- 1 -              Revr 65/15-2

Broj: Revr 65/15-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. i partneri iz Z., protiv tuženika J. P., vlasnika soboslikarsko-ličilačkog obrta T. iz M., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1884/13-2 od 29. listopada 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2601/10 od 24. svibnja 2013., u sjednici održanoj 8. studenoga 2017.,

p r e s u d i o   j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju: 347.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime naknade neimovinske štete (točka I. izreke), 15.226,75 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime naknade imovinske štete (točka II. izreke), mjesečnu rentu u iznosu od 192,90 kn od 7. srpnja 2011. pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti s time da mu dospjele mjesečne iznose plati odjednom s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a buduće najkasnije do desetog u mjesecu za tekući mjesec (točka III. izreke), na ime neisplaćene plaće ukupan iznos od 35.417,60 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno navedene iznose kako je pobliže naznačeno u izreci presude (točka IV. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu naknade neimovinske štete u iznosu od 25.000,00 kn (točka V. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 29.766,88 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka VI. izreke).

Drugostupanjski je sud odbio kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev (točke I., II., II. i IV presude) tuženik je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev podredno ukinuti nižestupanjske presuda i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženika nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a ovaj sud je ispitao drugostupanjsku presudu, u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nemaju proturječja pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Naime, drugostupanjski sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze i donio odluku na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, odnosno da je u obzir uzeo i jasno se odredio i prema sadržaju presude Prekršajnog suda u Zadru broj Pp XIX G-417/09 od 16. rujna 2009. u odnosu na sve ostale provedene dokaze, cijeneći taj dokaz zasebno kao i sa svim ostalim dokazima zajedno prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica. To što nižestupanjski sudovi imaju drugačiji stav o ocjeni provedenih dokaza od tuženika ne znači da je počinjena bitna povreda na koju on ukazuje u reviziji.

Također, protivno tuženikovim revizijskim navodima, nižestupanjski sudovi cijeneći pravomoćnu presudu Prekršajnog suda kojom se optuženika (ovdje tuženika) oslobađa od optužbe za počinjenje određenih prekršajnih djela kao i sve ostale provedene dokaze, nisu toj presudi oduzeli istinitost i obezvrijedili značaj njezine pravomoćnosti budući da je sud u parničnom postupku vezan samo za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca (čl. 12. st. 2. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika za isplatu naknade štete od tuženika kao poslodavca koja mu je prouzročena ozljedom na radu koja se dogodila 30. prosinca 2008. Zahtjev se sastoji od isplate 347.000,00 kn na ime naknade neimovinske štete, 15.226,75 kn na ime imovinske štete kao i isplate mjesečne rente od po 192,90 kn od 7. srpnja 2011. ubuduće dok za to postoje zakonski uvjeti, te isplata neisplaćene naknade plaće za vrijeme bolovanja za razdoblje od kolovoza 2010. do lipnja 2011. godine u ukupnom iznosu od 35.417,60 kn.

Tuženik revizijske navode pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za isplatu neimovinske štete od 347.000,00 kn, imovinske štete u iznosu od 15.226,75 kn kao i isplate mjesečne rente obrazlaže time da je zbog ostvarenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka pogrešno utvrđeno činjenično stanje što da je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava.

Budući da nisu počinjene bitne povrede postupka za koje tuženik tvrdi da bi dovele do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i da reviziju nije dopušteno podnositi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP), pravilno su na utvrđene činjenice nižestupanjski sudovi primijenili odredbu iz čl. 1067. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) zaključujući da ne postoje razlozi koji bi tuženika djelomično ili potpuno  oslobodili od odgovornosti.

Usto, tuženik pobija drugostupanjsku presudu i u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za isplatu naknade plaće za razdoblje od kolovoza 2010. do lipnja 2011. navodeći da je radni odnos sporazumom prestao prije kolovoza 2010.

Prvostupanjski je sud utvrdio, a drugostupanjski prihvatio činjenično utvrđenje da je tužitelj u utuženom razdoblju od kolovoza 2010. do lipnja 2011. bio kod tuženika u radnom odnosu, a tuženik da mu za to razdoblje nije isplatio naknadu plaće za vrijeme bolovanja. Na tako utvrđene činjenice nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo dosuđujući tužitelju naknadu plaće za vrijeme bolovanja sukladno odredbi iz čl. 87. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09, dalje: ZR). Slijedom toga neosnovan je tuženikov revizijski navod pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na isplatu naknade plaće budući da ga temelji na činjenici koja nije utvrđena u postupku pred nižestupanjskim sudovima.

Slijedom navedenoga je sukladno čl. 393. ZPP reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 8. studenoga 2017.