznosi 5.858.439,02 kn, dok se cijena izgradnje i projektiranja poslovnog prostora utvrđuje u iznosu od 3.417,92 kn m2 neto korisne površine poslovnog prostora što ukupno iznosi 1.827.561,82 kn, tako da je ukupna vrijednost poslova po ugovoru iznosila 7.686.000,84 kn,

- da je u čl. 4. tog ugovora određeno da utvrđena cijena iz čl. 3. ugovora podrazumijeva sistem „ključ u ruke“ po jedinici neto korisne površine stana i po jedinici neto korisne površine poslovnog prostora, te da ista ne podliježe promjenama ni s kojeg osnova,

- da iz sporazuma o raskidu ugovora sklopljenog između tuženice i društva P. d.o.o. od 20. rujna 2000. proizlazi da su tuženica i društvo P. d.o.o. suglasno raskinuli ugovor o projektiranju i građenju i tim sporazumom se tuženica obvezala isplatiti izvoditelju P. d.o.o. iznos od 4.611.600,50 kn,

- da iz ugovora o projektiranju i građenju zaključenog 20. rujna 2000. između tužitelja kao izvoditelja i tuženice kao naručitelja proizlazi da je suglasno utvrđeno da je nakon raskida ugovora o projektiranju i građenju s društvom P. d.o.o. tužitelj preuzeo sva prava i obveze koje proizlaze iz ugovora o projektiranju i građenju koji je tuženica zaključila s društvom P. d.o.o. 26. svibnja 1998. zajedno sa svim njegovim dodacima,

- da tim ugovorom tužitelj kao novi izvoditelj preuzima izgradnju stambene građevine u Ivancu ukupne predviđene neto korisne površine stanova od 934,80 m2 što čini 16 stanova i ukupne predviđene neto korisne površine poslovnog prostora od 369 m2 i u svemu prema natječajnoj dokumentaciji, idejnom rješenju i projektnoj dokumentaciji koju se obvezao izraditi tužitelj sukladno važećem Zakonu o gradnji, Smjernicama za projektiranje stanova stradalnika Domovinskog rata i projektnom zadatku i drugim pozitivnim propisima u rokovima određenih ugovorom,

- da je tim ugovorom cijena izgradnje i projektiranja stanova utvrđena u istom iznosu kako je bila ugovorena s prethodnim izvoditeljem i to u iznosu od 4.878,78 kn /m2, a za poslovni prostor 3.417,92 kn/m2,

- da je ukupna cijena izgradnje i projektiranja ugovorena u iznosu od 5.821.896,02 kn s time da je u čl. 4. tog ugovora utvrđeno da je tuženica kao naručiteljica na ime ugovorenog posla isplatila društvu P. d.o.o. iznos od 4.611.600,50 kn bruto, tako da neisplaćeni dio ukupne cijene izgradnje i projektiranja predmetne građevine iznosi 1.210.295,52 kn,

- da iz čl. 4. ugovora proizlazi da iznos od 1.210.295,52 kn podrazumijeva sustav "ključ u ruke", te da je isti fiksan i ne podleže promjeni ni iz kojeg naslova,

- da iz čl. 5. tog ugovora proizlazi da se naručitelj obvezuje ugovorenu cijenu iz čl. 4. st. 2. ugovora (iznos od 1.210.295,52 kn) platiti izvoditelju temeljem ispostavljenih situacija ovjerenih od strane stručnog nadzora naručitelja u roku od 60 dana od dostave situacije i to prema dinamici određenoj istim člankom,

- da je u čl. 8 ugovora navedeno da će se primopredaja i konačni obračun izvršiti po dovršenju izgradnje, ishođenju uporabne dozvole i isplati od 95% ukupno ugovorene cijene iz čl. 3. ugovora, a da će se prilikom predaje i konačnog obračuna provesti točna izmjera neto korisne površine stanova kada je naručitelj dužan navesti sve prigovore na nedostatke građevine i ugrađene opreme,

-da je nakon sklopljenog ugovora o projektiranju i građenju od 20. rujna 2000. načinjen zapisnik o uvođenju tužitelja kao novog izvođača u posao 10. listopada 2000.,

- da iz tog zapisnika proizlazi da izvedenost objekta po procjeni iznosi oko 38%.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, te ocjenjujući i iskaze svjedoka D. M. koji je u vrijeme zaključenja ugovora od 20. rujna 2000. bio vlasnik tužitelja, zatim z.z. tužitelja D. B. prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj kao novi izvoditelj izgradnje spornog objekta osnovni ugovor o građenju i projektiranju zaključio prije nego što je na licu mjesta utvrđena izgrađenost objekta po prijašnjem izvoditelju nakon čega je načinjen zapisnik o primopredaji gradnje spornog objekta kada je provjereno da je izvedenost radova oko 38%, te da je s tuženicom bilo dogovarano da će se u određenom roku sklopiti dopunski ugovor za razliku vrijednosti izvedenih radova po prijašnjem izvoditelju koji su njemu bili priznati, a isti ih nije izveo, no da do sklapanja tog dopunskog ugovora nije došlo, već su kasnije samo sklapani dodati osnovnom ugovoru radi izvođenja drugih radova koji nisu bili predviđeni osnovnim ugovorom od 20. rujna 2000.

