28 Pž-3169/2015-2

 

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Omazića, predsjednika vijeća, Vesne Buljan, suca izvjestitelja i Tatjane Kujundžić Novak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika T. I. d.o.o. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik A. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & G. u Z., protiv tuženika-protutužitelja Z. B. d.d. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P. & P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5150/07 od 24. veljače 2015., u sjednici vijeća održanoj 8. studenoga 2017.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              I. Odbija se žalba tužitelja-protutuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5150/07 od 24. veljače 2015. u točkama I., III. i IV. izreke.

 

              II. Odbija se žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5150/07 od 24. veljače 2015. u točki II. izreke.

 

              III. Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadom troška drugostupanjskog postupka kao neosnovan.

             

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud odbio (kao neosnovan) kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 256.255.237,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, kao i da tužitelju naknadi trošak prouzrokovan tim postupkom (točka I. izreke prvostupanjske presude), odbio je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja iza isplatom iznosa od 8.144,78 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja s pripadajućom zateznom kamatom pobliže navedenoj u toj presudi (točka II. izreke presude), ali i naložio tužitelju da isplati tuženiku iznos od 518.424,47 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 1. travnja 2005. do isplate po stopama pobliže navedenima u izreci presude (točka III. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.146.625,00 kn (točka IV. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka, a nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Pž-7067/10 od 12. ožujka 2014. ukinuo međupresudu prvostupanjskog suda poslovni broj P-5150/07 od 21. lipnja 2010., ocijenio da tužitelj nije dokazao postojanje svih elemenata odštetne odgovornosti tuženika za naknadom štete pa je stoga odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Nadalje, s obzirom na to da je tuženik protutužbenim zahtjevom potraživao obračunate kamate u iznosu od 8.144,78 EUR u kunskoj protuvrijednosti i povrat uplaćenog iznosa po (naknadno otkazanom) ugovoru o kreditu u iznosu od 518.424,47 EUR u kunskoj protuvrijednosti, te da je tuženik istaknuo materijalno pravni prigovor zastare obračunatih kamata dok nije osporavao činjenicu da mu je tuženik po ugovoru o kreditu isplatio iznos od 110.000,00 EUR i 3.000.000,00 kn, sud prvog stupnja je ocijenio da je tuženikovo potraživanje kamata zastarjelo jer su kamate obračunate 31. prosinca 2004. i 31. ožujka 2005. dok je protutužba podnesena 12. lipnja 2008. (dakle, nakon proteka trogodišnjeg zastarnog roka iz članka 372. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), a preostalo potraživanja tuženika između stranaka i nije sporno. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio temeljem odredbi članaka 154., 155. i 164. Zakona o parničnom postupku.

 

              Protiv te presude žalbu su izjavile obje stranke. Tužitelj-protutuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu u točkama I., III. i IV. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud u dobrom dijelu prepisao obrazloženje rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7067/10 od 12. ožujka 2014., no pri tome je ispustio dijelove obrazloženja tog rješenja koja idu u prilog tužitelju i dodao neka svoja razmišljanja koja su u suprotnosti s onim što je napisano u rješenju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Žalitelj ističe da je sud na ročištu od 21. siječnja 2015. odbio kao nesvrsishodan dokaz saslušanjem svjedoka-odvjetnika Z. K. kojeg je tužitelj predložio u svrhu dokazivanja da je u ime tužitelja pregovarao s tuženikom i ostalim bankama, a sud je ocijenivši tužiteljev doprinos šteti na više mjesta paušalno utvrdio da tužitelj nije poduzimao ništa, „… čak nije ništa pokušao …” odnosno „… da se radi o potpunoj pasivnosti tužitelja …” da pribavi drugu garanciju ili pribavi kredit kod drugih banaka. Saslušanje svjedoka P. H. sud je odbio uz obrazloženje da je isti izostanak s ročišta opravdao razlozima koji ne mogu biti osnova za odgodu ročišta, no sud nije dao jasne razloge zašto smatra da poslovne obveze ne bi mogle biti razlog za odgodu saslušanja. Nadalje, žalitelj smatra da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Sud je zauzeo stav da neisplata kredita ne predstavlja protupravnu štetnu radnju, već se tuženikova protupravna štetna radnja sastoji u tome jer tuženik nije pravovremeno obavijestio tužitelja da tužitelj nije pribavio garanciju u smislu članka 7. Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj ugovora 3202954731 od 21. listopada 2004., no sud naknadno smatra da se ne radi o nepravodobnom obavještavanju tužitelja već isključivo o utvrđivanju i ispunjavanju ugovornih obveza, obveza i prava koja proizlaze iz Općih uvjeta. S obzirom na to da se glede jedne odlučne činjenice (postojanju protupravne štetne radnje) u presudi navode dva dijametralno suprotna stajališta, jasno je da se u tom dijelu presuda ne može ispitati. Jednako tako, o postojanju uzročne veze sud nije dao nikakve suvisle razloge već je samo naveo da tužitelj do 30. siječnja 2005. nije ishodio bilo od tuženika bilo od treće banke kredit dostatan za kupnju Hotela H. I., a niti o postojanju štete sud također nije dao nikakvo racionalno objašnjenje. Osim toga, o tužiteljevu doprinosu šteti sud zaključuje time što smatra da je tužitelj bio potpuno pasivan nakon obavijesti te da je stoga odgovornost isključivo na tužitelju. Žalitelj smatra da sud nije zauzeo stav o odlučnoj činjenici da je bankovna garancija koju je tužitelj dostavio tuženiku prethodno raspravljana i usuglašena između stranaka odnosno da je tuženiku dostavljena upravo ona bankovna garancija koju je sam tuženik definirao i prihvatio kao sredstvo osiguranja. Žalitelj također smatra da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pri tome navodi nesporni historijat ugovornog odnosa s tuženikom. Međutim, iako sud svoje obrazloženje temelji na obrazloženju ukidnog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, žalitelj smatra da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da dostava uredne garancije nije bila uvjet sklapanja ugovora o kreditu već tužiteljeva ugovorna obveza te da je tuženik sukladno odredbi članka 122. Zakona o obveznim odnosima imao pravo odbiti ispunjenje svoje obveze dok tužitelj ne ispuni svoju obvezu dostave „adekvatne” bankovne garancije. S obzirom na to da je sud pogrešno smatrao da nema štetne radnje tuženika, pogrešno je utvrdio da nema ni ostalih pretpostavki odgovornosti za štetu. Prvostupanjski je sud i pogrešno primijenio materijalno pravo jer je umjesto odredbe članka 262. Zakona o obveznim odnosima primijenio članak 268. istog Zakona, kao i umjesto odredbe članka 266. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sud je primijenio članak 267. istog Zakona. Žalitelj pobija i odluku o protutužbenom zahtjevu navodeći da tuženik nije dostavio niti jedan dokaz da bi sredstva koja su bila položena na depozit uistinu i bila isplaćena stečajnom dužniku Hotel H. I. d.o.o. u stečaju; dokaz kojim stečajna upraviteljica poziva tuženika na plaćanje po garanciji nije dokaz da bi tuženik uistinu postupio po tom pozivu i sredstva s depozita zaista isplatio stečajnom dužniku. Žalitelj stoga predlaže da se njegova žalba usvoji i pobijana presuda ukine te predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje pred drugim sucem pojedincem; tužitelj potražuje i trošak sastava žalbe s pristojbom za žalbu u ukupnom iznosu od 135.000,00 kn.

