Pristupanje sadržaju
- 1 - Revr 656/16-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Ž. iz O. B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica K. A. H., odvjetnica u Odvjetničkom društvu A. H. i G. u Z., protiv tuženika V. G. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik A. J., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-4/15-4 od 5. listopada 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj P-2251/12-43 od 13. studenoga 2014., u sjednici održanoj 8. studenoga 2017.,
r i j e š i o j e:
1. Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-4/15-4 od 5. listopada 2015. i presuda Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj P-2251/12-43 od 13. studenoga 2014. u točki I. izreke prvostupanjske presude te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
2. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete s naslova povrede prava osobnosti 33.050,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.758,62 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odbijen je kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja za isplatom naknade štete u iznosu od 2.600,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.422,88 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke). Naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 4.882,49 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 8.292,51 kn kao neosnovan (točka III. izreke).
Presudom suda drugog stupnja odbijena je tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanoj točki I. izreke (točka I. izreke), a usto je kao neosnovan odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (točka II. izreke).
Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti nižestupanjske presude podredno ih ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.
U odgovoru reviziju tužitelj ističe da ne postoje pretpostavke dopuštenosti podnesene revizije, podredno osporava osnovanost tuženikovih revizijskih navoda te predlaže reviziju odbaciti podredno je odbiti kao neosnovanu.
Revizija tuženika je osnovana.
Odredbom iz čl. 382. st. 2. ZPP-a propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka zakona one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U st. 3. iste zakonske odredbe propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Tuženik u reviziji postavlja sljedeće pitanje:
„Znači li tumačenje odredbe čl. 15. Zakona o zaštiti na radu (NN 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08 i 75/09) da se poslodavac može osloboditi ili ograničiti odgovornosti samo ako se radi o višoj sili odnosno isključuje li primjena odredbe čl. 15. Zakona o zaštiti na radu primjenu općih propisa obveznog prava propisanih odredbom čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima?“
Kao razlog važnosti za postavljeno pravno pitanje tuženik ukazuje na različito shvaćanje izraženo u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1955/12 od 14. svibnja 2013.
Razmatrajući postavljeno pravno pitanje ovaj sud je ocijenio da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pa je stoga revizija dopuštena.
Predmet spora je naknada štete zbog odgovornosti tuženika za štetu koju je na radu pretrpio tužitelj.
Prvostupanjski je sud utvrdio, a drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća sljedeće činjenice:
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika i da je 15. lipnja 2010. ozlijeđen na radu i u vrijeme rada i pri izvršavanju radnih zadataka,
- da je tuženik ovlaštenom tijelu prijavio ozljedu na radu tužitelja koja je nastala dok je tužitelj obavljao limarske poslove za vrijeme redovnog rada,
- da u organizmu tužitelja nije utvrđena prisutnost alkohola u organizmu,
- da su tuženikovi radnici kritične zgode izvodili limarske radove na krovu građevine, kojom prigodom su bili pričvršćeni pomoću užadi koja se vezala za pojas radnika, a bila je pričvršćena na krovu građevine,
- da je tužitelj pri izvođenju radova koristio sigurnosni pojas privezan za uže koje je bilo pričvršćeno za dimnjak građevine,
- da se tužitelj, nakon što su radnici prekinuli s radovima, samoinicijativno odlučio vratiti na krov nešto „zašarafiti“, pri kojem povratku na krov nije koristio sigurnosno uže zbog čega je pao s krova nakon što se poskliznuo što je prouzročilo ozljedu na radu.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su ocijenili da se osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na odredbi članka 103. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 u daljnjem tekstu: ZR), kao i članka 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04 i 75/09, u daljnjem tekstu: ZZR).
