- 1 -              I Kž 553/2017-4

Broj: I Kž 553/2017-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika M. S., zbog kaznenog djela iz čl. 297. st. 2. Krivičnog zakonika Republike Srbije, odlučujući o žalbama izručenika podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 19. listopada 2017. broj Kv-I-11/17 (Kir-497/17), u sjednici održanoj 9. studenoga 2017.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba izručenika M. S. te se ukida pobijano rješenje i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku, utvrđeno je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje Republici Srbiji izručenika M. S., sin D. i majke D., rođene L., rođenog ... u K., državljanina Republike Srbije, radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, zbog kaznenog djela iz čl. 297. st. 2. Krivičnog zakonika Republike Srbije (dalje u tekstu: KZRS) u vezi s kaznenim djelom iz čl. 289. st. 1. KZRS, teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja u vezi sa krivičnim dijelom ugrožavanja javnog saobraćaja.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik M. S. po branitelju D. P., odvjetniku iz D., ne navodeći izričito žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Spis je, u skladu s odredbom čl. 495. ZKP/08. u vezi s čl. 474. st. 1. ZKP/08. dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba je osnovana.

Izručenik u žalbi ističe da se pobijano rješenje ne može ispitati jer prvostupanjski sud nije konstatirao da je izručenik upozoren na načelo specijaliteta, pa da nije ni imao mogućnost odricanja od tog načela, čime ustvari upire na počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., jer je izreka rješenja nerazumljiva.

Naime, u izreci pobijanog rješenja se samo utvrđuje da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje izručenika M. S. radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, zbog kaznenog djela iz čl. 297. st. 2. KZRS u vezi s kaznenim djelom iz čl. 289. st. 1. KZRS, teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja u vezi sa krivičnim dijelom ugrožavanja javnog saobraćaja.

Iz takve izreke, u kojoj se ne navodi na temelju koje odluke države moliteljice se izručenje traži, iako bi se iz razloga navedenih u rješenju moglo zaključiti da se radi o presudi Višeg suda u Novom Sadu od 4. ožujka 2013., potvrđene presudom Apelacionog suda u Novom Sadu od 11. ožujka 2014. K1-1966/13., ne može se precizno odrediti za koja su to konkretna kaznena djela ispunjene pretpostavke za izručenje, bez obzira na to što je u izreci navedena pravna kvalifikacija. Naime, da bi se sa sigurnošću mogla utvrditi kaznena djela u odnosu na koja se utvrđuje ispunjenje zakonskih pretpostavki za izručenje Republici Srbiji u izreci rješenja je potrebno navesti pravni akt države moliteljice na temelju kojeg se izručenje odobrava. Propust da se konkretizira odluka na temelju koje se izručenje odobrava nije samo formalne naravi jer je određenost kaznenog djela itekako odlučna zbog poštivanja načela specijaliteta iz čl. 37. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći ("Narodne novine", broj 178/04 - dalje u tekstu: ZOMPO), čl. 14. Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957. te čl. 24. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Srbije o izručenju od 29. lipnja 2010., budući da se izručenik tog jamstva nije izričito odrekao. S obzirom da se radi o uvjetima pod kojima se izručenje dopušta, oni se moraju naznačiti u izreci kako bi proizveli pravni učinak.

Kako izreka pobijanog rješenja ne sadrži bitne elemente na temelju kojih se mogu individualizirati kaznena djela za koje se u konkretnom slučaju utvrđuje da su ispunjene pretpostavke za izručenje, a s tim u vezi ne sadrži ni uvjete pod kojima se izručenje dopušta, ona je nerazumljiva, pa se pobijano rješenje ne može ispitati, na što s pravom upire u žalbi izručenik.

Zbog toga je trebalo prihvatiti žalbu izručenika, ukinuti pobijano rješenje te predmet uputiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će, ako utvrdi da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje, u izreku rješenja navesti o kojim se konkretnim kaznenim djelima za koje se izručenje odobrava radi na način da će se citirati i pravni akt na temelju kojeg država moliteljica traži izručenje. Nadalje, s obzirom na to da se izručenik nije odrekao zaštitnog učinka načela specijalnosti, u izreku je potrebno unijeti odredbe tog načela iz čl. 37. ZOMPO-a (iako se te okolnosti u smislu odredbe čl. 57. ZOMPO-a navode i u rješenju ministra pravosuđa). Potom će voditi računa o svim ostalim zakonskim pretpostavkama o kojima ovisi dopuštenost izručenja prema odredbama ZOMPO-a, dajući valjane razloge za tu odluku.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 3. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 9. studenoga 2017.