- 1 -              I Kž 536/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 536/2017-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. Š. i drugih zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenog D. V. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 28. rujna 2017. broj Kov-94/2016, u sjednici održanoj 8. studenog 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog D. V..

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog okrivljenog D. V. za izdvajanje iz spisa kao nezakonitih dokaza zapisnika o ispitivanju svjedoka M. M., N. M., N. V., I. C., M. R. i I. G.-F. te nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka sa dokumentacijom i CD medijima i nalaza i mišljenja sudskog vještaka za područje informatike.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni D. V. po braniteljici, odvjetnici J. N., s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijano rješenje „preinači na način da usvoji prijedlog obrane za izdvajanjem iz spisa predmeta svih pobrojanih zapisnika o ispitivanju svjedoka kao i dva vještačka nalaza i mišljenja, podredno da (…) pobijano rješenje ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovnu odluku“.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Optuženi D. V. u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. u vezi s člankom 495. ZKP/08., jer da pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

 

Suprotno ovim tvrdnjama, prvostupanjski je sud u pobijanom rješenju iznio sumarne, ali jasne razloge kojima je obrazložio pravno shvaćanje o zakonitosti zapisnika o ispitivanju svjedoka čije izdvajanje iz spisa je bilo predloženo, ukazujući na koncepciju državnoodvjetničke istrage koju propisuje ZKP/08. i na načelo da se konfrontacijsko pravo obrane ostvaruje u kontradiktornom postupku na raspravi, kada će obrana imati mogućnost ispitati i svjedoke optužbe, uz poštivanje načela pravičnog suđenja i jednakosti oružja kao njegove bitne sastavnice. Također je s dostatnim razlozima obrazloženo i odbijanje prijedloga za izdvajanje kao nezakonitih nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene i informatičke struke s prilozima, navevši da su primjedbe obrane na kvalitetu tih nalaza i na zaključke vještaka, odnosno sumnja u njihovu pristranost, prigovori koji će također biti raspravljeni u postupku, a da oni ne predstavljaju razloge za nezakonitost tih dokaza propisane člankom 10. ZKP-a.

 

Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. u vezi s člankom 495. ZKP/08. koju ističe žalitelj.

 

Optuženi D. V. u žalbi također, pozivajući se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: Ustavni sud) i Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) te na pojedine odredbe Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst; dalje: Ustav) i na članak 6. stavak 3. europske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje EKLJP), ističe da je sud „dužan prilikom odlučivanja o prijedlozima stranaka u postupku u svoje odluke izravno implementirati odluke“ ESLJP. Pritom navodi da, prema shvaćanju tog Suda, „državni odvjetnik ne zadovoljava kriterije neovisnog i nepristranog suda“ jer „u prethodnom postupku kumulira funkciju tužitelja – istražitelja i obrane“ pa zaključuje se „zakonom ne može derogirati Ustavno i Konvencijsko pravo na ispitivanje svjedoka optužbe jer se radi o pravu obrane koje je priznato“ odredbama EKLJP. Smatra da, „prema odredbi članka 64 stavak 1 točka 10 Zakona o kaznenom postupku okrivljeniku pripada pravo da sudjeluje u dokaznim i drugim postupovnim radnjama u skladu sa ZKP-om, a što u sebi uključuje i pravo na sudjelovanje u izvođenju dokaznih radnji ispitivanja svjedoka optužbe tijekom prethodnog postupka“. Dalje navodi da, „kako pravo na ispitivanje svjedoka optužbe ulazi u supstrat prva okrivljenika na 'dobru obranu', temeljem članka 29 Ustava (…) te članka 6 Konvencije [EKLJP], a kako to pravo II okrivljenik i njegova braniteljica tijekom postupka nisu imali, to su i dokazi pribavljeni kršenjem tog prava nezakoniti“. Ističe i da „pravo na ispitivanje svjedoka optužbe (…) predstavlja garanciju za sve faze postupka“ te da „prema ustaljenoj praksi ESLJP (…) pravičnost suđenja može biti ozbiljno narušena ako dođe do propusta u početnim fazama postupka“, pri čemu citira presude ESLJP u predmetima Kuralić v. Croatia i Salduz v. Turkey te izvješće Europske komisije u predmetu Can v. Austria. Zaključuje da „i jamstvo koje je ugrađeno u odredbu članka 468. stavka 2. ZKP-a (…) u sebi kumulira obvezu svih onih jamstava koje pružaju i Ustav RH i Konvencija“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, okolnost da državni odvjetnik nije obavijestio okrivljenika i njegovu braniteljicu o ispitivanjima svjedoka ne čini zapisnike o njihovim ispitivanju koje okrivljenik predlaže izdvojiti iz spisa nezakonitim dokazima u smislu članka 10. stavka 2. točke 2. ZKP/08.

