- 1 -              Revr 244/15-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 244/15-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K., OIB …, iz I. G., koju zastupa punomoćnik G. S., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Ivanić Gradu, radi naknade štete i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-104/13-3 od 22. listopada 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu broj P-215/12-10 od 14. listopada 2013., u sjednici održanoj 7. studenog 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva da se naloži tuženici isplatiti tužiteljici božićnicu za 1994., regres za godišnji odmor i božićnicu za 1995. ukupno 3.000,00 kn s pripadajućim kamatama, odbijena je zahtjev za isplatu regresa za godišnji odmor i božićnicu za 1996., 1997., 2000., te regresa za 1998. i 1999. ukupno 8.000,00 kn s pripadajućim kamatama, te dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete na ime razlike između primljenih mirovina i plaće koju bi tužiteljica ostvarila u razdoblju od 26. ožujka 1996. do 31. prosinca 2000. preko dosuđenog iznosa u točki II. izreke od 56.017,85 kn (točka I. izreke). Naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici razliku između primljenih mirovina i neto plaće koju bi tužiteljica ostvarila u razdoblju od 26. ožujka 1996. do 31. 12.2000. u iznosu od 56.011,75 kn s pripadajućim kamatama (točka II. izreke). Naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici božićnicu za 1998. i 1999. od 2.000,00 kn s pripadajućim kamatama (točka III. izreke). Naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici naknadu za neisplaćenu jubilarnu nagradu za navršenih petnaest i dvadeset godina radnog staža od 5.850,00 kn s pripadajućim kamatama (točka IV. izreke). Naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici na ime otpremnine 10.200,00 kn s pripadajućim kamatama (točka V. izreke). Naloženo je tuženici na ime povrede prava osobnosti naknaditi tužiteljici 20.000,00 kn s pripadajućim kamatama, dok je tužiteljica odbijena s iznosom od 40.000,00 kn (točka VI. izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka VII. izreke).

 

              Prvostupanjskim rješenjem tužba se smatra povučenom u dijelu u kojem tužiteljica traži da joj tuženica na ime povrede prava osobnosti isplaćuje rentu od 1.000,00 kn mjesečno ili umjesto rente ukupni iznos od 150.000,00 kn, te je povučen zahtjev u dijelu za isplatu otpremnine za 89.800,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužiteljice i tuženice kao djelomično neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke, u odbijajućem dijelu u točki IV. izreke i u odbijajućem dijelu u točki VI. izreke (točka I. izreke). Preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu od 56.011,75 kn s pripadajućim kamata u točki II. izreke, zahtjev za isplatu 2.000,00 kn s pripadajućim kamatama u točki III. izreke, zahtjev za isplatu 3.150,00 kn s pripadajućim kamatama u točki IV. izreke, zahtjev za isplatu 10.200,00 kn s pripadajućim kamatama u točki V. izreke i zahtjev za isplatu 20.000,00 kn s pripadajućim kamatama u točki VI. izreke, te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženici troškove parničnog postupka od 18.484,32 kn (točka II. izreke). Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženici trošak sastava žalbe od 1.214,00 kn (točka III. izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe od 7.812,50 kn (točka IV. izreke). Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška sastava žalbe od 1.911,00 kn (točka V. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a. Predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu, podredno preinačiti pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč 3. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373.a toga Zakona, kao što je u ovom postupku slučaj.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, ovaj sud je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revidentice pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Ostale revizijski razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka revidentica ne obrazlaže stoga se isti neće uzeti u obzir sukladno čl. 386. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu regresa, božićnice i jubilarne nagrade koje potraživanje proizlazi iz radnog odnosa tužiteljice kod tuženice, te zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete koja je tužiteljici nastala kao posljedica nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica od 7. prosinca 1978. radila kao referentica u odjelu Narodne obrane u I. G. (kasnije Ministarstvo obrane Republike Hrvatske),

- da je tužiteljica odlukama tuženice od 22. veljače 1994. i od 28. ožujka 1994. prestao radni odnos,

- da su navedene odluke, odluka o stavljanju na raspolaganje i odluka o otkazu, poništene presudom Općinskog suda u Ivanić Gradu od 28. travnja 2004. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici od 15. rujna 2004.,

              - da je nakon donošenja nezakonitih odluka o prestanku radnog odnosa tužiteljici dijagnosticirano psihičko oboljenje - depresivna psihoza,

- da je tužiteljica 27. ožujka 1996. stekla pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad,