 

              Tuženik-protutužitelj žalbom pobija točku II. izreke prvostupanjske presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede pravila postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj smatra da ocjena prvostupanjskog suda o zastari ne proizlazi iz isprava u spisu. Naime, točno je da je tuženik izvršio obračun kamata kako to sud navodi, no prema odredbi članka 9.2 stavak drugi i treći Općih uvjeta poslovanja ukupna potraživanja banke temeljena na otkaznom pismu dospijevaju na naplatu danom dostave otkaznog pisma. Tuženikovo otkazno pismo je dostavljeno tužitelju putem javnog bilježnika I. H. Ž. i L. Š.-S. dana 23. lipnja 2005. te su upravo tada dospjele sve tuženikove nepodmirene novčane obveze prema tužitelju iz Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 3202954731 od 21. listopada 2004. Stoga, budući da je tuženik podnio protutužbu 12. lipnja 2008., potraživanje kamata nije zastarjelo; u prilogu svoje žalbe žalitelj dostavlja odluku Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-3782/13 u kojoj je zastupljeno isto pravno shvaćanje. Stoga žalitelj predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu u točki II. izreke te u cijelosti usvoji protutužbeni zahtjev; žalitelj potražuje trošak sastava žalbe s porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 1.562,50 kn uvećan za sudsku pristojbu po odluci suda.

 