 

Naime, u postojanoj i jasnoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanoj u nizu odluka koje se odnose na ostvarenje konfrontacijskog prava izražen je stav o zakonitosti ispitivanja svjedoka od strane državnog odvjetnika u istrazi bez pozivanja na to ispitivanje okrivljenika i branitelja.

 

Žalitelj, pozivajući se na odredbu članka 64. stavka 1. točke 10. ZKP/08. (koji članak predstavlja takozvani „katalog prava“ okrivljenika), prema kojoj okrivljenik ima pravo ispitivati suokrivljenike, svjedoke i vještake, a sadržajno i na odredbu točke 9. prema kojoj on ima pravo i i sudjelovati u dokaznim i drugim postupovnim radnjama, u svom tumačenju zanemaruje uvodni dio stavka 1. članka 64. ZKP/08. koji propisuje da on ta prava ima „u skladu sa ovim Zakonom“, a to znači da ta prava nisu apsolutna, već su uvjeti i načini njihovog ostvarenja detaljnije propisani pojedinim odredbama tog Zakona. Tako su ta prava u prethodnom postupku u određenoj mjeri ograničena, dok su upravo na raspravi zajamčena u punom njihovom opsegu.

 

S obzirom na izneseno, treba ukazati na postavke ZKP/08. iz kojih slijedi da državni odvjetnik nije dužan obavijestiti obranu o tome kada i gdje će tijekom istrage ispitati svjedoke (osim u slučaju iz članka 234. ZKP/08., o čemu ovdje nije riječ). Zakon mu ne zabranjuje takvo pozivanje, ali odgovor na pitanje hoće li državni odvjetnik pozvati obranu na ispitivanje svjedoka u istrazi ili to neće učiniti ovisi isključivo o procjeni državnog odvjetnika. Ta procjena ovisi o okolnostima konkretne situacije, a odluka o nepozivanju obrane na ispitivanje svjedoka može nositi neke prednosti za državnog odvjetnika, ali mu ona predstavlja i određeni rizik zbog toga što nekonfrontirani iskaz ne smije biti korišten isključivo ili u odlučujućoj mjeri kao temelj za osudu (članak 431. stavak 2. ZKP/08.).

 

S druge strane, točno je da u prethodnom postupku ne postoji prava i potpuna jednakost oružja te da je državni odvjetnik, s obzirom na ovlasti koje ima u izvođenju dokaznih radnji, u prednosti pred okrivljenikom. Doduše, obrana ima određena prava tijekom istrage kao što je pravo na predlaganje provođenja pojedinih dokaznih radnji, a postoji i mogućnost održavanja dokaznog ročišta, ali ta prava ne utječu na postojanje suštinske procesne nejednakosti između državnog odvjetnika i okrivljenika tijekom istrage. Ta nejednakost dovodi do toga da kazneni postupak gledano u cjelini mora uspostaviti normalnu funkcionalnu ravnotežu između dvije stranke u postupku. Upravo zato ostvarenje stožernog načela kaznenog postupka iz članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. Ustava treba promatrati u odnosu na cjelokupni kazneni postupak, a ne samo na stadij prethodnog postupka, kako to čini žalitelj. Tome u prilog govori navedena praksa ovoga suda, ali i praksa ESLJP iz koje jasno slijedi da se pravičnost postupka procjenjuje u cjelini (Taxquet v. Belgium i mnoge druge). Ako je obrana u nekoj fazi postupka stavljena u nejednaki položaj prema tužitelju, onda moraju postojati činitelji protuteže koji će nadoknaditi otežani položaj u kojem je bila obrana ako u ranijoj fazi postupka nije mogla ispitati svjedoka optužbe (Khawaya and Tahery v. United Kingdom, Salikhov v. Russia, a osobito Schatschaschwili v. Germany, Paić v. Croatia i Seton v. United Kingdom).

 

Pritom se ističe da prema praksi ESLJP, a suprotno žaliteljevom tumačenju pojedinih odluka tog Suda, konfrontacijsko pravo idealno treba biti ostvareno na raspravi, osobito ako u ranijoj fazi postupka okrivljenik nije imao mogućnost ispitati svjedoka optužbe (A.G. v. Sweden, Trampevski v. the former Yugoslav Republic of Macedonia i drugo). Ranija praksa ESLJP razvila je standard prema kojem okrivljenik tijekom postupka mora imati barem jednu stvarnu mogućnost ispitati svjedoka optužbe, a najbolje je da se to pravo realizira tijekom kontradiktorne rasprave (Isgro v. Italy, Luca v. Italy i drugo).

