- 1 -

                                                                                                                                                  Broj: Jž-2017/2016

 

 

  

 

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

i

R J E Š E NJ E

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sudaca Snježane Oset predsjednice vijeća, te Mirjane Margetić i Siniše Senjanovića članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Mirjane Dejanović kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog I.P., zbog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ( „Narodne novine“, broj: 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), rješavajući o žalbi ovlaštenog tužitelja Policijske uprave splitsko-dalmatinske I Policijske postaje Split i žalbi okrivljenog I.P. iz S., podnesenoj po branitelju D.T., odvjetniku Odvjetničkog društva B.&p. d.o.o. iz S., podnesenima protiv presude Prekršajnog suda u Splitu Stalna služba u Solinu od dana 10. lipnja 2016.godine, broj: 20 Pp J-1145/16, u sjednici vijeća održanoj dana 08. studenoga 2017.godine

 

 

  p r e s u d i o  j e

 

 

1.                 Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog I.P. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

2.               Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15 i 70/17), okrivljeni I.P. je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku 30 (trideset) dana od primitka ove presude.

 

   r i j e š i o j e

 

 

Odbacuje se kao nedopuštena žalba ovlaštenog tužitelja Policijske uprave splitsko-dalmatinske I Policijske postaje Split.

 

 

Obrazloženje

 

U ponovnom postupku, nakon što je prvostupanjska presuda Prekršajnog suda u Splitu Stalna služba u Solinu, od dana 20. svibnja 2015. godine, broj: Pp 37 J-1165/15, povodom žalbe ovlaštenog tužitelja Policijske uprave splitsko-dalmatinske I Policijske postaje Split rješenjem Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od dana 14. siječnja 2016. godine, broj: Jž-2327/2015 ukinuta, prvostupanjskom presudom istog suda od dana 10. lipnja 2016. godine, broj: 20 Pp J-1145/16 okrivljeni I.P. proglašen je krivim i kažnjen zbog počinjenja prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude, za koje djelo je okrivljeniku izrečena novčana kazna u iznosu od 190,00 kn (stodevedeset kuna), što je protuvrijednost od  50 DEM, odnosno 25,56 Eur-a, time da je okrivljenik upozoren ukoliko u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti te presude uplati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

 

 

Istom presudom na temelju članka 138. stavka 3. Prekršajnog zakona okrivljeni I.P. je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 120,00 kn (stodvadeset kuna).

 

 

Protiv te presude ovlašteni tužitelj Policijska uprava splitsko-dalmatinska I Policijska postaja Split je dana 05. srpnja 2016. godine podnio žalbu zbog pogrešne primjene prekršajnopravnih sankcija i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da se pobijana presuda ukine i dostavi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje.

 

 

Protiv te presude je okrivljeni I.P. pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ističući kako presuda nema razloge koji se mogu ispitati jer iz izvedenih dokaza, odnosno obrane okrivljenika i iskaza svjedoka, ne proizlazi da bi okrivljenik predmetnog događaja počinio prekršaj kako ga se to tereti izrekom prvostupanjske presude, a niti prvostupanjski sud nije dao razloge za svoju odluku. Okrivljenik je riječi „jugoslavenska milicija“ i „kažnjava Rankova policija“ kazao isključivo dana 29. ožujka 2015. godine na mjestu prometnog prekršaja i to prema uređujućem prometnom policajcu koji mu je napisao kaznu i koji nije ispitan u ovom postupku, dok te riječi nije ponovio niti izrekao dana 31. ožujka 2015. godine u prostorijama I PP Split, a kako mu se to stavlja na teret. Navedene riječi predstavljaju iznošenje osobnih stavova o radu službe MUP-a, a što je apsolutno dopušteno u svim zemljama EU-a pa i RH, a okrivljenik se na zadnjoj raspravi ispričao, ali ne na način i prema J. i K. kako je u zapisnik ušlo netočno. Okrivljenik nije počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, pa moli i predlaže da viši sud preinači pobijanu presudu i oslobodi okrivljenika od optužbe, podredno ukine i vrati na ponovno raspravljanje.

 

 

Žalba ovlaštenog tužitelj Policijske uprave splitsko-dalmatinske I Policijske postaje Split nije dopuštena, a žalba okrivljenog I.P. nije osnovana.

 

Žalba ovlaštenog tužitelj Policijske uprave splitsko-dalmatinske I Policijske postaje Split nije dopuštena iz razloga jer je uvidom u predmet ovaj Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (nadalje: Sud) utvrdio da je žalitelj nakon podnošenja žalbe dana 05. srpnja 2016. godine odustao dana 03. studenoga 2016. godine od žalbe na presudu Prekršajnog suda u Splitu Stalna služba u Solinu od dana 10. lipnja 2016. godine, broj: 20 Pp J-1145/16, te se smatra da se ovlašteni tužitelj odrekao prava na podnošenje žalbe.