 

U pravnoj ocjeni ovog spora prvostupanjski sud je primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), no s obzirom na to da je pravni posao na temelju kojeg tužitelj  potražuje utrženi iznos zaključen 20. rujna 2000. prije nego što je stupio na snagu ovaj zakona, u pravnoj ocjeni ovog spora mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO), no ta pogrešna primjena materijalnog prava ne dovodi do nezakonitosti prvostupanjske presude, jer su u ovoj materiji zakonske odredbe i jednog i drugog zakona iste.

 

U konkretnom sporu mjerodavne su slijedeće zakonske odredbe:

 

- čl. 630. st. 1. ZOO/91 koji glasi:

„Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obvezuje prema određenom projektu sagraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu odnosno na već postojećem objektu izvršiti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje da mu zato isplati određenu cijenu.

 

- čl. 640. st. 1. i 2. ZOO/91 koji glase:

„Ako ugovor o građenju sadrži odredbu „ključ u ruke“ ili neku drugu sličnu odredbu, izvođač se samostalno obvezuje izvršiti skupno sve radove potrebne za izgradnju i upotrebu određenog cjelovitog objekta.

 

U tom slučaju ugovorena cijena obuhvaća i vrijednost svih nepredviđenih radova i viškova radova, a isključuje utjecaj manjkova radova na ugovorenu cijenu“.

 

U ovoj pravnoj stvari bilo je sporno između stranaka radi li se o ugovoru o građenju koji sadrži odredbu „ključ u ruke“, a što tužitelj osporava tijekom cijelog postupka, pa i u žalbenom postupku.

 

Imajući u vidu sadržaj zaključenog ugovora o projektiranju i građenju između tužitelja i tuženice od 20. rujna 2000.g. i to odredbu čl. 4. iz koje proizlazi da cijena utvrđena u st. 3 ovog članka podrazumijeva sustav „ključ u ruke“ po jedinici neto korisne površine i da je fiksna i ne podliježe promjeni ni iz kojeg naslova, onda je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se radilo o ugovoru o građenju s odredbom „ključ u ruke“.

 

Osim toga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je sklopljenim osnovnim ugovorom od 20. rujna 2000. tužitelj pored ugovaranja fiksne jedinične cijene jednog m2 stambenog odnosno poslovnog prostora, nakon što je suglasno s tuženicom utvrdio da je tuženica prethodnom izvoditelju isplatila iznos od 4.611.600,50 kn suglasno utvrdio i iznos ukupno neisplaćenog dijela, odnosno razliku koju mu se po istom ugovoru tuženica u čl. 5. obvezala isplatiti po ispostavljenim situacijama, čime je tužitelj pristao na to da mu se po tako sklopljenom ugovoru za izvedene radove isplati upravo razlika koja se odnosila na ukupno ugovorenu cijenu u odnosu na ono što je bilo isplaćeno prijašnjem izvoditelju.

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća takvo utvrđenje prvostupanjskog suda kao i utvrđenje da se u vrijeme zaključenja navedenog ugovora nije znala ukupno ugovorena cijena, ali se svakako znalo, kako to proizlazi iz samog ugovora, da će se od ukupne cijene koja će biti utvrđena po jediničnoj cijeni, oduzeti iznos isplaćen prijašnjem izvoditelju, dok niti jednom odredbom nije ugovoreno da će na konačni iznos ukupne cijene utjecati naknadno utvrđeni postotak izvedenih radova po prijašnjem izvoditelju. Osim toga, zaključenim ugovorom stranke ni na koji način nisu definirale obim izvedenih radova po prijašnjem izvoditelju, niti je u ugovoru na bilo koji način naznačeno da se prijašnji izvoditelj isplaćuje sukladno postotku izvedenih radova, već je ugovorom jedino utvrđeno koliko je prijašnjem izvoditelju isplaćeno, temeljem čega je potom obračunata razlika u odnosu na ukupnu cijenu izgradnje koju se tuženica obvezala isplatiti tužitelju.

 

Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je predmeti ugovor od 20. rujna 2000. za stranke bio obvezujući i da nije došlo do njegovog raskida niti do bilo kakve izmjene ugovora, te da je tužitelj izvršio svoju obvezu iz ugovora.