              Žalbe su dostavljene na odgovore. Tuženik-protutužitelj u odgovoru na tužiteljevu-protutuženikovu žalbu u bitnom navodi da on ne nalazi da su presudom povrijeđena pravila parničnog postupka na koje ukazuje tužiteljeva žalba, a dokazni prijedlozi tužitelja su odbijeni uz potrebno i iscrpno obrazloženje. U presudi se navodi da visinu štete sud nije ni utvrđivao budući da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu, a svoje shvaćanje o tome da tužitelj nije dokazao niti jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu sud je detaljno obrazložio u presudi. U odnosu na odbijanje izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka-odvjetnika Z. K., sud smatra da je ono nesvrsishodno jer je isto predloženo na okolnost pregovora tužitelja s drugim bankama, no sud pravilno navodi da je tužitelj imao više od dva mjeseca (25. studenog 2004. do 30. siječnja 2005.) za realizaciju kredita kod druge institucije i da je isto toliko vremena imao da dostavi garanciju koja bi odgovarala ugovornoj obvezi iz članka 7. Ugovora, a niti jedno od navedenog tužitelj nije učinio, dok su usmeni razgovori s predstavnicima banaka nedovoljan pokušaj prema ocjeni suda. Nadalje, zakonski zastupnik tužitelja je u svom iskazu bio posve jasan o pitanjima o čemu se i kako razgovaralo s drugim bankama te da je rekao „da je temeljem garancije R. Z. Ö. AG (u daljnjem tekstu: RZB) pokušao dobiti kredite kod drugih poslovnih banaka nakon 25. studenoga 2004., da se radilo o usmenim razgovorima te da nema pisanih zahtjeva u tom smislu”. Posve je jasno da ne temelju bankovne garancije koja ne služi osiguranju obveza vraćanja kredita (nije garancija za pokriće komercijalnog rizika kredita, kako to navodi W. P. u elektronskoj poruci tuženiku od 6. prosinca 2004. koja se nalazi u spisu), ni jedna od banaka s kojom je zastupnik tužitelja usmeno razgovarao ne bi mogla odobriti novo financiranje tužitelju i to zato jer se ne radi o garanciji koja osigurava obvezu vraćanja kredita. Nadalje, sud je pravilno odbio saslušati P. H. i to zato jer je tužitelj na ročištu od 18. rujna 2014. predložio saslušanje W. P. da bi potom u podnesku od 3. listopada 2014. naveo kako taj svjedok nema saznanja i nije sudjelovao u pokušajima pribavljanja osiguranja ili financiranja drugih banaka te da takva saznanja ima P. H. Sud je potom odredio saslušanje P. H. no na ročištu od 21. siječnja 2015. taj svjedok se nije pojavio, a tuženik je naveo da je svjedok imao poslovne obveze ne navodeći o kakvim se obvezama radi niti podnoseći ikakve dokaze o svjedokovoj spriječenosti. Osim toga, iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja g. K. proizlazi da je on na usmene razgovore s drugim bankama odlazio samo s odvjetnikom K. no gospodina P. H. nije ni spomenuo u tom kontekstu događaja. U nastavku odgovora na žalbu tuženik navodi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svoj rješenju poslovni broj Pž-7067/10 od 12. ožujka 2014. zauzeo pravni stav da izdavanje RZB garancije nije bio uvjet za zaključenje ugovora o kreditu između stranaka, već je to bila tužiteljeva ugovorna obveza koju je on trebao ispuniti prije ispunjenja tuženikove obveze – plasmana kreditnih sredstava tužitelju, a to shvaćanje dijeli i tuženik te prvostupanjski sud. Nadalje, drugostupanjski sud navodi da je tužitelju mogla nastati šteta zbog tuženikove nepravodobne obavijesti o neadekvatnosti dostavljene RZB garancije, a je li ta radnja utjecala na nastanak štete prvostupanjski je sud trebao ispitati u sudskom postupku. Međutim, niti u nastavku postupka tužitelj nije dokazao da je šteta nastala niti je dokazao pretpostavke odgovornosti za štetu što je sud u pobijanoj odluci dostatno i razumljivo obrazložio. Osim toga, tuženik navodi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ukazao na nepodudarnost od gotovo 7 miliona EUR izraženo u kunskoj protuvrijednosti između iznosa navodne izmakle dobiti koja je odnosi na vrijednost nekretnine, a koju je tražio tužbom i iznosa procjene vrijednosti nekretnine koju je izradilo društvo B. K. S. koju je dostavio upravo tužitelj kao dokaz svojih navoda, no tužitelj se povrh toga ponovno poziva na tu procjenu kao ispravu koja dokazuje postojanje štete. Tužiteljev „investicijski plan” ne sadrži ni jednu neophodnu sastavnicu iole prihvatljivog investicijskog plana, a ta isprava čak ne predviđa ni izvore financiranja. Nadalje, tužitelj je neistinito isticao da je tuženik definirao bankovnu garanciju jer iz iskaza P. H. (saslušanog u prethodnom postupku) proizlazi da je on pripremio nacrt garancije (ročište od 7. srpnja 2008.). Točno je da je tuženik 25. studenog 2004. obavijestio tužitelja da je tekst RZB garancije neprihvatljiv tuženiku jer, suprotno odredbi članka 7. Ugovora o kreditu, dostavljena RZB garancija nije osiguravala naplatu tuženikovih tražbina iz Ugovora o kreditu. Pri tome činjenica da je tuženik djelomično plasirao sredstva odobrenog kredita tužitelju nije od značaja za prosudbu pitanja o pravu tuženika da tijekom trajanja ugovornog odnosa u bilo koje vrijeme zatraži „ostale instrumente osiguranja na zahtjev banke” prema članku 7. Ugovora odnosno odredbi članka 4.6. Općih uvjeta poslovanja tuženika uključujući u drugu bankovnu garanciju. Na tužitelju je bio teret dokazivanja da dokaže uzročno-posljedičnu vezu između obavijesti tuženika od 25. studenog 2004. i neprihvatljivosti dostavljene RZB garancije i nastale štete i to pod pretpostavkom da je šteta uopće nastupila, a što nije. Tužitelj zlonamjerno izvrće zaključke o protupravnosti štetne radnje tuženika jer je zaključak suda samo jedan i to da postupanje tuženika nije bilo protupravno jer je on bio ovlašten u bilo koje vrijeme trajanja ugovornog odnosa zatražiti druge instrumente osiguranja. Sud u pobijanoj presudi navodi da je tuženikovo nepravodobno obavještavanje tužitelja o neadekvatnosti izdane RZB garancije njegova protupravna štetna radnja no samo moguća i potencijalno štetna radnja te da sud, nakon ispitivanja materijalno pravnih odredaba Ugovora o kreditu i Općih uvjeta poslovanja, svoju konačnu ocjenu daje na način da isključuje protupravnost. Osim toga, štetu tužitelj nije niti dokazao, a i čak da je ona i nastala te da je obavijest tuženika od 25. studenog 2004. protupravna, tužitelj nije dokazao kauzalni neksus. Naime, on je imao više od dva mjeseca da dostavi tuženiku drugu bankovnu garanciju koja bi osiguravala ispunjenje tuženikovih tražbina iz Ugovora o kreditu, a tužitelj je to odbijao učiniti. Upravo zbog toga, ukoliko je tužitelj pretrpio kakav gubitak, taj gubitak bi bio posljedica tužiteljevog odbijanja da ispuni svoju ugovornu obvezu i dostavi bankovnu garanciju „za pokriće komercijalnog rizika kredita”, a nikako posljedica tuženikove obavijesti od 25. studenog 2004.. Zbog navedenog, tužiteljeva žalba je u cijelosti neosnovana te tuženik potražuje trošak sastava odgovora na žalbu s porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 125.000,00 kn i sudsku pristojbu na odluci suda.

 

              Odgovor na tuženikovu-protutužiteljevu žalbu nije podnesen.

 

              Obje žalbe su neosnovane.

 

              Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu presudu.

 

              Prethodno, ovaj sud napominje da tuženik-protutužitelj, osim žalbe protiv točke II. izreke prvostupanjske presude, podnio prvostupanjskom sudu i prijedlog za donošenjem dopunskog rješenja podredno žalbu na rješenje o troškovima postupka. Međutim, s obzirom na to da u tom svom podnesku od 3. ožujka 2015. tuženik-protutužitelj navodi da mu sud nije dosudio trošak sastava protutužbe, sudske pristojbe na protutužbu i trošak pristojbe na prvostupanjsku presudu u ukupnom iznosu od 57.055,40 kn, a niti iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da je prvostupanjski sud odlučivao o osnovanosti tuženikova-protutužiteljeva zahtjeva za naknadom tih troškova postupka, to sukladno odredbi članka 341. stavka 2. Zakona o parničnom postupku tu (drugu) tuženikovu-protutužiteljevu žalbu valja smatrati isključivo njegovim prijedlogom za donošenjem dopunske presude o čemu će sud prvog stupnja naknadno odlučiti posebnom odlukom prema odredbi članka 340. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

 

              Nadalje, premda je tužitelj u tužbi svoju tvrtku pogrešno označio T. I. d.o.o. (a identično tome je i tuženik naznačio tužitelja u protutužbi), između ovdje parničnih stranaka je nesporno da je tužitelj (pravilno naznačen T. I. d.o.o.) s tuženikom 21. listopada 2004. sklopio Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 3202954731 (list 54.-55. spisa). Naime, iako je (i) u uvodu ugovora tvrtka tužitelja pogrešno navedena, iz tog ugovora (pri potpisu ugovora) jasno proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu upravo tužitelj sklopio s tuženikom; uostalom, to je između ovdje parničnih stranaka nesporna činjenica. Slijedom navedenog, nakon što je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7067/10 od 12. ožujka 2014., između ostalog, ukazano na nedostatke u označavanju tužitelja-protutuženika kao stranke, obje stranke (tužitelj ispravkom tužbe, a tuženik ispravkom protutužbe) su u nastavku postupka otklonile nedostatke u označavanju tvrtke tužitelja-protutuženika.