 

 

Stoga je ovaj Sud, sukladno članku 204. stavku 2. točki 2. Prekršajnog zakona žalbu ovlaštenog tužitelj Policijske uprave splitsko-dalmatinske I Policijske postaje Split kao nedopuštenu odbacio.

 

 

Iz izloženih razloga temeljem članka 204. stavka 2. točke 2. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

 

Ispitujući po službenoj dužnosti prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbe okrivljenog I.P. ovaj Sud utvrdio je da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe prekršajnog materijalnog prava, i da u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona.

 

 

Nadalje, suprotno žalbenim navodima okrivljenog I.P., ovaj Sud nalazi da nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka koju žalitelj navodi jer je ovaj Sud utvrdio da presuda ima razloge koji se mogu ispitati i da suprotno žalbenim navodima okrivljenika nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je valjano i argumentirano obrazložio odluku o krivnji okrivljenika, a navodi žalbi ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

 

Nadalje, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje analizom i ocjenom obrane okrivljenika Ivana Perkovića, te analizom i ocjenom iskaza svjedoka- policijskih službenika M.K. i I.J.,  koja oba svjedoka su iskazivali na temelju neposrednog i osobnog saznanja, tereteći okrivljenika i kojim iskazima je u cijelosti poklonio vjeru.

 

Iskaze okrivljenika i izvedene dokaze prvostupanjski sud je cijenio slobodnom ocjenom, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima. Analizom i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih svjedoka, prvostupanjski sud je utvrdio da je okrivljenik predmetne zgode postupao na način opisan u izreci pobijane presude, a prema mišljenju ovog Suda, u obrazloženju prvostupanjske odluke navedeni su zadovoljavajući razlozi na temelju kojih je okrivljenik proglašen krivim.

 

Naime, žalitelj navodi kako izgovorene riječi „vjerojatno im je smetala maslinova grančica koju sam držao u ruci, jugoslavenska milicija me nije privodila zbog odlaska u crkvu, a sad me kažnjava Rankova policija ali neće još zadugo, ovako nije radila ni jugoslavenska milicija kao vi danas“ predstavljaju iznošenje osobnih stavova o radu službe MUP-a, a ne omalovažavanje i vrijeđanje policije kao državnog tijela i policijskih službenika prilikom vršenja službe. Odredbom članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira propisano je kako prekršaj čini tko omalovažava ili vrijeđa službene osobe prilikom vršenja službe, a okrivljenik je izgovaranjem navedenih riječi u prostorijama I. Policijske postaje, što proizlazi iz iskaza policijskog službenika M.K. potvrđenog iskazom policijskog službenika I.J. počinio navedeni prekršaj, jer izgovorene riječi prema službenim osobama dok vrše službu predstavljaju vrijeđanje i omalovažavanje. Nesporno je kako sloboda mišljenja i izražavanja zagarantirani su brojnim dokumentima, između ostalih i Ustavom RH te Konvencijom za zaštitu ljudskih prava. One predstavljaju temeljne ljudske slobode i osnove demokracije. Međutim, sloboda mišljenja i izražavanja ograničene su i to između ostalog i govorom vrijeđanja i omalovažavanja. U konkretnom slučaju okrivljenik za navedeno ponašanje nije imao opravdanje u odnosu na ni jedan segment u predmetnom događaju. Isto tako, okrivljenik nije imao primjedbi na postupanje policijskih službenika, odnosno nije sporio prekršaj, tj. da je parkirao osobno vozilo u zoni u kojoj nije dopušteno parkiranje i da je time počinio prekršaj, niti je imao primjedbi na postupanje ni jednog od policijskih službenika u odnosu prema njemu kao građaninu prekršitelju zakona, odnosno da bi i jedan od policijskih službenika se prema njemu ponašao na neprimjeren način ili na bilo koji način postupao protivno pravilima struke. Stoga, umjesto da je svoje nezadovoljstvo što ne može vozilo parkirati na mjestu na kojem smatra da bi mu trebalo to biti omogućeno riješio na legalan, primjeren način, tako da se obrati sa prijedlogom nadležnom tijelu za regulaciju prometa i parkiranje u gradu za promjenom sa ne dopuštene u dopuštenu zonu parkiranja na predmetnom mjestu, ovo posebice s obzirom na okolnost koju ističe u žalbi kako je svjetski putnik i zna kako se treba ponašati, posebno pred službenim osobama, odabrao je obratiti se policiji koja vrši nadzor pravilne primjene zakona, vrijeđajući ih i omalovažavajući neosnovano negativnim insinuacijama kao i uspoređivanjem njihovog postupanja sa postupanjem jugoslavenske milicije, te nazivanjem Rankovom policijom, i riječima nećete zadugo, što u izgovorenom kontekstu dovodeći u vezu sa događajem i uzrokom, a imajući u vidu da se riječi jugoslavenska i milicija, vezuju i koriste isključivo u izrazito negativnom kontekstu, i predstavljaju antipod-suprotnost svim segmentima slobode i demokracije, te personaliziranjem policije (Rankova), koje u svakodnevnom govoru, notorno se vezuje uz nipodaštavanje nekoga ili nečeg, u odnosu na službeni naziv – policijski službenici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, posebice jer se ovdje radi o komunikaciju unutar prostorija policije sa policijskim službenicima u vezi službe, te kontekstu „nećete zadugo“, kao prijetnju, predstavljaju riječi vrijeđanja i omalovažavanja, a da su policijski službenici to doživjeli kao vrijeđanje i omalovažavanje nesporno proizlazi iz podnesenog optužnog prijedloga. Okolnost na koju se žalitelj poziva kako je u obrani iskazivao u odnosu na događaj od 29. ožujka 2015. godine, nije od utjecaja na prekršaj, jer je žalitelj nazočio ispitivanju svjedoka M.K. dana 17. svibnja 2016. godine i prigovorio samo da on nije u policiji rekao „Rankova milicija“, a za što se niti ne tereti jer iz izreke proizlazi da se tereti za riječi „Rankova policija“, i nije imao dokaznih prijedloga te nazočio ispitivanju svjedoka I.J. dana 07. lipnja 2016. godine, na čiji iskaz nije imao primjedbi ni dokaznih prijedloga, a u završnoj riječi naveo kako mu nije bila namjera vrijeđati i omalovažavati policijske službenike ili policiju, te da se ispričava gospodi J. i K. kao i policijskog službi, te ubuduće uopće neće na takav način reagirati i odnositi se prema policijskoj službi i policijskim djelatnicima, već je smatrao da on kao građanin može izraziti svoj stav o radu službe, a zapisnik je bez primjedbi potpisao. S obzirom da uredujući policijski službenik dana 29. ožujka 2015. godine nije nazočio događaju od dana 31. ožujka 2015. godine, dakle nema neposrednih spoznaja o istom to nije bilo potrebe za njegovim ispitivanjem, kako to pogrešno smatra žalitelj.  