 

Slijedom navedenog pravilno prvostupanjski sud zaključuje da iz činjeničnih navoda tužbe i činjenica iznesenih tijekom postupka, te dokaza kojima se utvrđuju te činjenice proizlazi da se u ovoj pravnoj stvari radi o ispunjenju ugovorne obveze, pa stoga kraj tako utvrđenih činjenica proizlazi zaključak da tužitelj može svoje potraživanje zasnivati samo na temelju zaključenog ugovora od 20. rujna 2000. i dodataka br. 1 od 29. kolovoza 2001. (list 13 do 15), dodatka 3 od 28. studenog 2002. (list 17 do 19) i dodatka br. 4 od 27. srpnja 2004. (list 20 do 21). Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u ovoj pravnoj stvari nije radilo o radovima koji su izvedeni u većem obimu od ugovorenog, niti o dodatno izvršenim radovima, već se radilo o radovima koji su jasno definirani kao radovi na dovršetku izgradnje predmetne građevine i da je predmetnim osnovnim ugovorom od 20. rujna 2000. između stranaka ugovoreno da će tuženica kao naručitelj tužitelju kao novom izvoditelju isplatiti razliku u odnosu na ono što je isplatila prijašnjem izvoditelju, a ne razliku u odnosu na izvedene radove po prijašnjem izvoditelju, radi čega taj obim izvedenih radova po prijašnjem izvoditelju, bez obzira što je sud utvrdio da se radilo o manjem obimu od onog što je tuženica s prijašnjim izvoditelj usuglasila i isplatila ga, nije od odlučnog značaja za obvezu tuženice preuzete po spornom ugovoru, dok su stranke za sve druge dodatne radove sklopile posebne dodatke kojima su posebno utvrdili njihovu vrijednost, ali isto tako i ukupnu vrijednost cijelog ugovorenog posla koja se povećavala za vrijednost dodatnih radova (dodatak 1., 3. i 4.).

 

Slijedom iznesenog ovaj drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je na tuženici obveza ispuniti ugovor koji je zaključila s tužiteljem, a koje ispunjenje podrazumijeva njezinu obvezu da isplati tužitelju razliku cijene vrijednosti ukupno izvedenih radova u donosu na ono što je isplaćeno prijašnjem izvoditelju, a koja razlika predstavlja neisplaćeni dio ukupne cijene izgradnje i projektiranja građevine definirane čl. 4. ugovora do koje razlike je došlo, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka, zbog razlike u obračunu neto korisne površine izgrađenih stanova i poslovnih prostora.

 

Prvostupanjski sud je odlučujući u skladu s odredbom čl. 8. st. 2. ugovora od 20. rujna 2000. kojim je ugovoreno da će se prilikom primopredaje i konačnog obračuna provesti točna izmjera neto korisne površine stanova, izveo dokaz građevinskim vještačenjem po vještaku Ž. Ž. i pravilno je prihvatio verziju nalaza i mišljenja vještaka imajući u vidu čl. 2. dodatka br. 1. ugovora kojim je između stranaka suglasno utvrđeno da se izvoditelj obaviti dodatne i nepredviđene radove na izgradnji građevine između kojih su i radovi na zatvaranju lođe, čime je osnovanim ocijenio prigovor tuženice kojim ona upire na to da je zatvaranje lođa već bilo obuhvaćeno navedenim dodatkom koje se kao takvo ne može dvostruko obračunavati, jer je za zatvaranja lođa odgovorena posebna vrijednost radova od 1.099.718,39 kn koji se odnosi na preostale pobrojane dodatne i nepredviđene radove na zatvaranju lođa i vještak je u tom slučaju površinu lođa obračunavao s koeficijentom od 0,75 utvrđujući vrijednost izvedenih radova u toj situaciji ukupno u iznosu od 6.112.743,00 kn.

 

Prvostupanjski sud je prihvaćajući u ovom dijelu nalaz i mišljenja vještaka utvrdio vrijednost izvedenih radova u ukupnom iznosu od 6.112.743,00 kn od čega je oduzeo iznos koji je isplaćen prijašnjem izvoditelju radova od 4.611.600,50 kn čime se po temeljnom ugovoru dobiva razlika u iznosu od 1.501.142,50 kn koju se tuženica obvezala isplatiti tužitelju. Na tako utvrđenu razliku prvostupanjski sud je pravilno primijenio i vrijednost radova koji su izvedeni prema dodacima ugovoru br. 1., 3. i 4. pribrojivši prema dodatku 1. iznos od 1.099.718,39 kn, po dodatku br. 3. iznos od 369.376,48 kn i po dodatku br. 4. iznos od 576.138,90 kn dobivajući ukupan iznos od 3.546.376,27 kn od kojeg je potom valjalo oduzeti iznos kojeg je tuženica nesporno isplatila tužitelju od ukupno 3.246.212,99 kn te potom još naknadno plaćeni iznos od 124.070,03 kn čime je u konačnici dobiven ostatak za isplatu u iznosu od 176.093,25 kn.