 

              Nadalje, kao što je i ovaj sud naveo u odluci poslovni broj Pž-7067/10 od 12. ožujka 2014. (list 427.-440. spisa), iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je u „Narodnim novinama” broj 123/04 od 1. rujna 2004. objavljen oglas o prodaji imovine stečajnog dužnika H. H. d.d. u stečaju kao cjeline te da je tužitelj (koji je „vlasnički povezan” s pojedinim svjetski poznatim turističkim kompanijama i značajnim financijskim institucijama) odlučio sudjelovati na toj dražbi te je sačinio u tu svrhu i investicijski program (poslovni plan). Tužitelj je radi financiranja te kupnje stupio u pregovore s tuženikom te su ovdje parnične stranke definirale osnovne uvjete međusobne financijske suradnje odnosno financiranja projekta kupnje H. H. d.d. u stečaju tako da će tuženik financijski pratiti (kreditirati) tužitelja iznosom od 10 miliona EUR s rokom povrata sredstava do dvije godine od dana puštanja kredita s time da će prvi dio kredita u iznosu od 3 miliona kuna biti isplaćen na račun namjenski oročenog depozita tužitelja kao depozit za prodaju imovine u stečajnom postupku, a u slučaju da tužitelj bude izabran kao najpovoljniji ponuditelj iz kredita će se izvršiti isplata cijene dok će se ostatak kredita uključujući i iznos namjenski oročenog depozita isplatiti na račun tužitelja. Nadalje, prema dogovoru stranaka korištenje kredita će biti izvršeno temeljem pisanog zahtjeva tužitelja za izdavanje ponudbene garancije i oročavanja adekvatnog dijela kredita, pisanog zahtjeva za puštanje kredita u tečaj, kupoprodajnog ugovora i zahtjeva za puštanje kredita na račun tužitelja dok su instrumenti osiguranja jedna bianco vlastita mjenica i garancija R. Z. Ö. AG (u daljnjem tekstu: RZB) za iznos glavnice s kamatama i za troškove naplativa na prvi poziv. Tužitelj je dostavio tuženiku prijedlog bankarske garancije RZB koji je za tuženika bio prihvatljiv, a to izdavanje garancije je, prema navodima tužitelja, bio uvjet za zaključenje ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika kojeg su oni zaključili 21. listopada 2004. nakon što je tuženiku dostavljana bankovna garancija RZB u dogovorenom obliku. Nakon toga, tuženik je sukladno članku 5.a Ugovora o kreditu izdao garanciju u korist H. H. d.d. u stečaju u iznosu od 3 miliona kuna za ozbiljnost ponude čime je započela konzumacija ugovora o kreditu. Nakon što je tužitelj izabran u stečajnom postupku kao najpovoljniji ponuditelj, tužitelj je 19. studenoga 2004. zaključio Osnovni ugovor o prodaji imovine H. H. d.d. u stečaju kao cjeline i dva dodatka tom ugovoru, a Trgovački sud u Zagrebu je 19. studenoga 2004. donio rješenje poslovni broj St-493/02 kojim je potvrđen taj ugovor. Prema tom ugovoru tužitelj je trebao u roku od 48 sati od dana pravomoćnosti rješenja o potvrdi kupoprodajnog ugovora uplatiti kupovinu u iznosu od 56.000.002,00 kn, a radi toga što je postojao spor glede nekretnine H. H. d.d. u stečaju i R. T. Z. d.o.o. uz suglasnost tuženika kao razlučnog vjerovnika tužitelj je sklopio s oba društva sporazum 26. studenog 2004. kojim su se oba navedena trgovačka društva obvezala riješiti sporne međuvlasničke odnose uz klauzulu da taj sporazum stupa na snagu ukoliko tužitelj isplati kupovninu. Tužitelj je 26. studenog 2004. zahtijevao od tuženika isplatu iznosa od 350.000,00 EUR za tekuće troškove transakcije i iznos od 56.000.002,00 kn radi plaćanja kupovnine, no dan ranije (25. studenog 2004.) tužitelj je zaprimio e-mail iz kojeg proizlazi da tuženiku garancija RZB nije prihvatljiva te traži od tužitelja novu garanciju, a tuženik je dopisom od 30. studenoga 2004. dostavio sudu prijedlog drugačijeg teksta bankovne garancije. S obzirom na to da je takvim postupanjem tuženika došlo u pitanje plaćanje kupovnine, tužitelj je pokušao s tuženikom iznaći način za rješenje nastalog problema te zatražio od stečajnog upravitelja prolongaciju roka plaćanja kupovnine prema kupoprodajnom ugovoru. Međutim, iako je dobio prolongaciju roka, tužitelj zbog postupanja tuženika nije mogao isplatiti kupovninu, a tuženik je tužitelju uputio dopis od 15. siječnja 2005. iz kojeg je posve jasno da neće izvršiti svoje ugovorne obveze iz ugovora o kreditu. Nakon što je protekao i produženi rok za uplatom kupovnine, stečajni upravitelj je zatražio od tuženika naplatu iznosa od 3 miliona kuna po garanciji kojeg je tuženik izdao u koristi H. H. d.d. u stečaju, a prema Ugovoru o kreditu. Upravo zbog toga, prema mišljenju tužitelja, nastala mu je šteta koja se sastoji od koristi koju bi tužitelj ostvario stjecanjem imovine koja je bila predmetom Kupoprodajnog ugovora uslijed povećanja vrijednosti te imovine (povećanje vrijednosti nekretnina), a koja u trenutku podnošenja tužbe iznosi (u protuvrijednosti u kunama) 93.175.096,30 kn, te od koristi koju bi tužitelj ostvario vođenjem poslovanja H. H. kroz razdoblje od 10 godina (iznos od 163.080.141,40 kn) pa upravo te iznose štete tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom.

