- 1 -              Revr 2138/15-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 2138/15-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. H. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatske radiotelevizije, Z., kojeg zastupaju punomoćnice S. T. i S. M. G., odvjetnice iz Odvjetničkog društva T. & p. u Z., radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1425/15-2 od 21. srpnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2/11-28 od 29. travnja 2015., u sjednici održanoj 8. studenoga 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je 2002. tuženik s tužiteljicom sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da je tužiteljica tuženikova radnica na radnom mjestu Asistenta režije i da radni odnos između stranaka nije prestao, a odbijen je i zahtjev da se naloži tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto Asistent režije, kao i zahtjev za naknadu plaće u mjesečnim iznosima sa zateznom kamatom pobliže određenom u izreci presude suda prvog stupnja. Također, odlučeno je i o troškovima postupka.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine presudu suda drugog stupnja i predmet vrati na ponovni postupak.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) samo u onom djelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidentice, pobijana presuda sadrži pravilno izrađenu izreku i pravilno izrađeno obrazloženje, koji se mogu ispitati, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP na koju se poziva revidentica.

 

Navodima kojima revidentica dovodi u pitanje ocjenu drugostupanjskog suda o stvarnom sadržaju ugovora kojeg je sklopila s tuženikom, i tvrdi da je volja stranaka tih ugovora bila sklopiti i ispunjavati ugovor o radu, a ne ugovore o djelu i ugovore o narudžbi autorskog djela, revidentica zapravo prigovara utvrđenim činjenicama, iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza koja je različita od ocjene suda drugog stupnja. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP, te navode ovaj sud ne može razmatrati.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je 2002. tuženik s tužiteljicom sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na utvrđenje da je tužiteljica tuženikova radnica na radnom mjestu Asistenta režije, te da radni odnos između stranaka nije prestao, kao i zahtjev da se naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na njeno radno mjesto uz isplatu naknade plaće.

 

U postupku koji je prethodio ovom utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica kontinuirano iz mjeseca u mjesec počevši od 22. studenoga 2002. do 18. studenoga 2010. zaključivala ugovore o djelu s tuženikom za poslove Asistenta režije, osim u razdoblju od svibnja 2003. do ožujka 2005. kada je s tuženikom sklapala ugovore o narudžbi autorskog djela za poslove Pomoćnika redatelja,

- da je tužiteljica u razdoblju od 1. ožujka 2005. bila prijavljena kod HZMO po osnovi samostalnog obavljanja profesionalne djelatnosti - umjetničke djelatnosti - filmskog radnika,

- da je čl. 7. Ugovora o djelu koji su zaključivani među strankama izričito ugovoreno da se na temelju tog ugovora ne stječu prava iz radnog odnosa, a čl. 10. Ugovora da tužiteljica poslove iz ugovora obavlja s osnove samostalne profesije (samostalnog zanimanja), te da se poslovi iz tog ugovora ne mogu smatrati ugovorom o radu.

 

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi nižeg stupnja zaključili su da između tužiteljice i tuženika nije ostvaren radni odnos u smislu odredbe čl. 8. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 - dalje: ZR), zbog čega su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Prema odredbi čl. 8. st. 2. ZR ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno. Isto je propisano i odredbom čl. 13. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/04, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR/95).

 

U konkretnom slučaju pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se sklopljeni ugovori o djelu te ugovori o narudžbi autorskog djela ne mogu u smislu odredbe čl. 8. st. 2. ZR smatrati ugovorom o radu.

 

Da bi se ugovori o obavljanju posla mogli smatrati ugovorom o radu morale bi se ispuniti sve pretpostavke iz navedene odredbe čl. 8. st. 2. ZR, tj. moralo bi biti riječ o određenoj naravi i vrsti ugovorenog rada s ovlastima radnika i poslodavca u svezi takvog rada zbog kojeg se inače sklapaju ugovori o radu.

 

U prilikama konkretnog slučaja, obzirom da je svim sklopljenim ugovorima tužiteljica ugovorila obavljanje za tuženika određene poslove za koje se ne zasniva radni odnos - ti ugovori nemaju obilježja ugovora o radu.

 

Posebno, to proizlazi iz činjenice da je tužiteljica u razdoblju od 1. ožujka 2005. bila prijavljena kod HZMO-a po osnovi samostalnog obavljanja profesionalne dužnosti - umjetnička dužnost - filmski radnik. Pri tome neodlučne su tvrdnje navedene u reviziji, a koje nisu dokazane u postupku, da je tužiteljica samo fiktivno bila prijavljena kao vršitelj samostalne profesionalne djelatnosti, te da ugovori nisu sklapani slobodnom voljom tužiteljice.

 

Zbog toga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 8. studenoga 2017.