- 1 -              Rev 2106/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2106/13-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja Z. H. iz V., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja B. H. iz V., oboje zastupani po punomoćnici A. Š., odvjetnici u V., protiv tuženika K. J. iz O., kojeg zastupa punomoćnik Z. R., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i umješača i reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1343/2013-2 od 6. lipnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini, Stalna služba u Orahovici broj P-126/12-73 od 10. siječnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 8. studenoga 2017.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaćaju se revizija tužitelja i umješača na strani tužitelja i revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1343/2013-2 od 6. lipnja 2013. i presuda Općinskog suda u Slatini, Stalna služba u Orahovici broj P-126/12-73 od 10. siječnja 2013. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom odlučeno je kako slijedi:

 

"I. Nalaže se tuženiku K. J. iz O., da tužitelju Z. H. iz V., na ime duga plati 34.721,33 EUR, u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju na dan isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 20.listopada 2009. godine, pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se preostatak tužbenog zahtjeva, u odnosu na razliku između iznosa dosuđenog u toč. I. izreke, i po tužitelju zatraženih 918.636,95 kn, zajedno s ugovorenom kamatom od 18% godišnje, koja teče od dana 01. srpnja 2006. godine, pa do isplate, a odbija se i preostatak zahtijeva za kamatu na u toč. I. izreke dosuđeni iznos od dana 01. srpnja 2006. godine, pa do dana 19.listopada 2009. godine.

 

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 15.919,90 kn, u roku od 15 dana."

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i umješača na strani tužitelja, te žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda. Strankama nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je kao neosnovana odbijena njihova žalba tužitelj i umješač na strani tužitelja podnijeli su reviziju na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu reviziju prihvatiti, te pobijane presude preinačiti na način da ovaj sud prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti presude prvog i drugog stupnja, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odbijena njegova žalba tuženik je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijane presude ukinuti, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

              Na revizije nije odgovoreno.

 

Revizije su osnovane.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu duga na temelju ugovora o zajmu.

 

U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno je:

 

- da su stranke sklopile Ugovor o zajmu broj 1/2001 1. siječnja 2001. u smislu čl. 557.- čl. 566. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), na temelju kojeg je tuženik pozajmio od tužitelja iznos od 180.000,00 DEM uz obvezu povrata pozajmljenog u roku od tri godine i to u valuti DEM uz kamatu od 18% godišnje ili 1,5% mjesečno, što iznosi 2.700,00 DEM mjesečno,

 

- da je sastavljanjem obračuna od strane tuženika 30. lipnja 2006., tuženik nedvojbeno priznao postojanje duga prema Ugovoru, čime je prekinut tijek zastare pa je neosnovano isticanje prigovora zastare jer je tužba podnesena 20. listopada 2009., unutar roka zastare od pet godina iz čl. 371. ZOO,

 

- da je u vrijeme sklapanja Ugovora na temelju čl. 395. u vezi čl. 103. ZOO Ugovor protivan pozitivnim propisima jer je pozajmljena strana valuta DEM, ništav pa je svaka strana dužna vratiti ono što je primila, primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz čl. 210. i čl. 214. ZOO,

 

- da je tuženik prema izračunu knjigovodstvenog vještaka pod toč. 2.2. nalaza (list 46-47 i 74-75 spisa) platio tužitelju iznos od 176.963,75 DEM,

 

- da se uplate i to iznosa od 30.000,00 DEM i iznosa od 34.780,00 DEM 15. listopada 2002. ne odnose na isplatu po Ugovoru jer drugačije utvrđuje iz sadržaja Potvrda o uplatama u kojima je to izričito i navedeno, a da se uplata od 19.280,00 DEM temeljem suglasnih izjava stranaka također ne odnosi na ispunjenje obveze iz Ugovora,

 

- da tužiteljima, obzirom na ništavost Ugovora ne pripada, temeljem pravila vraćanja stečenog bez osnove, pravo na ugovorenu kamatu, pa odbijanjem gore navedenih isplata od ukupno plaćenoga, pripada pravo od tuženika tražiti iznos na ime glavnice od 67.906,25 DEM odnosno iznos od 34.721,33 EUR (176.963,75 -30.000,00 -34.800,00) jer je tuženik vratio na ime duga po Ugovoru iznos od 112.093,75 DEM,

 

- da tužiteljima pravo na zateznu kamatu pripada od dana podnošenja tužbe 20. listopada 2009., primjenom čl. 214. ZOO u vezi čl. 21., čl. 22. st. 3., čl. 22. st. 4. te čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO/05).

