- 1 -              Rev 99/14-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 99/14-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja M. B. iz T., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u U., drugotužitelja M. P. iz T., i trećetužitelja G. B. iz T., koje zastupa punomoćnica A. Z., odvjetnica u R., protiv tuženika E. d.o.o. S., kojeg zastupa punomoćnik V. Č., odvjetnik u S., radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji prvotužitelja  M. B. protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-2406/11-2 od 11. veljače 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-559/09-19 od 24. veljače 2010., u sjednici vijeća održanoj 8. studenoga 2017.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Revizija prvotužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "Nalaže se tuženiku E. S. d.o.o. da nekretninu označenu kao k.č. 3361 k.o. T. preda u posjed tužiteljima slobodnu od svih stvari i to metalnog stupa sa metalnim ormarićem, sajlom i kabelom za uzemljenje metalnog stupa kao i svih drugih kablova koji su bili ili jesu spojeni sa navedenim stupom i ormarićem u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda."

 

              Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

             

              Naloženo je tužiteljima naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu 200,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio prvotužitelj M. B. pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), u kojoj je predložio da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije dopuštena.

 

              Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je vlasnička tužba za zaštitu predmnijevanog vlasništva, budući da tužitelji nisu u zemljišnim knjigama upisani kao vlasnici, odnosno suvlasnici predmetne nekretnine, niti su dokazali da su vlasništvo nekretnine stekli izvorno na neki drugi način, osim što su u činjeničnim navodima tužbe istaknuli da su u posjedu sporne nekretnine kao stanovnici sela T., koje je u posjedu nekretnine.

 

              Nadalje, naveli su da im je posjed nekretnine oduzet po tuženiku na način pobliže opisan u izreci prvostupanjske presude.

 

              U zemljišnim knjigama je kao vlasnik nekretnine upisan "Općinski odlomak T.".

 

              Tužitelji u smislu mjerodavnog čl. 166. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZV) uopće ne određuju niti dokazuju koji je njihov pravni temelj stjecanja nekretnine, osim da su se kao stanovnici sela T. nalazili u njenom posjedu, dok nastavno u reviziji pojašnjavaju da je riječ o seoskim dobrima osnovanima na području Ć. kao zajedničko vlasništvo seljana konkretnog sela koje je nastalo u prošlosti naplatnim putem, zbog čega smatraju da se razrješenje imovinskopravnog spora ne može podvesti pod odredbu čl. 2. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica, te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom ("Narodne novine" broj 36/47 i "Narodne novine SRH" 13/87).

 

              Prema odredbi čl. 1. navedenog Zakona imovina zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovina općina proglašuje se općenarodnom imovinom, dok je čl. 2. Zakona rečeno da se zemljišnim zajednicama smatraju sve one zajednice, na koje se odnosio Zakon o uređenju zemljišnih zajednica od 23. travnja 1894., Zakon o uređenju plemenite općine T. od 1. svibnja 1895. i zakonski čl. X. od 7. travnja 1913. o nepodijeljenim zajedničkim pašnjacima, te sve one šumske zajednice koje su nastale povodom provedbe agrarne reforme prije 6. travnja 1941.

 

              Naime, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji upravo su na osnovu navedenih zakonskih odredaba odbili predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

              Suglasno odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. navedene zakonske odredbe, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pa tako pored ostalog, suglasno toč. 2. navedene zakonske odredbe na koju se podnositelj pozvao, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

              Prema st. 3. navedene zakonske odredbe stranka treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Da bi revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP bila dopuštena sve izložene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

 

Na osnovi izloženog, treba pojasniti da je revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP – tzv. izvanredna revizija, za razliku od revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, uređena kao pravni lijek čija je primarna zadaća osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Uloga Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tom postupku je osigurati pravilno i jedinstveno tumačenje zakona i drugih propisa, čime Vrhovni sud Republike  Hrvatske svojim odlukama izravno utječe na ujednačavanje sudske prakse i pridonosi pravnoj sigurnosti koja je bitna sastavnica vladavine prava.

 

Sukladno tome, institut revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP uvijek je povezan s pitanjima od javnog – općeg interesa, preko kojeg se u najvećoj mjeri očituje zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu čl. 119. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 50/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14).

 

U predmetnom slučaju podnositelj nije jasno i određeno postavio nijedno pravno pitanje, osim isticanja uopćenih materijalnopravnih prigovora na sadržaj pobijane presude.

 

Isto tako, nisu pobliže obrazloženi razlozi važnosti osim uopćene tvrdnje da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno shvaćanju revizijskog suda, koje također nije obrazloženo.

 

Suprotno navedenom, posljednje odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene u zemljišnoknjižnom postupku (broj Rev-31/16 od 10. veljače 2016. i broj Rev-2395/11-2 od 8. siječnja 2014.) sadrže pravno shvaćanje da odredbu čl. 362. st. 3. ZV o predmnijevi vlasništva nekretnine u društvenom vlasništvu u korist Republike Hrvatske treba tumačiti šire i na način da zapreka primjeni predmnijeve iz tog propisa nije činjenica upisanog prava vlasništva zemljišne zajednice imajući na umu odredbu čl. 1. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom, prema kojoj odredbi se takva imovina proglašuje općenarodnom imovinom, a koja je kasnije također ex lege prešla u društveno vlasništvo. Međutim, budući da je riječ o oborivoj predmnijevi dopušteno je dokazivati suprotno.

 

Bez obzira na izloženo pravno shvaćanje, nastavno i podredno treba reći da tužitelji postavljenim zahtjevom ne bi mogli ostvariti sudsku zaštitu ni da postoje pretpostavke za podnošenje tzv. redovne revizije.

 

Naime, suglasno čl. 46. st. 2. ZV, svaki suvlasnik ima glede cijele stvari pravo postavljati protiv svakog trećeg one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, time da predaju cijele stvari u posjed može od trećeg zahtijevati samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama (dakle, da se stvar preda u posjed svim suvlasnicima).

 

Isto pravilo glede zaštite cijele stvari vrijedi u smislu čl. 62. st. 2. ZV i za svakog zajedničara glede stvari u zajedničkom vlasništvu.

 

U ovom slučaju zahtjev za zaštitu nije istaknut od strane upisanog nositelja prava vlasništva, kada bi trebalo cijeniti postojanje pretpostavki iz čl. 77. st. 2. ZPP o priznavanju svojstva stranke u ovoj parnici, obzirom da nije riječ o pravnoj osobi (tako npr. u presudi VS broj Rev-2754/87 od 20. prosinca 1989.).

 

Zahtjev je istaknut od strane tri fizičke osobe pa kada bi one i imale status zajedničara, zahtjev u materijalnopravnom smislu nije postavljen sukladno čl. 62. st. 2. ZV da se stvar preda u posjed svim zajedničarima.

 

Zbog svega izloženog nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Naime, sve kada bi se i moglo podredno uzeti da materijalnopravni prigovori istaknuti u reviziji imaju značaj određeno postavljenih pravnih pitanja (npr. da se u predmetnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 1. i 2. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom), a imajući na umu sadržaj postavljenog zahtjeva, ishod spora ne bi mogao ovisiti o odgovoru na takvo pitanje.

 

Na osnovu svega izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP reviziju prvotužitelja odbaciti kao nedopuštenu.             

 

Zagreb, 8. studenoga 2017.