Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 2605/13-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. N. d.d. sa sjedištem u N., kojeg zastupa punomoćnik B. A. odvjetnik u Z., protiv tuženice R. H. koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bujama – Buie, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2880/11-2 od 25. ožujka 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama-Buie, poslovni broj P-340/08-15 od 19. svibnja 2011., u sjednici dana 7. studenog 2017.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2880/11-2 od 25. ožujka 2013. se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Županijski sud u Puli-Pola presudom poslovni broj Gž-2880/11-2 od 25. ožujka 2013. Odbio je žalbu tužitelja i potvrdio presudu Općinskog suda u Bujama-Buie, poslovni broj P-340/08-15 od 19. svibnja 2011., kojom je suđeno:
"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6,703.408,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. svibnja 2005. (dan prestanka koncesije) do 31. prosinca 2007. do isplate po stopi u visini eskontne stope HNB uvećane za 8 posto (čl. 29. st. 2. ZOO-a).
II. Odbija se zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja.
III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 232.012,00 kn u roku od 15 (petnaest) dana."
Tako je suđeno u sporu radi isplate naknade za ulaganja koja su poduzeta od strane tužitelja izgradnjom objekata infrastrukture luke posebne namjene-marine u N., na lokaciji M., na pomorskom dobru.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tuženik nije odgovorio na reviziju.
Revizija je neosnovana.
U povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu po čl. 392a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno tvrdnji tužitelja u postupku koji je prethodio revizijskom nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koja postoji ako presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
Tužitelj tvrdi da je ova bitna povreda odredaba postupka počinjena time što je izreka presude nerazumljiva, i uz to da je prekoračenjem tužbenog zahtjeva u izreci presude glede zateznih kamata počinjena i daljnja bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 2. ZPP, a drugostupanjski sud je propustio dogovoriti na žalbeni navod koji se tiče izreke presude.
Prema stanju u spisu (list 2) tužitelj je predložio donošenje presude „kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.703.408,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.05.2005. (dan prestanka koncesije ) do 31. 12. 2007. g., a od 01.01.2008. do isplate po stopi u visini eskontne stope HNB uvećane za 8 posto (čl. 29. st. 2. ZOO) te naknadi trošak postupka.“
Prvostupanjskom presudom je suđeno u okviru tužbenog zahtjeva, što je vidljivo iz teksta presude navedene u ovom obrazloženju, s time što je sud doista omaškom propustio u tekstu iza riječi „do 31. 12. 2007. g.,“ navesti „a od 01.01.2008.“. Međutim iz sadržaja izreke je jasno da je suđeno o zateznim kamatama koje na glavno potraživanje koje teku i za period od 01.01.2008. do isplate i to po stopi u visini eskontne stope HNB uvećane za 8 posto (čl. 29. st. 2. ZOO).
Valja naglasiti da navedenu očitu pogrešku u pisanju prvostupanjski sud može ispraviti u svako doba po čl. 342. ZPP.
Nadalje, a suprotno tvrdni tužitelja, u donošenju presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer izreka presude ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
Naime, navodi u obrazloženju presude koji se odnose na imovinu koja je ušla u pretvorbu pravnog prednika tužitelja, i čine sadržaj pretvorbenog elaborata, kao i zaključak suda da ulaganja u nekretnine označene kao kč. br. 2268 nisu unesena u elaborat, nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava, niti je sam revident ukazao u čemu vidi proturječnost. U reviziji se dapače potvrđuje da tužitelj nije u elaborat uvrstio navedenu nekretninu jer na njoj ne može steći pravo vlasništva. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj nije dokazao da je ishodio rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju doneseno po čl. 47. Zakona o privatizaciji glede nekretnine označene kao kč. br. 2268 niti glede ulaganja, a navodi glede sadržaja isprava nisu u suprotnosti sa sadržajem cjelokupnog spisa.