 

              Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, a posebno navod tužitelja da mu je tužitelj dostavio garanciju RZB sukladnu sklopljenom ugovoru o kreditu budući da RZB svojom garancijom nije garantirala ništa drugo nego da će dvije godine „kao povjerenik” formalno držati na svoje ime udjel u tužitelju i da tužitelj u tom roku neće prodavati hotel te da će platiti garantiranu svotu ako „postupi suprotno svojim obvezama povjerenika” – dakle, tužitelj nije dostavio garanciju povrata kredita za slučaj neurednosti u otplati što je jedino pravno relevantno za odnos između stranaka u sporu. Tuženik je također u odgovoru na tužbu osporio postojanje i preostalih zakonskih pretpostavki njegove odgovornosti za štetu. Prvostupanjski je sud rad ispitivanja zakonskih pretpostavki za postojanje tuženikove odgovornosti za naknadu štete proveo dokaz uvidom u isprave koje su priložene spisu i dokaz saslušanjem svjedoka P. H. (list 362. spisa) i M. J. (list 363. spisa). Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud 21. lipnja 2010. donio međupresudu poslovni broj P-5150/07 kojom je utvrdio da je tuženik odgovoran za štetu tužitelju zbog neispunjenja obveza iz sklopljenog ugovora o kreditu od 21. listopada 2004.. Međutim, povodom tuženikove žalbe, ta je međupresuda ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7067/10 od 12. ožujka 2014., a u toj je odluci Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (između ostalog) zauzeo pravno shvaćanje da izdavanje bankovne garancije RZB (što je bila tužiteljeva ugovorna obveza) nije bio uvjet za zaključenja ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, ali da je tužitelj tu bankovnu garanciju trebao dostaviti/ishoditi u korist tuženika prije ispunjenja tuženikove ugovorne obveze (list 434. spisa). Jednako tako, drugostupanjski je sud u toj odluci naveo i da je tuženikova protupravna štetna radnja u tome što u smislu odredbe članka 268. Zakona o obveznim odnosima tuženik nije bez odgađanja, nakon što je zaprimio original bankovne garancije RZB, obavijestio tužitelja da dostavom te garancije tužitelj time nije ispunio svoju ugovornu obvezu iz članka 7. Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 3202954731 od 21. listopada 2004. (list 437. spisa), kao i to da je do eventualne štete došlo i uslijed neispunjenja tužiteljeve ugovorne obveze dostave uredne bankarske garancije RZB plative na prvi poziv kojom bi se osiguralo tuženikovo potraživanje prema tužitelju (list 436. spisa), pa je stoga dao uputu prvostupanjskom sudu da u nastavku postupka ispita je li tuženikovo nepravodobno obavještavanje tužitelja o nedostacima garancije RZB doista prouzročilo štetu tužitelju (dakle, uzročnu vezu) te bi li tužitelj unatoč tuženikovu nepravodobnom obavještavanju o nedostacima bankarske garancije RZB mogao kupiti cjelokupnu imovinu stečajnog dužnika Hotel Holiday d.o.o. u stečaju.

 

              U nastavku postupka prvostupanjski je sud, sukladno odredbi članka 265. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, proveo dokaz saslušanjem tužitelja po njegovu zastupniku po zakonu T. K. (list 455.-457. spisa), dok je odbio provesti (ranije određeni) dokaz saslušanjem svjedoka P. H. koji nije pristupio ročištu od 21. siječnja 2015. iako se tužitelj u podnesku od 3. listopada 2014. (list 451. spisa) obvezao obavijestiti tog svjedoka o terminu ročišta za glavnu raspravu, a odbio je provesti i dokaz saslušanjem svjedoka Z. K. na okolnosti vođenja pregovora tužitelja s bankama nakon 25. studenoga 2004. smatrajući taj dokazni prijedlog nesvrsishodnim. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

 

              Prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Naime, kao što je ovaj sud naveo i u ranijoj odluci poslovni broj Pž-7067/10 od 12. ožujka 2014., izdavanje bankovne garancije RZB nije bilo uvjet za zaključenje predmetnog ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, već je izdavanje odnosno ishođenje te garancije u korist tuženika u dogovorenom obliku bila tužiteljeva ugovorna obveza koju je on trebao ispuniti prije ispunjenja tuženikove obveze proizašle iz ugovora o kreditu. Naime, stranke su predmetni ugovor sklopile 21. listopada 2004., a iz iskaza svjedoka M. J. (djelatnika tuženika) proizlazi da je tuženik garanciju u originalu potpisanu od RZB zaprimio dan poslije potpisa ugovora, to jest 22. listopada 2004.; jednako tako, tuženik je i swift potvrdu kojom je RZB banka potvrdila istinitost potpisa i ovlaštenja potpisnika garancije zaprimio slijedećeg dana u 9:11:13 sati što proizlazi iz preslike swift potvrde s lista 365. spisa i čiji su sadržaj obje stranke na ročištu održanom 7. srpnja 2008. potvrdile nespornim (list 363. spisa).

 

              Prema tome, iako su ovdje parnične stranke i prije zaključenja ugovora o kreditu pregovarale oko sadržaja garancije R. Z. Ö. AG (RZB) naplativoj na prvi poziv za iznos glavnice uvećan za kamate i troškove, a koja je prema članku 7. Ugovora o kreditu trebala biti instrument osiguranja naplate tuženikova potraživanja, tužiteljeva dostava bankarske garancije tuženiku nije bio (pred)uvjet za sklapanje ugovora o kreditu; da je tome tako jasno proizlazi i iz dijela članka 5. Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 3202954731 od 21. listopada 2004. u kojem su stranke ugovorile da će se kredit koristiti „na temelju pismenog zahtjeva Korisnika kredita za izdavanje ponudbene garancije i oročavanje adekvatnog dijela kredita kao instrumenta osiguranja, pismenog zahtjeva Korisnika kredita za puštanje kredita u tečaj, kupoprodajnog ugovora, zahtjeva za puštanje kredita na žiro-račun Korisnika kredita uz prateću specifikaciju potreba i ostale dokumentacije na zahtjev Banke (list 55. spisa).

