- 1 -              Rev 1054/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1054/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. H. iz K., koju zastupa punomoćnik R. R., odvjetnik u K., protiv tuženika D. H. iz K., kojeg zastupa punomoćnica S. D.-P., odvjetnica u K., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-2278/12-2 od 17. siječnja 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-1261/10-26 od 2. veljače 2012., u sjednici održanoj 8. studenoga 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

„I. Utvrđuje se da je 1/2 dijela nekretnine upisane kao čkbr. 630/1 kuća i dvor površine 465 m2 iz zk.ul.br. 3665 k.o. K. stan u katnom dijelu građevine sagrađene na predmetnoj nekretnini koji se sastoji od stubišta, hodnika, kupaonice, tri sobe, kuhinje, dnevnog boravka, ostave i terase ukupne površine 131,90 m2 bračna stečevina tužiteljice K. H. iz K., i tuženika D. H. iz K., na jednake dijelove.

 

II. Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici iznos od 111.402,98 kn (slovima: stojedanaesttisućačetristodvijekuneidvedesetosamlipa) sa zakonskom zateznom kamatom prema eskontnoj stopi „Hrvatske narodne banke“ koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućom od presuđenja 02. veljače 2012. godine do isplate, u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 107.597,02 kn (slovima: stosedamtisućapetstodevedesetsedamkunaidvijelipe) sa zakonskim zateznim kamatama prema eskontnoj stopi „Hrvatske narodne banke“ koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućom od presuđenja 02. veljače 2012. godine do isplate.

 

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.962,50 kn u roku od 15 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana dok je prihvaćena žalba tuženika te je prvostupanjska presuda potvrđena u odbijajućem dijelu (točka III. izreke prvostupanjske presude), a preinačena u dosuđujućem dijelu u točki II izreke, kao i odluci o parničnom trošku (točka IV. izreke prvostupanjske presude) tako da je suđeno:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici iznos od 111.402,98 kn (slovima: stojedanaesttisućačetristodvijekuneidevedesetosamlipa) sa zakonskom zateznom kamatom prema eskontnoj stopi „Hrvatske narodne banke“ koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućom od presuđenja 02. veljače 2012. godine do isplate, u roku od 15 dana.“

 

Ujedno je drugostupanjskom presudom naloženo tužiteljici da tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu 23.062,50 kn.

 

U izreci drugostupanjske presude se također navodi da pobijana točka I. izreke prvostupanjske presude nije bila predmet ispitivanja u žalbenom postupku.

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda, tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati, preinači drugostupanjsku presudu ili ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se ista odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iako se tužiteljica pozvala na revizijski razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u reviziji nije navela niti jednu odredbu Zakona o parničnom postupka koja bi bila povrijeđena postupanjem suda, niti bi postojanje takve povrede proizlazilo iz sadržaja revizije, tako da ovaj sud ne nalazi postojanje razloga bitne povrede odredaba postupka.

 

Nadalje, suprotno tvrdnji revidentice sud drugoga stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da se pobijana presuda može ispitati, razlozi su jasni i razumljivi, te izreka presude nije u suprotnosti s razlozima obrazloženja pobijane presude, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika i iskazima danim postupku i samih tih zapisnika.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je 1/2 dijela nekretnine upisane kao čkbr. 630/1 kuća i dvor površine 465 m2 iz zk.ul.br. 3665 k.o. K. stan u katnom dijelu građevine sagrađene na predmetnoj nekretnini koji se sastoji od stubišta, hodnika, kupaonice, tri sobe, kuhinje, dnevnog boravka, ostave i terase ukupne površine 131,90 m2 bračna stečevina stranaka na jednake dijelove kao i obveznopravni zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa s osnova povećane prometne vrijednosti nekretnine uslijed njezinog ulaganja u adaptaciju obiteljske kuće za vrijeme trajanja bračne zajednice.

 

U revizijskog fazi postupka predmet spora je samo obveznopravni zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa s osnova povećane prometne vrijednosti nekretnine.

 

U postupku koji je prethodio reviziji sudovi su utvrdili:

 

- da je brak stranaka razveden presudom istoga suda broj P-1422/05 od 7. prosinca 2006., a da je faktična bračna zajednica prestala 18. studenoga 2005.,

- da su stranke za vrijeme trajanja bračne zajednice izvodili građevinske radove na obiteljskoj kući u K., na način da su napravili nove instalacije i centralno grijanje te je nadograđen  potkrovni dio, a koji radovi su započeli u srpnju 1998.,

- da je kuća u vrijeme ulaganja bila u suvlasništvu tuženikovih roditelja,

- da su roditelji tuženika 2009. darovali tuženiku jednu polovinu kuće, a da je tuženik 2010. svoj suvlasnički dio darovao sinu M. H.,

- da se opisanim radovima povećala prometna vrijednost cijele nekretnine u iznosu 222.805,96 kn.

 

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivom na odredbu čl. 249. st. 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07) prvostupanjski sud je utvrdio da je iznos povećane prometne vrijednosti nekretnine bračna stečevina stranaka na jednake dijelove te je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice pod točkom I. u cijelosti i tužiteljici dosudio jednu polovinu iznosa utvrđene povećane prometne vrijednosti nekretnine (toč. II. izreke), a odbio preostali dio zahtjeva za isplatu  s osnova povećane prometne vrijednosti nekretnine (toč. III. izreke).

 

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu pod točkom III. izreke  te  po žalbi tuženika preinačio prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke i odbio zahtjev za isplatu s obrazloženjem da je takav zahtjev tužiteljica mogla postaviti jedino prema osobama koje su bile vlasnici nekretnina u vrijeme ulaganja.

 

Pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbijanjem žalbe tužiteljice potvrdio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu te prihvaćanjem žalbe tuženika preinačio i odbio u dosuđujućem dijelu te time u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa s osnova povećane prometne vrijednosti nekretnine.

 

Prema odredbi čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 3/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje te imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi (st. 1.). Prema pak st. 2. istog članka, pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

 

Obzirom da nije prijeporno da je predmetna kuća u vrijeme ulaganja tužiteljice bila u vlasništvu trećih osoba (tuženikovih roditelja), a ne tuženika, to dio imovine tužiteljice nije prešao u tuženikovu imovinu, odnosno ne radi se o stjecanju koristi na njegovoj strani, slijedom čega tužiteljica nema pravo potraživati vrijednost svojih ulaganja od tuženika - pa je utoliko u konkretnom slučaju promašena pasivna legitimacija.

 

Slijedom izloženog tužiteljičin zahtjev se ukazuje neutemeljenim, pa je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

Prema tome, nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 8. studenoga 2017.