- da je provedeno medicinsko vještačenje na okolnost postojanja uzročno-posljedične veze odluka o prestanku radnog odnosa i psihičkog oboljenja tužiteljice,

- da iz provedenih vještačenja po vještacima dr. M. K., neurologu i psihijatru i dr. S. T., neuropsihijatru proizlazi da je psihičko oboljenje tužiteljice u izravnoj vezi s odlukama o prestanku radnog odnosa, te da tužiteljica, i da nije bilo spornog otkaza, ne bi mogla raditi kod tuženice do ispunjenja uvjeta za redovnu mirovinu, odnosno do 14. kolovoza 2001. već bi mogla raditi do kraja 2000.

 

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio da su nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa tužiteljici u uzročno posljedičnoj vezi s oboljenjem tužiteljice (depresivna psihoza) koje je dovelo do prijevremenog umirovljenja, stoga je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev dosuđujući tužiteljici naknadu štete na ime razlike primljenih mirovina i plaće koju bi tužiteljica ostvarivala u razdoblju od 26. ožujka 1996. do 31. prosinca 2000. od 56.011,75 kn, naknadu za božićnicu za 1998. i 1999. od 2.000,00 kn, naknadu za jubilarnu nagradu za petnaest i dvadeset godina radnog staža od 5.850,00 kn, te 10.200,00 kn na ime otpremnine i 20.000,00 kn na ime povrede prava osobnosti, dok je odbio preostali dio tužbenog zahtjeva.

 

Drugostupanjski sud je koristeći se ovlaštenjima iz čl. 373.a ZPP-a zaključio da oboljenje tužiteljice i gubitak njezine radne sposobnosti ne predstavlja osnovu za postojanje odgovornosti tuženice za naknadu štete iz razloga što nezakonita odluka o prestanku ugovora o radu sama za sebe ne predstavlja takav uzrok koji redovito dovodi do takvih posljedica kakve su nastupile kod tužiteljice (potpuna nesposobnost za rad zbog psihičkog oboljenja kao glavne bolesti) stoga je preinačio odluku suda prvog stupnja i ocijenio da tužiteljici pripada samo pravo na isplatu jubilarne nagrade za ostvareni radni staž od 15 godina jer je taj staž ostvaren u prosincu 1993. kada je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženice dok je odbio preostali dio tužbenog zahtjeva.

              Drugostupanjski sud je ocijenio i da tužiteljica u provedenom postupku nije dokazala postojanje posebnih okolnosti naročito tegobnih za radnika, primjerice, teške oblike šikanoznog, diskriminirajućeg odnosno nasilnog ponašanja poslodavca prema radniku (zlostavljanje na radu i slično).

 

Tužiteljica u reviziji navodi da je sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije utvrdio da se radi o objektivnoj odgovornosti tuženice prema čl. 154. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) obzirom da je tuženica donijela odluku o prestanku radnog odnosa koja je poništena pravomoćnom sudskom odlukom, a tužiteljica je u provedenom postupku dokazala uzročno posljedičnu vezu između nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa i psihičkog oboljenja tužiteljice.

 

Navedeni revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava nisu osnovani.

 

Odgovornost tuženice u ovakvim slučajevima postojala bi samo ako bi tuženica postupala šikanozno, diskriminatorno ili na štetu radnika i suprotno propisanom postupku, a ukoliko nema takvog postupanja, a u konkretnom slučaju utvrđeno je upravo suprotno, nema niti odgovornosti tuženice prema odredbi čl. 154. st. 1. ZOO-a stoga su neodlučni i revizijski navodi da je, prema nalazu vještaka, oboljenje tužiteljice posljedica nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa. Sama činjenica da je odluka o prestanku radnog odnosa tužiteljici kod tuženice poništena nije dovoljna da bi zbog toga tuženica bila odgovorna za naknadu štete tužiteljici (tako i odluci Rev x-118/09 od 20. siječnja 2010.).

 

U ovom postupku utvrđeno je da nije bilo šikanoznog, diskriminirajućeg ili nasilnog ponašanja poslodavca, već da je postupak vođen prema tada važećem Zakonu o upravi i da se poslodavac pridržavao pravila postupka, kao i da je do prestanka radnog odnosa tužiteljici došlo zbog nove sistematizacije (prema kojoj tužiteljica nije imala uvjete za radno mjesto na kojem je do tada radila).

 

Slijedom navedenog proizlazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i da revizijski prigovor u tom smislu nije osnovan.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 7. studenog 2017.