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja i prvostupanjska presuda temelji se na obvezama koje proizlaze iz zaključenog ugovora i stoga je u pravnoj ocjeni spora primjenom odredbe čl. 9. ZOO, te čl. 640. u svezi čl. 630. ZOO valjalo prihvatiti kao zakonitu prvostupanjsku presudu i odbiti žalbe tužitelja i tuženice.

 

Naime, žalbeni navodi tužitelja koji se prvenstveno odnose na prigovore da zaključeni ugovor od 20. rujna 2000. ne predstavlja ugovor s odredbom „ključ u ruke" nisu osnovani, jer suprotno tim žalbenim navodima iz ugovora jasno proizlazi da su stranke ugovorile cijenu m2 stambenog i poslovnog prostora po sistemu „ključ u ruke“, a sklopljeni dodaci ugovoru odnose se na druge radove koji nisu bili predviđeni osnovnim ugovorom i ne radi se o naknadnim radovima. Naime, izvođenje naknadnih radova podrazumijeva odstupanje od projekta i naknadni radovi su takvi radovi koji prvotno nisu bili ugovoreni, ali naručitelj iz određenog razloga u tijeku izvršavanja ugovora zahtjeva izvođenje i dodatnih radova koji nisu obuhvaćeni ugovorom.

 

U ovom slučaju tako nije bilo, jer su stranke zaključile ugovor od 20. rujna 2000. kojim je po sistemu „ključ u ruke“ utvrđena cijena radova radi izgradnje stambeno poslovne zgrade i to za jasno definiranu cijenu po m2  i jasno su definirale ugovorom da će se konačni obračun površine obaviti nakon izvedenih radova kada će se isplatiti i cijela ugovorena cijena tužitelju i to umanjena za isplaćeni iznos prijašnjem izvoditelju. Osim toga, neosnovano tužitelj u žalbi ističe da je došlo do izmjene ugovorene cijene zbog nastupanja promijenjenih okolnosti, jer to ne proizlazi iz rezultata raspravljanja u ovoj parnici.

 

Iz navedenih razloga žalba tužitelja nije osnovana.

 

Neosnovano u žalbi i tuženik pobija prvostupanjsku presudu smatrajući da ukupna površina izračunata po nalazu i mišljenju vještaka u odnosu na koeficijent izgrađene lođe je trebala biti utvrđena prema smjernicama za projektiranje stanova stradalnika Domovinskog rata.

 

Tim smjernicama u pogledu standarda stambene zgrade navedeno je da je za lođe koeficijent 0,25, no u ovoj pravnoj stvari nalazom vještaka utvrđeno je da je izgrađena zatvorena lođa koja u tom slučaju ima koeficijent 0,75 prema građevinskim standardima pa je pravilno prvostupanjski sud u ovom dijelu obračun površine lođe izračunao prema nalazu i mišljenju vještaka.

 

U odnosu na odluku o parničkom trošku ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je ta odluka zakonita i utemeljena na odredbi čl. 154. st. 3. ZPP. Pri tome, neovisno o tome što je u ovoj pravnoj stvari na strani tuženice došlo do troškova zastupanja koji su osnovani primjenom odredbe čl. 163. ZPP-a kojim je propisano da se odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo u kojem slučaju troškovi postupka obuhvaćaju iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku, ne dolazi u ovom slučaju u obzir primjena Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (vidi predmet Klauz protiv Hrvatske, zahtjev br.28963/10). Naime, u ovoj pravnoj stvari ponašanje tužitelja koji je podnio zahtjev za ispunjenje ugovorne obveze u iznosu od 2.240.181,80 kn, a koji se ne temelji na ugovornoj obvezi, a uslijed kojeg je i došlo do visokih troškova postupka ne može opravdati umanjenje troškova na strani tuženice ili njihovo odbijanje, jer tako podneseni zahtjev u pogledu osnovanosti i visine u znatnom dijelu nije bio utemeljen, pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je s obzirom na uspjeh u postupku koji je neznatan u odnosu na podneseni zahtjev, tužitelj je u cijelosti dužan platiti troškove postupka tuženici.

 

Tužitelj i tuženica nisu uspjeli u žalbenom postupku, pa je odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe kao neosnovan.

 

Stoga je iz svih iznesenih razloga primjenom odredbom č. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

Bjelovar, 9. studenog 2017.

Predsjednik vijeća

 

Antun Dominko v.r.

 

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Ivan Stapić