 

 

Nakon ovako provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je imao dovoljno osnova za zaključak o krivnji okrivljenika I.P. za djelo opisano u izreci pobijane presude, te je jasno i nedvosmisleno obrazložio kojim dokazima su utvrđene odlučne činjenice, a također je u obrazloženju presude dao razloge na temelju kojih je ocijenio da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri i nesporno utvrđeno, kao što je dao i razloge za svoju odluku.

 

 

Nadalje, s obzirom na sve navedeno, žalbeni navodi žalitelja da je došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

 

Po ocjeni ovog Suda nema mjesta dvojbi glede odlučnih činjenica koje je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenika I.P., pravilno pravno označivši djelo kao prekršaj iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

Iako okrivljeni I.P. u žalbi ne pobija presudu zbog odluke o sankciji, sama žalba podnesena zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede materijalnog prekršajnog prava, a temeljem odredbe članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Ispitujući odluku o prekršajnopravnoj sankciji, a imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravnu kvalifikaciju djela, ovaj Sud je ocijenio kako je žalitelju izrečena primjerena kazna. Za prekršaj iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira propisana je novčana kazna u protuvrijednosti domaće valute od 50 DEM do 200 DEM, preračunato u Eur ili kazna zatvora do 30 dana, a prvostupanjski sud je žalitelju za počinjeni prekršaj izrekao blažu vrstu propisane kazne za ovaj prekršaj, odnosno novčanu kaznu, a u obrazloženju svoje odluke o izrečenoj novčanoj kazni prvostupanjski sud je dao valjane razloge, cijeneći pri odabiru vrste i mjere kazne okolnosti iz članka 36. stavka 1. i stavka 2. Prekršajnog zakona. Slijedom navedenog takvu odluku i razloge prvostupanjskog suda ovaj Sud u cijelosti prihvaća i po ocjeni ovog Suda, upravo ovako izrečena novčana kazna je primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti okrivljenika I.P. i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da će se izrečenom novčanom kaznom  postići kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz  članka 32. istog Zakona.

 

Pravilno je od strane prvostupanjskog suda primijenjena odredba članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona tako da ako okrivljeni Ivan Perković u roku od 30 dana po primitku ove presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

 

Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona okrivljeni I.P. je dužan  naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu, sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13), a koji je određen obzirom na složenost i trajanje postupka pred ovim Sudom, te s obzirom na imovinsko stanje žalitelja.

 

 

Iz izloženih razloga na temelju članka 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

 

U Zagrebu, dana 08. studenoga 2017. godine

 

 

 

 

 

 

Presuda i rješenje se dostavlja Prekršajnom sudu u Splitu u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i ovlaštenog tužitelja.