 

Međutim, odluka u predmetu Schatschaschwili v. Germany (presuda Velikog vijeća od 15. prosinca 2015.) taj je standard dijelom, ali značajno promijenila. Prema toj novijoj praksi ESLJP, moguće je da postupak bude pravičan čak i ako je na raspravi izveden nekonfrontirani iskaz svjedoka pa se osuda može i temeljiti na nekonfrontiranom dokazu ako su postojali dovoljni činitelji protuteže i postupovna jamstva obrane koja nadoknađuju prikratu obrane izvođenje nekonfrontiranog dokaza (pri čemu ESLJP ocjenjuje pristup raspravnog suda nekonfrontiranom dokazu, dostupnog i snaga drugih inkriminirajućih dokaza i postupovna jamstva obrane: mogućnost iznošenja obrane, osporavanja vjerodostojnosti dokaza optužbe, predlaganja i prihvaćanja bitnih dokaznih prijedloga, davanja primjedbi na izvedene dokaze i drugo).

 

Taj novi standard ESLJP niži je od konfrontacijskog standarda prema ZKP/08., zbog odredbe članka 431. stavka 2. ZKP/08. Iz te odredbe jasno slijedi da se kod nas osuda nikada ne smije temeljiti na nekonfrontiranom dokazu, a to slijedi i iz jasne i postojane prakse ovoga suda.

 

Prema tome, viši konfrontacijski standard i postupovna jamstva obrani na raspravi, dosljedno primijenjeni, dovoljno nadoknađuju nejednakost oružja koja postoji u istrazi. Zato je pogrešna postavka žalitelja prema kojoj nepozivanje obrane na ispitivanje svjedoka koje provodi državni odvjetnik tijekom istrage predstavlja pribavljanje dokaza povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane zbog čega bi takav dokaz bio nezakonit (članak 10. stavak 2. točka 2. ZKP/08.), odnosno da takvo postupanje državnog odvjetnika u istrazi predstavlja povredu prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda prava (članak 468. stavak 2. ZKP/08.).

 

Slijedom toga, zapisnici o ispitivanju svjedoka koje je ovdje proveo državni odvjetnik tijekom istrage bez pozivanja obrane nisu nezakoniti dokazi prema ZKP/08., niti takvo ispitivanje krši pravo na pravični postupak kako je ono postavljeno u članku 6. EKLJP i članku 29. Ustava. U mogućem kasnijem stadiju kaznenog postupka – na raspravi – funkcionalna nejednakost optužbe i obrane iz istrage može biti nadoknađena postupovnim jamstvima obrane, a osobito dosljednom primjenom konfrontacijskog standarda iz članka 431. stavka 2. ZKP/08.

 

U odnosu na žalbene navode okrivljenog D. V. koji se odnose na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sa dokumentacijom i CD medijima te nalaz i mišljenje sudskog vještaka za područje informatike, a koji se svode na zaključak žalitelja „da su vještački nalazi sačinjeni nestručno, prema samo vještaku poznatim subjektivnim kriterijima, bez poštivanja pravila struke i bez cjelovite analize“ treba odgovoriti da se očigledno radi o prigovorima činjenične naravi koje ni na koji način nije moguće podvesti pod povredu prava na neovisan i nepristran sud, odnosno pod povredu ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje te, posljedično tome, kao razloge za nezakonitost tih dokaza, a kako se to bezuspješno pokušava učiniti žalbom.

 

Naime, ovdje je riječ o prigovorima koje treba razmotriti optužno vijeće ili raspravni sud ako optužnica bude potvrđena te će, u slučaju da ih ocijeni osnovanima, eventualne nejasnoće, nepotpunosti ili proturječnosti u nalazima pokušati otkloniti ponovnim ispitivanjem vještaka, obnavljanjem vještačenja s istim ili drugim vještacima (članak 317. ZKP/08.) ili će, ako u mišljenjima vještaka nađe proturječnosti ili nedostatke ili se pojave osnove sumnje u točnost danih mišljenja koje se ne bi mogle otkloniti ponovnim ispitivanjem vještaka, zatražiti mišljenje drugih vještaka (članak 318. ZKP/08.). Međutim, izneseni prigovori ni u kojem slučaju ne predstavljaju razloge zbog kojih bi ti nalazi i mišljenja bili nezakoniti dokazi u smislu članka 10. ZKP/08., pa je prvostupanjski sud ispravno odbio prijedlog za njihovog izdvajanje iz spisa jer ti nalazi i mišljenja nisu nezakoniti dokazi u smislu članka 10. ZKP/08.

 

S obzirom na sve izloženo, žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., ispitao pobijano rješenje i po službenoj dužnosti te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji neki drugi oblik povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona na koji se ne ukazuje žalbom okrivljenika te da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Slijedom iznesenog, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odbijena je žalba okrivljenog D. V., kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 8. studenog 2017.