Međutim, u obrazloženju ovoga revizijskog razloga tužitelj je sadržajno osporio i činjenična utvrđenja i ocjenu provedenih dokaza, te pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude, ali nije ukazao na konkretne proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom nije dopušteno pobijati presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok je s druge strane sudu pridržano pravo ocijeniti dokaze u kontradiktornom postupku ( a to je sud u ovom slučaju i učinio).
Nadalje je u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba postupka osporena pravilna primjena materijalnog prava, pri čemu tužitelj iznosi proturječne tvrdnje glede stjecanja stvarnih prava na nekretnini označene kao kč. br. 2268 (pomorskom dobru) prije stupanja na snagu Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima, i glede prava koja mu po toj osnovi pripadaju.
S tim u vezi se navodi da eventualna pogrešna primjena materijalnog prava u donošenju presude, sama po sebi ako i postoji ne znači i postojanje bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnom pravnom pristupu moguće ispitati presudu.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Sporno je u revizijskom stupnju postupka ima li tužitelj pravo na naknadu troškova nastalih izgradnjom lučke infrastrukture na pomorskom dobru-zemljištu označenom kao kč. br. 2268.
S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba:
-čl. 24-26 Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine broj 53/91),
- čl. 9. st. 4., čl. 33., čl. 170. i čl. 390a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,73/00 i 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, u daljnjem tekstu : ZVDSP),
-čl. 1038. Pomorskog zakonika (Narodne novine 17/94, 74/94, 43/96,
-Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (Narodne novine broj 19/74, 39/75, 17/77, 18/81) i
-Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine broj 158/03, 100/04, 141/04, 141/06).
U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:
- da je tužitelj pravni slijednik P. P. R. L. N. O. za ugostiteljstvo N., nastao pretvorbom po Zakonu o trgovačkim društvima,
- da je odlukom bivše O. B. od 8. travnja 1982. tužiteljevom predniku dano na korištenje pomorsko dobro radi izgradnje posebne luke (marine) u N., na lokaciji M.,
- da je tužiteljev prednik izvršio ulaganja izgradivši potrebne objekte i uređaje (lukobran, gat i dr.) čija je namjena trajna i ne mogu se odvojiti bez da se time uništi bit stvari (luke),
- da je tužiteljev prednik od izvršene dodjele neprekidno koristio luku i da ju je nastavio koristiti tužitelj sve do isteka koncesije 10. svibnja 2005. g., kada je luku sa svim izgrađenim objektima predao Lučkoj upravi,
- da se navedena luka nalazi na k.č. br. 14/1, 14/2 i 14/3 k.o. N., uknjiženim u zemljišnim knjigama kao pomorsko dobro, te k.č. br. 16 k.o. N., upisanom kao javno dobro – putovi.
Tužbeni zahtjev je odbijen, a sudovi su u obrazloženju odluke pošli od toga da je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96 i dr.) opći propis i da se on primjenjuje kad određena materija nije uređena posebnim propisima. U ovom sporu radi se o razrješenju imovinskopravnog odnosa nastalih ulaganjem na pomorskom dobru, koja je materija uređena posebnim propisima – Pomorskim zakonikom ("Narodne novine" br. 17/94 i dr.) Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" br. 158/03, 100/04, 141/06) i drugim propisima koji su im prethodili.
Imajući na umu utvrđenje da je tužiteljevom predniku pravo korištenja pomorskog dobra dodijeljeno 1982. g., a nakon toga on je vršio izgradnju lukobrana i drugih uređaja i opreme, izgrađeni objekti su postali sastavni dio pomorskog dobra, slijedi da niti tužiteljevi prednici ni sam tužitelj nisu mogli gradnjom postati vlasnici zemljišta i objekata izgrađenih na pomorskom dobru, jer je to protivno prinudnoj zakonskoj odredbi.
Zbog iznijetih razloga po pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva na izgrađenim objektima niti u postupku pretvorbe i privatizacije, a u ovoj parnici tužitelj nije ni priložio dokaze da mu je pravo vlasništva na izgrađenim uređajima i opremi utvrđeno rješenjem od strane Fonda za privatizaciju (HFP).