 

              Slijedom navedenog, iako su stranke i prije zaključenja ugovora o kreditu pregovarale o sadržaju garancije koju je tužitelj sukladno odredbi članka 7. Ugovora trebao dostaviti tuženiku u svrhu osiguranja naplate tuženikova potraživanja po tom ugovoru, te iako je svjedok P. H. prema svom iskazu s lista 362. spisa pripremio nacrt garancije kojeg je kasnije s g. P. i g. J. usaglašavao, te je prema iskazu svjedoka M. J. „vjerojatno točno” da je tuženik uputio tužitelju završni tekst (prijedloga) garancije na temelju kojeg je tužitelj 21. listopada 2004. ishodio garanciju RZB banke, zbog toga što je tuženik zaprimio original garancije RZB banke i potvrdu o istinitost potpisa i ovlaštenja potpisnika garancije RZB plative na prvi poziv jedan dan nakon sklapanja ugovora o kreditu tužiteljevo ishođenje te garancije nije bio uvjet za sklapanje ugovora o kreditu, već je tužitelj sukladno odredbi članka 122. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima po prirodi posla (ugovora o kreditu) bankarsku garanciju na iznos glavnice uvećan za kamate plative na prvi poziv trebao ishoditi prije ispunjenja tuženikove obveze stavljanja tužitelju na raspolaganje ugovorenih novčanih sredstava.

 

              Upravo zbog toga, tuženik je i nakon zaključenja ugovora mogao sukladno odredbi članka 7. Ugovoru o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 3202954731 u svrhu osiguranja naplate svog potraživanja prema tužitelju zahtijevati od tužitelja ispunjenje njegove ugovorne obveze dostave garancije RZB banke plative na prvi poziv kao instrumenta osiguranja tuženikova potraživanja po tom ugovoru, a što tuženik prema podacima u spisu i navodima iz tužbe nije učinio prije 25. studenoga 2004. kada je putem e-mail pošte obavijestio tužitelja da „bismo željeli promijeniti tekst garancija” jer „prema našem pravnom mišljenju predloženi nacrti nisu prihvatljivi” (list 153. spisa). Naime, iz teksta bankarske garancije RZB kojeg je tužitelj uskladio s tuženikom i na temelju kojeg je R. Z. Ö. AG (RZB) izdala garanciju na prvi poziv proizlazi da se ta banka obvezala tuženiku „isplatiti 10.000.000,00 EUR, ali nikakvo više od iznosa kredita koji ste stvarno isplatili društvu T.-C. uvećano za kamate i naknade, po primitku vašeg prvog pisanog zahtjeva u kojem stoji da je u razdoblju od dvije godine počevši od 21. listopada 2004. godine ili prije izdavanja zaloga na Imovinu vama kao osiguranja (koji god datum nastupi ranije) R. postupao u suprotnosti sa svojim obvezama povjerenika, bilo (i) putem prijenosa udjela ili davanjem u zalog udjela u društvu T.-C. na bilo koju treću osobu, ili (ii) putem prijenosa Imovine od strane T.-C. (…) na bilo koju treću osobu osim vaše banke, ili bilo koju drugu osobu koju vi odredite” (list 152. spisa). Prema tome, premda se radilo o bankarskoj garanciji na prvi poziv, tom izdanom garancijom nije bio osiguran komercijalni rizik kredita odobrenog tužitelju odnosno ta garancija nije bila instrument osiguranja naplate tuženikova potraživanja prema članku 7. Ugovoru o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 3202954731, već se radilo o garanciji koja je izdana kao garancija za dobro izvršenje posla nezalaganja imovine od strane člana društva tužitelja R. I. AG (RIAG), a što uostalom jasno proizlazi i iz e-mail pošte kojeg je W. P. uputio tuženikovu zaposleniku V. P. 6. prosinca 2004. (list 160. spisa) i iz dopisa V. P. od 20. prosinca 2004. upućenoj R. Z. Ö. AG (RZB) u kojem ona obavještava ovlaštenu osobu RZB banke da izdana garancija ne zadovoljava uvjete navedene u Ugovoru o kreditu broj 3202954731 te da stoga tuženiku nije prihvatljiva pa zato vraća RZB banci original garancije (list 161. spisa).

 

              Nadalje, ovdje parnične stranke su 21. listopada 2004. sklopili (i) Ugovor o kunskom garantnom depozitu br. 1000318101 (list 331. spisa) i Ugovor o izdavanju garancije (list 332. spisa) kojim se tuženik obvezao izdati u korist H. H. d.d. u stečaju, a prema nalogu tužitelja kao nalogodavca bankarsku garanciju na iznos od 3.000.000,00 kn koja je zapravo predstavljala jamčevinu za tužiteljevo sudjelovanje u prodaji imovine stečajnog dužnika kao cjeline. Između stranaka nije sporno da je tuženik istoga dana kada je sklopio predmetne ugovore (dakle, 21. listopada 2004.) izdao po nalogu i za račun tužitelja, a u korist H. H. d.d. u stečaju Garanciju br.4004005369 za ozbiljnost ponude (list 56. spisa) te je postupanjem po tim ugovorima tuženik zapravo djelomično ispunio i svoju ugovornu obvezu prema članku 5.a Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 3202954731 kojim je propisano da će se sredstva odobrenog kredita koristiti isplatom iznosa od 3.000.000,00 kn na račun namjenski oročenog depozita kao garantnog depozita za izdavanje ponudbene garancije u stečajnom postupku prodaje imovine stečajnog dužnika kao cjeline, a što je uostalom tuženik i priznao u svom podnesku od 23. svibnja 2008. (list 328. spisa). Međutim, suprotno mišljenju tužitelja, niti tim djelomičnim ispunjenjem tuženikove obveze tužitelj se nije oslobodio ispunjenja svoje ugovorne obveze da radi osiguranja tužiteljeva potraživanja po ugovoru o kreditu dostavi tuženiku bankarske garancije R. Z. Ö. AG plativu na prvi poziv, a na što ga je tuženik pozivao u razdoblju nakon 25. studenog 2004.

