- 1 -              Revr 589/16-7

 

 

 

 

 

Broj: Revr 589/16-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. P. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik K. N., odvjetnik u Z., protiv tuženice Z. H. d.o.o. Z., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici M. P. i M. S., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. P. & M. S. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-202/15-3 od 8. rujna 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2473/12-35 od 17. listopada 2014., u sjednici održanoj 8. studenoga 2017.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I/ Nalaže se tuženiku Z. H. d.o.o. sa sjedištem Z., OIB: ..., da tužiteljici I. P. iz Z., OIB: ..., isplati iznos od 7.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. ZOO-a i Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a koja teče od dana 20. srpnja 2012.g., kao dana podnošenja tužbe pa sve do isplate, a to sve u roku od 8 dana.

 

II/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici podmiri trošak parničnog postupka u iznosu od 1.713,75 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. ZOO-a i Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a koja teče od dana 17. listopada 2014.g., kao dana donošenja presude pa sve do isplate, a to sve u roku od 8 dana.

 

III/ S viškom tužbenog zahtjeva na ime naknade neimovinske štete u iznosu od 63.000,00 kn tužiteljica se odbija.

 

IV/ S viškom parničnog troška u iznosu od 15.424,55 kn tužiteljica se odbija."

 

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2473/12-35 od 17. listopada 2014. u dijelu pod točkom III. i IV. izreke.

 

II. Preinačuje se gore citirana presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu pod točkom I. i II. izreke i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku Z. H. d.o.o. sa sjedištem Z., OIB: ... da tužiteljici I. P. iz Z., OIB: ... isplati iznos od 7.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. ZOO-a i Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a koja teče od dana 27. srpnja 2012.g., kao dana podnošenja tužbe pa sve do isplate, a to sve u roku od 8 dana.

 

Nalaže se tuženiku da tužiteljici podmiri trošak parničnog postupka u iznosu od 1.713,75 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. ZOO-a i Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a koja teče od dana 17. listopada 2014.g. kao dana donošenja presude pa sve do isplate, a to sve u roku od 8 dana."

 

III Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 11.875,00 kn u roku 8 dana."

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Predložila je reviziju prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama III. i IV. izreke te predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) stranka ima pravo podnijeti reviziju (izvanredna revizija) protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog čl. (redovna revizija), ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa se tako primjerice navodi:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

 

2) ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u izvanrednoj reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Dakle, da bi revizijski sud mogao odlučivati o osnovanosti izvanredne revizije potrebno je da budu kumulativno ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Tužiteljica je tužbenim zahtjevom od tuženika zatražila naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i to prava na duševno zdravlje čast, ugled i dostojanstvo zbog kontinuiranog pritiska i radnji na radnom mjestu.

 

Sud prvog stupnja je na temelju utvrđenih odlučnih činjenica zaključio da tužiteljica nije bila uznemiravana na radnom mjestu niti nad njom nije bila vršena diskriminacija odnosno da tužiteljica nije bila stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike. Također je ocijenio da se je tužiteljica zbog ponašanja nadređene osobe bila izložena psihičkim štetnim radnjama zbog kojih se kod nje razvila klinička slika reaktivnog mješovitog anksioznog depresivnog poremećaja pa je prvostupanjski sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i tužiteljici pozivom na odredbu čl. 109. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR), čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) te čl. 1100. st. 3. ZOO dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 7.000,00 kuna, dok je u ostalom dijelu (za iznos od 63.000,00) odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, ali je preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. Pritom je drugostupanjski sud ocijenio da tužiteljica nije navela niti jedan osnov diskriminacije predviđen Zakonom o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 – dalje: ZSD), da svoju tvrdnju o diskriminaciji i uznemiravanju nije obrazložila niti jednom činjenicom iz koje bi bilo razvidno da je u odnosu na druge djelatnike bila diskriminirana, odnosno da bi bila stavljena u nepovoljniji položaj pa je zaključio da tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje diskriminacije odnosno uznemiravanja u smislu odredbe čl. 20. ZSD te da niti iz dokaza ne proizlazi da bi došlo do povrede dostojanstva tužiteljice kao radnika.

 

U podnesenoj izvanrednoj reviziji tužiteljica navodi da reviziju podnosi zbog materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana o kojima revizijski sud još nije zauzeo pravno shvaćanje, a da se dijelom pravno shvaćanje revizijskog suda izneseno u odlukama broj Revr-1648/09 i broj Revr-1042/13 razlikuje od pravnog shvaćanja zauzetog u revizijom pobijanoj drugostupanjskoj presudi. Navodi da izvanrednu reviziju podnosi zbog slijedećih pravnih pitanja:

 

1. "Tumačenja pravila o teretu dokazivanja u postupku naknade neimovinske štete u kojem tužitelj kao radnik kumulira više različitih osnova za naknadu neimovinske štete i to u vidu povrede dostojanstva, neimovinske štete kao povrede prava osobnosti na čast i u ugled te zabranu diskriminacije i uznemiravanja temeljem Zakona o suzbijanju diskriminacije"