Tužitelj je revizijom osporio pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava glede stjecanja prava vlasništva u korist graditelja P. P. R. L. N. O. za ugostiteljstvo N., na izgrađenim objektima na k.č. br. 14/1, 14/2 i 14/3 k.o. N., tvrdeći da je prednik tužitelja stekao pravo vlasništva. U postupku pretvorbe ta prava stekao i tužitelj. Stoga drži da je trebalo primijeniti odredbu čl. 1038. Pomorskog zakonika kojim su uređena prava nositelja prava vlasništva koja su postojala nakon stupanja na snagu Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima. Osoba koja je to pravo stekla na osnovi valjanog naslova i načina stjecanja i to pravo postoji i na dan stupanja na snagu Pomorskog zakonika, i nakon stupanja na snagu zadržava određena prava, s time što će nadležni javni pravobranitelj pokrenuti postupak za izvlaštenje (eksproprijaciju) vlasništva na određenom objektu, a bivši vlasnik stječe pravo koristiti objekt po pravilu iz te odredbe.
Stoga tužitelj drži da je primjenom odredbe čl. 33. i čl. 170. ZVDSP stekao prava koja vlasniku pripadaju kao da je glede stvari provedeno potpuno izvlaštenje, dakle uz naknadu tržišne vrijednosti, a što upravo tužitelj u ovom sporu potražuje.
Tužitelj drži da je na objektima i uređajima izgrađenim na pomorskom dobru postojalo njegovo pravo vlasništva, da se radi o takvim objektima koji nisu mogli biti odvojeni bez da se uništi bit stvari, pa da mu primjenom odredbe čl. 1038. Pomorskog zakonika pripada odgovarajuća naknada.
Prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.
Za rješenje spora je odlučno je li pravni prednik tužitelja na dan stupanja na snagu Pomorskog zakonika ("Narodne novine" br. 17/94 i dr.) bio nositelj prava vlasništva na objektima izgrađenim na k.č. br. 14/1, 14/2 i 14/3 k.o. N., uknjiženim u zemljišnim knjigama kao pomorsko dobro, te k.č. br. 16 k.o. N., upisanom kao javno dobro – putovi, a koje je postojalo nakon stupanja na snagu Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima.
Drugostupanjski sud je glede primjene materijalnog prava pravilno pošao od toga da su Zakonom o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/1991) i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96 i dr.) opći propisi koji se primjenjuju samo kad određena materija nije uređena posebnim propisima.
U ovom sporu radi se o razrješenju imovinskopravnog odnosa nastalih ulaganjem na pomorskom dobru, a ta materija je uređena posebnim propisima – Pomorskim zakonikom ("Narodne novine" br. 17/94 i dr.), Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (Narodne novine broj 19/74, 39/75, 17/77, 18/81), Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" br. 158/03, 100/04, 141/06) i drugim propisima koji su im prethodili.
Stoga se u ovom slučaju na odnos između stranaka koji je nastao građenjem objekata i ugradnjom uređaja na pomorskom dobru primjenjuju posebni propisi, a primjenom tih propisa tužitelj nije imao valjanu pravnu osnovu za stjecanje vlasništva.
Tužiteljevom predniku je pomorsko dobro dodijeljeno na korištenje radi izgradnje luke posebne namjene (marine) odlukom bivše O. B. od 8. travnja 1982. g., a na temelju odluke o dodjeli tužitelj je ishodio potrebne dozvole za gradnju i izgradio objekte i uređaje.
U vrijeme davanja pomorskog dobra tužiteljevom predniku na snazi je bio Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima ("Narodne novine" br. 19/74 i Osnovnog zakona o iskorištavanju luka i pristaništa iz 1968. godine, općine su bile nositelj vlasti na pomorskom dobru, a država je to postala tek od 1994. kad je stupio na snagu Pomorski zakonik.
