- 1 -              Rev 1438/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1438/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Ivanišević-Lukanović predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. P. iz L., Republika Srbija, kojeg zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko - upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-3023/12-2 od 29. siječnja 2013., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5792/10-10 od 4. svibnja 2012., u sjednici održanoj 8. studenoga 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev pa je tuženici naloženo da tužitelju isplati iznos 492.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka I. izreke). Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu daljnjeg iznosa do 820.000,00 kuna i za zatezne kamate tekuće od 17. veljače 2010. do 3. svibnja 2012. (točka II. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 15.000,00 kuna (točka III. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana dok je žalba tužitelja djelomično odbijena i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa do 820.000,00 kuna te kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 17. veljače 2010. do 3. svibnja 2012. (točka II. izreke). Prihvaćena je djelomično žalba tužitelja te je preinačena pobijana presuda u dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom III. izreke te je suđeno:

 

„1) Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u daljnjem iznosu od 375,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 4. svibnja 2012. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to u roku 15 dana.

 

2) Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka za iznos 9.000,00 kn.“

 

Pod toč. IV. izreke drugostupanjske odluke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude pod toč. II izreke reviziju je podnio tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP). Predlaže prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu presudu tako da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode (čl. 498. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku - „Narodne novine“, broj 62/03 - pročišćeni tekst, 178/04 i 115/06 - dalje: ZKP).

 

Među strankama je sporna visina naknade štete zbog neosnovanog zadržavanja u pritvoru i zatvoru.

 

U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

-          da je tužitelj u pritvoru i zatvoru proveo ukupno 1640 dana po osnovi ukinute presude Županijskog suda u Sisku broj K-108/97 od 19. prosinca 1997.,

-          da tijekom postupka nije proveden dokaz saslušanjem tužitelja s obzirom da se tužitelj odrekao prava na vlastito saslušanje te nije proveden dokaz psihijatrijskim vještačenjem jer je tužitelj odustao od navedenog prijedloga.

 

Na temelju navedenih činjenica sudovi su presudili da je tuženik na temelju odredbe čl. 498. st. 1. toč. 1. ZKP odgovoran za nematerijalnu štetu za vrijeme koje je tužitelj neosnovano lišen slobode (1640 dana, po osnovi ukinute presude Županijskog suda u Sisku), a visinu štete su odredili primjenom odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - u daljnjem tekstu: ZOO/91).

 

Prema odredbi čl. 200. st. 1. ZOO/91 u slučaju pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda časti i slobode, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema. Prema st. 2. čl. 200. ZOO/91, propisano je da će sud pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje interesima nespojivim s njenom prirodom i društvenom svrhom.

 

Kod određivanja visine nematerijalne štete koja je dosuđena tužitelju (492.000,00 kuna) sudovi su pravilno uzeli u obzir činjenicu da je tužitelj neosnovano bio lišen slobode u ukupnom trajanju od 1640 dana.

 

Naknada koja se u slučaju povrede prava slobode priznaje građanima ima značenje - satisfakcije i ne smije pogodovati ciljevima koji su protivni njezinoj svrsi, ali niti biti takva da obezvređuje svrhu kojoj je takva naknada namijenjena. Stoga je ocjena ovog suda da je naknada od 300,00 kuna po danu neosnovanog lišenja slobode tužitelja primjerena u smislu odredbe čl. 200. ZOO/91 što ukupno za 1640 dana iznosi 492.000,00 kuna.

 

Stoga tužitelj neosnovano prigovara primjeni materijalnog prava u pogledu iznosa visine naknade štete koja mu je dosuđena.

 

Naime, tužitelj nije dokazao ostale okolnosti koje bi opravdavale dosudu višeg iznosa s obzirom da je odustao od provođenja dokaza na te okolnosti.

 

Zbog navedenog, na temelju čl. 393. ZPP, revizija tužitelja odbijena je kao neosnovana.

 

Zagreb, 8. studenoga 2017.