- 1 -              II Kž 408/2017-4

Broj: II Kž 408/2017-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene B. K., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavaka 1. i 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optužene B. K. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 17. listopada 2017. broj Kv-I-223/2017 (K-40/17), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 8. studenoga 2017.,

r i j e š i o   j e:

Odbija se žalba optužene B. K. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optužene B. K., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavaka 1. i 2. i drugih KZ/11., pod točkom I. izreke rješenja, na temelju članka 127. stavka 4. i članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) produljen je istražni zatvor protiv optužene B. K. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. Pod točkom II. izreke rješenja optuženici je u istražni zatvor uračunato vrijeme lišenja slobode od 9. veljače 2017. pa nadalje.

Protiv tog rješenja žalbu je podnijela optužena B. K. po braniteljici, odvjetnici J. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine te da se optuženica pusti na slobodu.

Žalba nije osnovana.

Žaliteljica smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. (u žalbi se pogrešno navodi članak 467.) stavka 1. točke 11. i stavka 3. ZKP/08. navodeći da je izreka rješenja proturječna razlozima rješenja te da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, kao i da su ti razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. No, kako je vidljivo iz obrazloženja žalbe, žaliteljica tu postupovnu povredu prvenstveno nalazi u tomu što izreka pobijanog rješenja ne sadrži rok na koji je „u istrazi“ određen istražni zatvor te visinu jamstva koje može zamijeniti istražni zatvor.

Međutim, ponovno se ističe žaliteljici da navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka u pobijanom rješenju nije ostvarena jer je prvostupanjski sud dužan u izreci rješenja navesti visinu jamstva samo ako utvrdi da postoje uvjeti za zamjenu istražnog zatvora jamstvom, a ako utvrdi da takvih uvjeta nema, o tome je dužan dati razloge u obrazloženju rješenja, što je prvostupanjski sud pravilno i učinio u pobijanom rješenju. Osim toga, ponovno se napominje žaliteljici da se sukladno članku 131. stavku 3. ZKP/08., na koju se odredbu poziva prvostupanjski sud u izreci pobijane odluke, u rješenju o istražnom zatvoru nakon podnošenja optužnice, kao u konkretnom slučaju, ne određuje rok trajanja istražnog zatvora.

Nadalje, optužena B. K. navodi da prvostupanjski sud nije dao valjane razloge o produljenju istražnog zatvora protiv optuženice. Iako žaliteljica ističe da je time prvostupanjski sud počinio i daljnji vid bitne postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., razvidno je da iznosi neslaganje sa zaključcima prvostupanjskog suda, a time osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

Protivno i tim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da protiv optužene B. K. i nadalje postoje razlozi za primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. Za svoju odluku sud je dao jasne, određene i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, prema podacima u spisu predmeta, protiv optuženice je još u stadiju istrage, 4. veljače 2011., bio određen pritvor iz osnove u članku 102. stavku 1. točki 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst i 115/06.) jer je bila nedostupna tijelima kaznenog progona. Naime, terenskom provjerom na adresi prijavljenog prebivališta optuženice u Z., utvrđeno da ona na toj adresi ne živi, nakon čega je protiv optuženice naloženo raspisivanje tuzemne tjeralice. Potom, kako ta tjeralica nije rezultirala pronalaskom optuženice, protiv nje je 27. veljače 2014. izdan i europski uhidbeni nalog, a zatim naložena i međunarodna potraga. Optuženica je potom uhićena u Republici Mađarskoj 26. prosinca 2016. i zatim 9. veljače 2017. predana Republici Hrvatskoj. Stoga nije u pravu optuženica kada, pozivajući se na dopis Interpola iz spisa predmeta, ističe da je bila dostupna tijelima kaznenog progona Republike Hrvatske tijekom provođenja istrage.

Sve navedene okolnosti dovedene u međusobnu vezu te uzimajući u obzir i da optuženica, uz državljanstvo Republike Hrvatske, ima i državljanstvo Republike Srbije, gdje ima i prijavljeno prebivalište i imovinu, a imajući na umu i težinu kaznenih djela koja joj se u ovom kaznenom postupku inkriminiraju potvrđenom optužnicom, upućuju na postojanje konkretne i razborito predvidive opasnosti da će optuženica, u slučaju puštanja na slobodu, pobjeći i tako ponovno postati nedostupna državnim tijelima Republike Hrvatske.

Prema tome, primjena mjere istražnog zatvora protiv optuženice po osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP/08. i nadalje je opravdana i nužna, kako je to pravilno utvrdio te valjano obrazložio prvostupanjski sud u pobijanom rješenju. Protivno navodima u žalbi, svrha istražnog zatvora, odnosno nazočnost optuženice u ovom postupku, i prema ocjeni ovog suda, za sada, se ne bi mogla učinkovito ostvariti primjenom predloženih mjera opreza, pa tako niti jamstvom uz određivanje mjera opreza kao uvjeta jamstva, kako to predlaže žaliteljica (pri čemu se napominje žaliteljici da žalbenim navodima ni na koji način nije konkretizirala jamstvo što u nastavku postupka može učiniti).

Pravilnost takvog zaključka prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju niti opširnim optuženičinim citiranjem pravnih stavova Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, kao niti ponovnim prilaganjem javnobilježnički ovjerene izjave V. Đ., kojom se on obvezuje prijaviti prebivalište optuženice na njegovoj nekretnini u Z. odmah po njenom izlasku iz istražnog zatvora, jer isto ne predstavlja dovoljnu garanciju za prevenciju od ponovne nedostupnosti optuženice.

Jednako tako, nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da je prvostupanjski sud neopravdano zaključio da se optuženica može liječiti u okviru zatvorskog sustava. Naime, iz preslike medicinske dokumentacije dostavljene u prilogu žalbe razvidno je da optuženica redovito prima ordiniranu terapiju i redovito se liječnički kontrolira, pa je očito da odgovarajuća medicinska skrb optuženici za sada može biti pružena i pruža se unutar zatvorskog sustava.

Budući da niti ostalim žalbenim navodima optuženice nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja niti su ostvarene povrede na koje ovaj sud, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, pri čemu nije utvrđeno da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženice, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 8. studenoga 2017.