 

U okviru navedenih činjeničnih utvrđenja, a na temelju odredbe čl. 210. i čl. 214. ZOO, sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev u iznosu 34.721,33 EUR u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju na dan isplate, te odbili ostatak tužbenog zahtjeva u odnosu na razliku između iznosa dosuđenog u toč. I. izreke i po tužitelju zatraženih 918.635,95 kuna sa zatraženim kamatama.

 

              Drugostupanjski sud prihvaćajući utvrđenja i primjenu materijalnog prava iz odluke prvostupanjskog suda, obrazlaže da je u vrijeme sklapanja Ugovora na temelju čl. 103. ZOO takav ugovor protivan pozitivnim propisima jer je pozajmljena strana valuta, pa je stoga isti ništav, pa je svaka strana dužna vratiti ono što je primila, primjenom pravila o stjecanju bez osnova iz čl. 210. i 214. ZOO, da je tuženik prema izračunu knjigovodstvenog vještaka vratio na ime duga po Ugovoru iznos od 112.093,75 DEM, da tužiteljima obzirom na ništavost Ugovora ne pripada, a na temelju pravila vraćanja stečenog bez osnove, pravo na ugovorenu kamatu, pa tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti iznos na ime glavnice 67.906,25 DEM odnosno 34.721,33 EUR, da tužitelju pravo na zateznu kamatu pripada od dana podnošenja tužbe 20. listopada 2009. primjenom čl. 214. ZOO u vezi s čl. 21., čl. 22. st. 3. i st. 4. te čl. 29. ZOO.

 

Stranke u revizijama osnovano ističu da su u drugostupanjskoj odluci izostali jasni i prihvatljivi razlozi koji bi opravdali izloženi stav drugostupanjskog suda, te da su zaključci suda koji se izvode iz sadržaja isprava proturječni samom sadržaju isprava kao i zapisnika o iskazima danim u postupku.

 

Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za sudove prvog i drugog stupnja koji prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene odlučuju koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Međutim, kod ocjene dokaza sud je ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se ista mogla provjeriti. Sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i onda kad sud nije obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitima i na čemu zasniva tu svoju odluku ili kad su u obrazloženju navedeni samo izvedeni dokazi i drugi procesni materijal, a izostali su zaključak i ocjena tih dokaza, kao i onda kad ne postoje razlozi o tome kojim je dokazima sud poklonio vjeru, a kojima nije, te iz kojih razloga je tako postupio.

 

U konkretnom slučaju kada se u drugostupanjskoj presudi iznosi ocjena da se uplate iznosa od 30.000,00 DEM i iznosa 34.780,00 DEM od 15. listopada 2002. ne odnose na isplatu po Ugovoru od 1. siječnja 2001. jer da se drugačije utvrđuje iz sadržaja Potvrda o uplatama u kojima je to izričito i navedeno, nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, te je nejasno na koji način su sudovi došli do konačnog utvrđenja da se navedene uplate ne odnose na predmetni Ugovor.

 

Naime, iz predmetnog Ugovora od 1. siječnja 2001. i to čl. 6. proizlazi da stupanjem na snagu navedenog Ugovora, dakle 1. siječnja 2001. prestaju važiti Ugovori o pozajmici broj 1/2000 (nesporno je utvrđeno da je na Ugovoru pogrešno navedeno 3/2000) na iznos 150.000,00 DEM zaključen 1. kolovoza 2000. te Ugovor o pozajmici 2/2000 na iznos 30.000,00 DEM zaključen 18. kolovoza 2000.