Nižestupanjski sudovi su utvrdivši odgovornost tuženika izrazili shvaćanje da je tuženik odgovoran tužitelju za nastalu ozljedu po objektivnom kriteriju, te da činjenice iz kojih bi proizlazilo nepridržavanje obveza mjera zaštite na radu u izvršavanju radnog zadatka od strane tužitelja zbog kojih je došlo do štetnog događaja nisu odlučne za odgovornost poslodavca jer se poslodavac sukladno važećoj odredbi čl. 15. ZZR ne može niti djelomično osloboditi odgovornosti za ozljedu nastalu na radu pozivajući se na doprinos radnika nastanku štetnog događaja. Sudovi zaključuju da je izričito propisano da se poslodavčeva odgovornost može ograničiti samo ako se radi o događajima nastalim uslijed izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, odnosno da je isključena mogućnost da se poslodavac oslobodi od objektivne odgovornosti zbog isključive radnje samog oštećenika (radnika) koju radnju poslodavac nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći niti otkloniti, a tuženik upravo osporava svoju odgovornosti jer da je tužitelj isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja upravo zbog svojih radnji i načina obavljanja rada.
Ovakav stav nižestupanjskih sudova ovaj sud ne može prihvatiti.
Odredbom iz čl. 15. st. 1. ZR koja je izmijenjena odredbom iz čl. 9. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 75/09 – dalje: ZID ZZR - koji je stupio na snagu 8. srpnja 2009.), a koji je u primjeni na konkretni slučaj, propisano je da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. U stavku 2. istog članka propisano je da se iznimno od stavka 1. poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.
Odredbom članka 103. ZR propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznoga prava.
Prema tome, navedenim zakonskim odredbama, koje su u odnosu na opći obveznopravni propis specijalne prirode, ni u kojem slučaju nije isključena primjena općih propisa obveznog prava. Naprotiv, kad naznačeni propisi nisu potpuno riješili pitanje objektivne odgovornosti poslodavca i kad ne sadrže cjelovita pravila o oslobođenju poslodavca od objektivne odgovornosti, već u tom dijelu izrijekom upućuju na primjenu općih propisa obveznoga prava, tada se u slučaju naknade štete koju pretrpi radnik na radu i u svezi radom, moraju primijeniti opće odredbe o oslobođenju od odgovornosti iz čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08– u daljnjem tekstu: ZOO).
Međutim, koje odredbe ZOO-a valja primijeniti, ovisi od činjenice je li šteta nastala kao posljedica skrivljenog ponašanja ili djelovanja opasne stvari odnosno opasne djelatnosti, što znači da se odgovornost može temeljiti na presumiranoj krivnji ili na objektivnom kriteriju uzročnosti.
Tako odredba iz čl. 1063. ZOO propisuje da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Prema odredbi iz čl. 1067. st. 2. ZOO vlasnik stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći, ni otkloniti, dok se prema odredbi st. 3. vlasnik oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.
Budući da je obavljanje limarskih radova na krovu građevine opasna djelatnost, za koju odgovara tuženik kao osoba koja se tom djelatnošću bavi i da tuženik ističe prigovore da se tužitelj kao njegov radnik pri izvršavanju radnih zadataka nije pridržavao pravila o zaštiti na radu (jer da pri izvršavanju radnih zadataka na krovu nije bio propisno vezan, a bio je propisno osposobljen za izvršavanje poslova koje je obavljao i imao je na raspolaganju sva relevantna zaštitna sredstva) osnovanost navedenih prigovora imaju se cijeniti s obzirom na citirane odredbe iz čl. 1063. i čl. 1067. ZOO.
Naime, ocjena je ovog suda da radnik koji je osposobljen za rad na siguran način, i kojemu su pružena sva zaštitna sredstva, mora biti u svakom trenutku svjestan posljedica obavljanja poslova suprotno pravilima zaštite na radu, što uključuje i nekorištenje zaštitnih sredstava (kao što je u konkretnom slučaju obavljanje poslova na krovu bez korištenja zaštitnog užeta) što može biti od utjecaja na oslobađanje poslodavca od objektivne odgovornosti za štetu.
Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad nisu primijenili odredbe iz čl. 1067. ZOO, odnosno nisu uopće ocjenjivali kao relevantne navedene tuženikove prigovore usmjerene na njegovo oslobođenje od odgovornosti.
Slijedom iznesenog, budući da se nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu se bavili prigovorima koji bi tuženika mogli osloboditi njegove odgovornosti za štetu pa nema uvjeta za preinaku presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).
Zagreb, 8. studenoga 2017.
Predsjednica vijeća
Mirjana Magud, v.r.