 

2. Dokazne snage i ocjene dokaza medicinskim vještačenjem u gore navedenim predmetima te ocjene istog dokaza od strane sudova u kontekstu utvrđivanja štetnog događaja, uzročno-posljedične veze te nastupjele posljedice, a to da li Sud ima dovoljna stručna znanja da vrednuje postupanje prema radniku/tužitelju kao objektivni kriterij ili subjektivni doživljaj oštećenog radnika ili se radi o kriteriju čiju ocjenu može izvršiti samo specijalist odnosno stručna osoba sa stručnim medicinskim znanjem u vidu osobe medicinskog vještaka

 

3. Ocjene kvalifikacija koje nadređena osoba poslodavca iznosi radniku i to: ne druži se s njom, ili posao ili dijete, ti si mala Bosanka, odlazak na bolovanje zbog vodenih kozica djeteta nije odgovarajuće ponašanje, ti imaš dijete pa ne možeš na korporativno druženje, kao mobinga, povrede dostojanstva, časti i ugleda te diskriminacije po podrijetlu i/ili roditeljstvu. Dakle, da li se isto postupanje tuženika/nadređene osobe prema tužiteljici može podvesti pod gore navedene zakonske pojmove te da li je moguće i zakonom/pozitivnim propisima predvidivo postojanje diskriminacije po osnovi roditeljstva?

 

4. Tumačenje pojma "učiniti vjerojatnim" iz članka 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije i to što se točno pod istim pojmom podrazumijeva i što točno radnik treba dokazati/navesti da bi diskriminaciju i uznemiravanje učinio vjerojatnim te da li je tužiteljica to učinila u ovosudnom postupku

 

5. Da li se činjenica ne prigovaranja pojedinim navodima i/ili iskazu parnične stranke od strane druge parnične stranke smatra nespornom ili je ista podložna ocjeni i pravilima tereta dokazivanja od strane suda."

 

Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije koju je tužiteljica podnijela protiv drugostupanjske presude u ovom postupku u smislu uvodno citiranih odredbi čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP vijeće je ocijenilo da revizija nije dopuštena.

 

U odnosu na prvo pravno pitanje ("Tumačenja pravila o teretu dokazivanja u postupku naknade neimovinske štete u kojem tužitelj kao radnik kumulira više različitih osnova za naknadu neimovinske štete i to u vidu povrede dostojanstva, neimovinske štete kao povrede prava osobnosti na čast i u ugled te zabranu diskriminacije i uznemiravanja temeljem Zakona o suzbijanju diskriminacije") koje je tužiteljica postavila u izvanrednoj reviziji treba reći da pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o teretu dokazivanja u ovoj parnici radi naknade neimovinske štete zbog povrede dostojanstva tužiteljice kao radnice, zbog diskriminacije, nije nepodudarno sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda koje je zauzeto u odlukama broj Revr-1648/09 od 2. ožujka 2011. i broj Revr-1042/13 od 30. rujna 2015. na koje se tužiteljica poziva u izvanrednoj reviziji. To stoga što je drugostupanjski sud u reviziji pobijanoj presudi zauzeo pravno shvaćanje da tužiteljica osim propuštanja navođenja zakonskog osnova diskriminacije predviđenog čl. 1. ZSD nije učinila vjerojatnim postojanje diskriminacije odnosno uznemiravanja u smislu čl. 20. ZSD, a da bi tek u slučaju da je tužiteljica učinila vjerojatnim postojanje diskriminacije na tuženiku bio teret dokaza da diskriminacije tužiteljice na radnom mjestu nije bilo.

 

Odlučujući o dopuštenosti ostalih pravnih pitanja koje je revidentica postavila u izvanrednoj reviziji treba reći da je vijeće ocijenilo da u odnosu na ta pravna pitanja revidentica u izvanrednoj reviziji nije navela nikakve razloge zbog kojih smatra da bi pravna pitanja (u ovoj odluci označena rednim brojevima 2. do 5.) bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema tome, predmetna izvanredna revizija (u odnosu na pravna pitanja pod rednim brojevima 2. do 5.)  ne sadrži sve ono što je potrebno da bi bila dopuštena u smislu čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP, a to tim više što je u tom dijelu sastavljena kao redovna revizija podnesena zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Osim toga, veliki dio navoda tužiteljice iznesenih u izvanrednoj reviziji svode se na  iznošenje tužiteljičine ocjene dokaza i osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, tj. na iznošenje činjeničnih prigovora. Zato ovdje treba naglasiti da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno podnijeti redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. ZPP) zbog revizijskog razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kamoli izvanrednu reviziju.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i st. 3. ZPP revizija tužiteljice podnesena protiv drugostupanjske presude odbačena kao nedopuštena.

 

Zagreb, 8. studenoga 2017.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.