 

              Prema tome, tužiteljeva ugovorna obveza je bila da, prije nego što tuženik sukladno Ugovoru o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 3202954731 stavi tužitelju na raspolaganje novčanu svotu u iznosu od 10.000.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, dostavi tuženiku instrumente osiguranja navedene u članku 7. tog Ugovora, a jedan od tih instrumenata je i garancije R. Z. O. AG kojom bi ta banka u korist tuženika kao korisnika garancije plative na prvi poziv isplatila tuženiku novčane svote ako mu tužitelj ne bi vratio novčana sredstva sukladno ugovoru o kreditu. Međutim, tužitelj nije dostavio tuženiku urednu garanciju adekvatnu za osiguranje tužiteljeva potraživanja iz ugovora o kreditu niti u razdoblju nakon 25. studenog 2004. (kada je tužitelj obaviješten o neadekvatnosti garancije RZB) odnosno niti nakon 3. prosinca 2004. (kada ga je prema navodima iz tužbe V. P. u ime tuženika obavijestila kako tekst nove garancije mora glasiti – list 7., 108.-110. spisa; zato tužiteljev zastupnik po zakonu u svom iskazu s ročišta od 21. siječnja 2015. neistinito navodi da mu tuženik „nikada nije predložio ili stavio nacrt nove odnosno drugačije garancije” – list 456. spisa) pa sve do 30. siječnja 2005. do kada je produljen rok do kojeg je tužitelj trebao uplatiti kupoprodajnu cijenu za kupnju imovine stečajnog dužnika H. H. d.d. u stečaju kao cjeline.

 

              Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tužitelj u navedenom razdoblju nije poduzimao nikakve radnje s ciljem ispunjenja svoje ugovorne obveze dostave uredne bankarske garancije u smislu članka 7. Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 3202954731. Naprotiv, iz iskaza tužiteljeva zastupnika po zakonu T. K. s lista 456. spisa jasno proizlazi da se on nakon 25. studenog (2004.) nije obratio RZB-u i tražio drugu garanciju, već je na temelju ranije garancije RZB pokušao dobiti kredite od drugih poslovnih banaka no pri tome nije tražio bankarsku garanciju smatrajući da „navedeno nema smisla” (list 457. spisa).

 

              Prema tome, upravo takvim tužiteljevim postupanjem (dakle, njegovim neispunjenjem ugovorne obveze ishođenja adekvatne bankarske garancije podobne za osiguranje kredita po Ugovoru o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 3202954731 od 21. listopada 2004.) tužitelj je prouzročio to da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu stavljanja na raspolaganje tužitelju ugovorenog novčanog iznosa po ugovoru o kreditu, a s obzirom na to da je tužitelj ugovorna stranka koja je prethodno trebala ispuniti svoju ugovornu obvezu to tuženik nije postupao protupravno kada je bez adekvatnog ugovorenog osiguranja odbio (u potpunosti) ispuniti svoju ugovornu obvezu.

 

              Naprotiv, tuženikova protupravna štetna radnja jeste u tome što on prije 25. studenog 2004. nije obavijestio tužitelja o tome da bankarska garancija RZB od 21. listopada 2004. nije adekvatna za osiguranje kredita, iako je tuženik sukladno odredbi članka 268. Zakona o obveznim odnosima to morao učiniti odmah nakon što je 22. listopada 2004. zaprimio original te bankarske garancije. Međutim, između te tuženikove protupravne štetne radnje propuštanja davanja tužitelju pravovremene obavijesti i (eventualne) štete koja se prema navodima tužitelja ogleda u izmakloj dobiti koju bi tužitelj ostvario kupnjom hotela (iznos od 93.175.096,30 kn koliko prema tužitelju iznosi razlika između vrijednosti te nekretnine i iznosa kupovnine) i pretpostavljenoj dobiti ostvarenoj iz poslovanja u desetogodišnjem razdoblju nema uzročne veze. Naprotiv, unatoč tuženikovu nepravovremenom obavještavanju, tužitelj se (da je htio) mogao i u razdoblju od 25. studenog 2004. do 30. siječnja 2005. obratiti bilo RZB radi ishođenja nove bankarske garancije podobne za osiguranje kredita (čime bi ispunio svoju ugovornu obvezu iz članka 7. tog Ugovora) bilo kojoj drugoj banci te od nje zatražiti ishođenje bankarske garancije u korist tuženika (sukladno čemu bi se izmijenila i odredba članka 7. Ugovora o kreditu u odnosu na banku koja je trebala izdati garanciju u korist tuženika), a za što je i prema mišljenju ovog suda imao dovoljno vremena. Međutim, to tužitelj nesporno i prema iskazu svog zastupnika po zakonu T. K. nije činio smatrajući da „navedeno nema smisla” već je u istom razdoblju (navodno) pregovarao s drugim bankama, a radi utvrđivanja te činjenice tužitelj je predložio saslušanje svjedoka K. Međutim, prvostupanjski je sud pravilno odbio provesti taj dokaz smatrajući ga nesvrsishodnim budući da čak i u slučaju da je tužitelj s drugim bankama pregovarao, on time nesporno nije nastojao od tih banaka ishoditi bankarsku garanciju podobnu za osiguranje kredita te time ispuniti svoju ugovornu obvezu.

 

              Prema tome, iako je tuženik propustio pravovremeno obavijestiti tužitelja o neadekvatnosti garancije RZB o osiguranju kredita, ne postoji uzročna veza između te tuženikove radnje i štete koju tužitelj potražuje u ovom sporu, a što je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud pa upravo zbog toga taj sud pravilno nije provodio niti vještačenja radi utvrđivanja visine štete.

 

              Prema odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je odredbom članka 155. istog Zakona propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Prema tome, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su pretpostavke za štetu: a) postojanje štetnika, b) protupravna radnja štetnika, c) šteta i d) uzročna veza između protupravne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje. Sve navedene pretpostavke se moraju kumulativno ispuniti da bi postojala odgovornost za štetu, a s obzirom na to da u konkretnom predmetu ne postoji uzročna veza između tuženikova nepravodobnog obavještavanja tužitelja o neadekvatnosti bankarske garancije RZB i štete koju tužitelj potražuje u ovom sporu, to je točka I. izreke prvostupanjske presude pravilna i zakonita.