Stoga je O. B. bila ovlaštena upravljati pomorskim dobrom, pa i dati ga korištenje trećim osobama.
Međutim Odluka O. B. kojom je tužiteljevom predniku dano na korištenje pomorsko dobro-neizgrađeno građevinsko zemljište radi izgradnje posebne luke (marine) u N., na lokaciji M., nije po svom sadržaju valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva na izgrađenim objektima, a niti bi to mogla biti u okviru tada važećih prisilnih propisa. Na tužiteljevog prednika je preneseno pravo besplatnog korištenja izgrađene luke, koje pravo po svom sadržaju i obimu ne odgovara pravu vlasništva.
Kod ocjene sadržaja i pravnih učinaka Odluke i Ugovora kojega je s tužiteljevim prednikom sklopila O. B. treba imati na umu odredbu čl. 4. st. 4. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima koji je izričito propisivao da se na pomorskom dobru pravo vlasništva ni druga stvarna prava ne mogu stjecati po bilo kojoj osnovi.
Zapreka za stjecanje prava vlasništva sadržana je i u kasnijim propisima:
-čl. 51. st. 1. Pomorskog zakonika iz 1994.: Na pomorskom dobru ne može se stjecati ni pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi.
-čl. 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2003.: Pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom.
-čl. 7. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2003.: Za posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra može se u Zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija.
Iz navedenih odredaba slijedi da tužitelj nije imao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na izgrađenim objektima i uređajima po niti jednoj od navedenih osnova:
- na temelju odluke nadležnog tijela - jer u odluci O. B. nije na tužitelja izvršen prijenos prava vlasništva,
- na temelju valjanog pravnog posla - jer tužitelj nije dokazao postojanje takvog ugovora sklopljenog s nadležnim tijelom iz kojega bi proizlazila volja O. B. za prijenos prava vlasništva na zemljištu, niti na izgrađenim objektima,
- a niti građenjem na tuđem zemljištu po pravilima Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/1991) i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96 i dr.) - jer se radi o općim propisima, a u ovom slučaju je predmetna materija uređena posebnim propisima na temelju kojih tužitelj nije mogao u gradnjom steći pravo vlasništva vrijeme gradnje objekata, a niti naknadno.
Stoga je pogrešno pozivanje tužitelja na odredbu čl. 1038. st. 1. Pomorskog zakonika iz 1994., kojim su uređena prava osoba koje su stekle pravo vlasništva na objektima izgrađenim na pomorskom dobru, a koja glasi:
Ako je nakon stupanja na snagu Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima ("Narodne novine", br. 19/74., 39/75., 17/77. i 18/81.) postojalo pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na pomorskom dobru osobe koja je to pravo stekla na osnovi valjanog naslova i načina stjecanja i to pravo postoji i na dan stupanja na snagu ovoga (pomorskog) Zakonika, nadležni javni pravobranitelj će pokrenuti postupak za izvlaštenje (eksproprijaciju) vlasništva na određenom objektu, time da bivši vlasnik stječe pravo koristiti objekt na osnovi koncesije bez plaćanja naknade za razdoblje dok iznos utvrđene naknade za koncesiju za korištenje pomorskog dobra ne dosegne iznos naknade za oduzeto vlasništvo na objektu.
Valja napomenuti da postoje iznimke glede stjecanja prava vlasništva na pomorskom dobru, pa su od primjene odredbe čl. 1038. st. 1. Pomorskog zakonika iznimno izuzeti objekti koji su od kulturnog, humanitarnog, vjerskog, povijesnog ili drugog javnog značaja. Međutim u ovom slučaju ni sam tužitelj ne tvrdi da se radi o takvom objektu koji je administrativnom odlukom „izlučen“ iz pomorskog dobra.