 

              Iz potvrde od 15. listopada 2002. proizlazi da je tuženik vratio umješaču na strani tužitelja iznos od 30.000,00 DEM na ime povrata pozajmice po ugovoru 3/2000 od 24. prosinca 2000., te iznos od 34.870,00 DEM što se odnosi na pozajmicu koja nije bila definirana ugovorom.

 

              Međutim, iz iskaza umješača na strani tužitelja od 15. prosinca 2009., kojem se u potpunosti priklonio tužitelj, proizlazi da su stranke imale više ugovora o pozajmici, koji su svi anulirani sklopljenim ugovorom od 1. siječnja 2001., te da su stranke sve prethodne ugovore stavile u taj ugovor. Nadalje, da je prije predmetnog ugovora bilo i drugih ugovora, međutim nakon predmetnog više nije bilo ugovora, te da je po tim prethodnim ugovorima sve podmireno.

 

              Prvostupanjski sud, a čija utvrđenja prihvaća i drugostupanjski sud, u obrazloženju svoje odluke navodi da ne prihvaća tuženikovu tvrdnju da je predmetni dug podmirio u cijelosti, jer da se dvije potvrde o vraćanju iznosa 30.000,00 DEM odnosno 34.870,00 DEM obje od 15. listopada 2002. ne odnose na vraćanje predmetnog duga prema ništavom Ugovoru od 1. siječnja 2001. što da je vidljivo iz njihovog sadržaja, obzirom na prvoj potvrdi izričito stoji da se ona odnosi na ugovor broj 3/2000 od 24. prosinca 2000., a na drugoj potvrdi izričito stoji da se radi o pozajmici koja nije bila definirana ugovorom, dakle da se ne radi o predmetnom pravnom odnosu između stranaka.

 

              Ostaje dakle, nejasno na koji način su sudovi prvog i drugog stupnja došli do konačnog zaključka da se navedene dvije potvrde o vraćanju iznosa 30.000,00 DEM i 34.870,00 DEM obje od 15. listopada 2002., ne odnose na vraćanje duga po predmetnom ništavom Ugovoru od 1. siječnja 2001., kad upravo iz iskaza tužitelja i umješača na strani tužitelja proizlazi da su predmetnim Ugovorom od 1. siječnja 2001. anulirani svi prethodni ugovori, te da je po prethodnim ugovorima sve podmireno, a nakon predmetnog ugovora da više nije bilo novih ugovora.

 

              Valja također napomenuti da sud prvog stupnja u svojoj odluci u toč. I. nalaže tuženiku da tužitelju na ime duga plati 34.721,33 EUR u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju na dan isplate, dok u toč. II. odbija ostatak tužbenog zahtjeva u odnosu na razliku između dosuđenog iznosa iz toč. I. i po tužitelju zatraženih 918.635,95 kuna.

 

Stoga je izreka prvostupanjske presude ostala nerazumljiva, te se ne može ispitati u dijelu za koji je iznos tužbeni zahtjev odbijen, obzirom je sud u toč. I. izreke u kojoj prihvaća dio tužbenog zahtjeva primijenio tečaj na dan isplate, a u toč. II. izreke gdje odbija tužbeni zahtjev tečaj na dan 30. lipnja 2006. (kako je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 3. rujna 2002.).

 

Ovdje valja ponovno napomenuti da u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor 1. siječnja 2001., pozajmljivanje deviza između domaćih osoba je bilo zabranjeno u smislu odredbe čl. 10. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata. Radi se o kogentnom propisu, pa je stoga sklopljeni ugovor o zajmu ništav, jer je suprotan prisilnom propisu u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO. Posljedica ništavosti ugovora je da svaka ugovorna strana drugoj vrati ono što je primila na temelju takvog ugovora u smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO. Prema tome, tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio, dakle stranu valutu (a ne njezinu kunsku protuvrijednost) kao posljedicu ništavosti.

 

Radi svega navedenog presude prvog i drugog stupnja imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti pobijane presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je da će se o troškovima revizije odlučiti u konačnoj odluci.

 

Zagreb, 8. studenoga 2017.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Željko Glušić, v.r.