 

              U odnosu na tužiteljev žalbeni navod da prvostupanjski sud nije dao jasne razloge zašto smatra da poslovne obveze koje su spriječile svjedoka P. H. da pristupi ročištu radi saslušanja ne bi mogle biti razlog za odgodu saslušanja, ovaj sud napominje da se tužitelj nije udostojao dostaviti dokaze o tome da je predloženi svjedok upravo zbog poslovnih obveza bio spriječen pristupiti ročištu. Slijedom navedenog, kao i zbog toga što je prvostupanjski sud već jednom ranije, između ostalog, i zbog „poslovnih obveza” svjedoka H. odredio da se zakazano ročište za 19. studenog 2014. neće održati (list 451., 452.-453. spisa), pravilno je raspravnim rješenjem od 21. siječnja 2015. odbio prijedlog tužitelja za (ponovnim) saslušanjem svjedoka P. H. (list 458. spisa) jer je navođenjem „poslovnih obveza” koje su navedenog svjedoka spriječile da pristupi ročištu tužitelj očito zloupotrebljavao prava u postupku u smislu članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

 

              Nadalje, u odnosu na tuženikovo potraživanje iznosa od 518.424,47 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama kojeg tuženik potražuje dijelom svog protutužbenog zahtjeva, ovaj sud napominje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tužitelj tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nije osporio činjenicu da je tuženik sukladno zaključenom Ugovoru o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 3202954731 od 21. listopada 2004. (iako tužitelj prethodno nije ispunio svoju ugovornu obvezu dostave uredne bankovne garancije iz članka 7. tog Ugovora) isplatio u ime tužitelja društvu H. H. d.d. stečaju iznos od 3.000.000,00 kn i 110.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti; štoviše, da se sam tužitelj odnosno njegov punomoćnik prije pisanja žalbe udostojao prethodno pregledati isprave priložene u spisu pa tako i one koje je sam dostavio uz tužbu, shvatio bi da je upravo on u dopisu upućenom tuženiku 13. siječnja 2015. naveo „započeli ste s isplatom po predmetnom kreditu i to kako pologa u iznosu od 3.000.000,00 kn za sudjelovanje u postupku prodaje te isplatom 110.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti za predviđene troškove i naplatom bankovnih provizija” („prilog 41.” uz tužbu; list 127. spisa) čime je učinio nespornom činjenicu da je tuženik djelomično ispunio svoju ugovornu obvezu po ugovoru o kreditu (premda tužitelj, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, prethodno nije ispunio svoju obvezu iz članka 7. tog Ugovora). Nadalje, iako su ovdje parnične stranke 21. listopada 2004. sklopile (i) Ugovor o izdavanju garancije broj 4004005369 na iznos od 3.000.000,00 kn (list 332.-333. spisa) i Ugovor o kunskom garantnom depozitu broj 1000318101 od 21. listopada 2003. na isti novčani iznos (list 331. spisa), tuženik svojom protutužbom ne potražuje od tužitelja novčanu svotu od 3.000.000,00 kn koju je u ime tužitelja isplatio društvu H. H. d.d. u stečaju po tim ugovorima, već po Ugovoru o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 3202954731 od 21. listopada 2004. (ovo je činjenična osnova protutužbe s lista 335.-336. spisa), a budući da je prema članku 6. tog Ugovora tužiteljeva ugovorna obveza bila da tuženiku vrati iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa EUR i obračunatog po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, to je sukladno odredbi članka 307. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku novčanu svotu koju mu je tuženik stavio na raspolaganje uz primjenu valutne klauzule, a čiji (ukupni) iznos između ovdje parničnih stranaka i nije sporan. Slijedom navedenog, i točka III. izreke prvostupanjske presude je pravilna i zakonita.

 

              Nadalje, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 3. i članka 155. Zakona o parničnom postupku obvezao tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, a s čijom se visinom i načinom obračuna ovaj sud u potpunosti slaže.

 

              Stoga je tužiteljevu-protutuženikovu žalbu izjavljenu protiv točki I., III. i IV. izreke prvostupanjske presude valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

 

              Nadalje, tuženikova-protutužiteljeva žalba kojom pobija točku II. izreke prvostupanjske presude je također neosnovana. Naime, tužitelj je u svom podnesku od 20. lipnja 2008. pravilno naveo da je potraživanje kamata (koje je tuženik obračunao u iznosu od 8.144,78 EUR) povremeno potraživanje te je, sukladno tome, istaknuo prigovor zastare (list 358. spisa). Nadalje, prema opomeni pred raskid ugovora s lista 270. spisa proizlazi da je tuženik obračunao kamate po obračunima kamata od 31. prosinca 2004. i 31. ožujka 2005. (iako se ti obračuni kamata ne nalaze u spisu), a i iz Potvrde javnog bilježnika I. H. Ž. i L. Š.-S. proizlazi da su kamate obračunate u razdoblju do 31. ožujka 2005. (list 349. spisa) dok je tuženik protutužbu podnio sudu 12. lipnja 2008. (list 335. spisa). Prema tome, tuženik je podnio protutužbu više od tri godine nakon razdoblja za kojeg je obračunao kamate.

 

              Odredbom članka 372. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je izričito propisano da se povremenim potraživanjem smatraju i sporedna povremena potraživanja, kao što je potraživanje kamata. Te tražbine zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Prema tome, potraživanje kamata zastarijeva u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinog dnevnog iznosa kamata, pa zato i rok zastarjelosti valja računati od dana svakog pojedinačnog dnevnog potraživanja kamata. Dakle, ne zastarijevaju kamate koje su dospjele u vremenu od tri godine računajući unatrag od dana podnošenja (protu)tužbe. Međutim, budući da je tuženik obračunao kamate koje su tekle u razdoblju prije 31. ožujka 2005., a protutužbu je podnio 12. lipnja 2008., to je cjelokupno tuženikovo potraživanje obračunatih kamata u iznosu od 8.144,78 EUR u kunskoj protuvrijednosti zastarjelo. Upravo zbog navedenog, usvojivši tužiteljev materijalno pravni prigovor zastare tog tuženikova potraživanja, prvostupanjski sud je pravilno točkom II. izreke presude odbio protutužbeni zahtjev kojim je tuženik potraživao iznos od 8.144,78 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama kao neosnovan.

 

              Stoga je tuženikovu-protutužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi točku II. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

 

              Sukladno odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 155. Zakona o parničnom postupku zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu s porezom na dodanu vrijednost i „sudske pristojbe po odluci suda” je valjalo odbiti kao neosnovan jer postupovna radnja davanja odgovora na žalbu nije bila potrebna za vođenjem ovog spora.

 

U Zagrebu 8. studenoga 2017.

 

                                                                                                                              PREDSJEDNIK VIJEĆA

                                                                                                                              IVICA OMAZIĆ, v.r.

 

Za točnost otpravka

ovlašteni službenik

 

 

 

 

 

 

1