S obzirom na ocjenu ovoga suda da nakon stupanja na snagu Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima nije postojalo pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo tužiteljevog prednika na objektima i uređajima ugrađenim na pomorskom dobru, nema mjesta primjeni odredbe čl. 1038. st. 1. Pomorskog zakonika glede pokretanja postupka za izvlaštenje (eksproprijaciju) vlasništva na određenom objektu, i uspostave prava bivšeg vlasnika koristiti objekt na osnovi koncesije bez plaćanja naknade za razdoblje dok iznos utvrđene naknade za koncesiju za korištenje pomorskog dobra ne dosegne iznos naknade za oduzeto vlasništvo na objektu.
U odnosu na revizijske navode koji se tiču stjecanja prava vlasništva na temelju rješenja o pretvorbi, u ovom slučaju tužiteljev prednik nije stekao pravo vlasništva, pa se to pravo nije moglo prenijeti na slijednika. Sve kada bi to i bilo moguće, tužitelj nije predočio sudu javnu ispravu-Rješenje Hrvatskog Fonda za privatizaciju kojim mu je pravo vlasništva na izgrađenim uređajima i opremi (navodno) utvrđeno od strane Fonda za privatizaciju.
Pravilno je naime u obrazloženju pobijane presude navedeno da u postupku pretvorbe tužitelju nije moglo biti priznato pravo vlasništva na pomorskom dobru, jer takvo stjecanje osim navedenih posebnih propisa, isključuje i odredba čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, jer nije ispunjena pretpostavka da je stvar (nekretnina na pomorskom dobru) mogla biti predmet stjecanja prava vlasništva. Stoga je u postupku pretvorbe u kapital društva mogla biti procijenjena samo vrijednost ulaganja u nekretnine na pomorskom dobru. Tužitelj je u spis priložio izvod iz elaborata o pretvorbi (list 80) iz kojeg proizlazi da su mu procijenjena ulaganja u objekte u M. N. na nekretnini označenoj kao k.č. br. 2268 k.o. N. koja čestica je uknjižena kao vlasništvo tužitelja (list 84). Kako se navedena procjena ne odnosi na ovdje sporne nekretnine, koje su označene kao k.č. br. 14/1, 14/2, 14/3 i 16 k.o. N., to tužitelj nije dokazao da mu je u postupku pretvorbe sporno ulaganje u objekte na pomorskom dobru procijenjeno u vrijednost kapitala.
Što se tiče povrata izvršenih ulaganja na pomorskom dobru, odredbe propisa su vrlo restriktivne i priznaju ih samo u posebnim slučajevima, kako to pravilno navode nižestupanjski sudovi.
Prema odredbi čl. 6. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima iz 1974. g., koji je bio na snazi u vrijeme dodjele pomorskog dobra na korištenje tužiteljevom predniku, korisnik pomorskog dobra mogao je na pomorskom dobru izgraditi građevinski ili drugi objekt, a taj izgrađeni objekt postaje dio pomorskog dobra. Po prestanku korištenja pomorskog dobra, sukladno odredbi čl. 16. korisnik pomorskog dobra može ukloniti izgrađene objekte ako je to moguće učiniti, ali nema pravo na naknadu ako to nije izričito predviđeno odlukom o dodjeli na korištenje. U ovom slučaju takvo pravo tužiteljevog prednika nije izričito predviđeno Odlukom bivše O. B. od 8. travnja 1982., niti Ugovorom koji je sklopljen na temelju Odluke, a samim time što graditelj ne može ukloniti izgrađene objekte ne uspostavlja se njegovo pravo na naknadu za ulaganja.
Pravo na naknadu ne priznaje ni Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2003. g. (čl. 33.) osim iznimno u slučaju opoziva koncesije (čl. 29.). Kako iz odluke O. B. od 8. travnja 1982. g. ne proizlazi da je tužitelju priznato pravo na povrat ulaganja, a tužitelj nije dokazao da se radi o situaciji kakvu ima u vidu odredba čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama,jer su tom odredbom uređena prava ovlaštenika koncesije koji na osnovi koncesije izgradi građevinu na pomorskom dobru.
Stoga je pobijana presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u postupku u kojemu nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka, pa je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.