- 1 -              Rev-x 1029/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1029/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Željka Glušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. M. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. A. F., F., kojeg zastupa podružnica S. A. F. - P. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica I. T. Č., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-103/15-2 od 28. siječnja 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3216/13-130 od 30. listopada 2014., u sjednici dana 7. studenog 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-103/15-2 od 28. siječnja 2016. se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski građanski sud u Zagrebu, presudom poslovni broj Pn-3216/13-130 od 30. listopada 2014. naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.757,32 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa kamatama tekućim od 12. listopada 1998. do 31. prosinca 2001., po kamatnoj stopi koju Z. d.d. u Z. plaća na devizne štedne uloge u DEM po viđenju, a od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi koju Z. d.d. u Z. plaća na devizne štedne uloge po viđenju u EUR, a od 1. siječnja 2008 do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

Tuženiku je naloženo i naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 34.725,00 kuna.

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gžn-103/15-2 od 28. siječnja 2015. preinačio je prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.757,32 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama te je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

 

Rješenjem je ukinuta odluka o troškovima parničnog postupka i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tako je suđeno u sporu nastalom iz javnog obećanja nagrade, primjenom odredbe čl. 229. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), a predmet spora je naknada štete zbog neispunjenja obveze organizatora natjecanja – obećavatelja nagrade.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Ovaj sud je prije odluke o osnovanosti revizije ispitao dopuštenost revizije te je utvrdio da je u ovom sporu protiv drugostupanjske presude dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Naime, glede dopuštenosti revizije valja poći od odredbe čl. 382. st. 2. ZPP prema kojoj je izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP dopuštena samo u onim slučajevima u kojima nije dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Zato je ovaj sud ispitao dopuštenost redovne revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP i našao da je u ovom slučaju dopuštena redovna revizija. Pobijanom presudom odlučeno je naime o novčanom tužbenom zahtjevu za isplatu 1.757,32 EUR, a to je ujedno i vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude. Slijedom navedenog imajući na umu protuvrijednost navedenog iznosa, ne bi bio ispunjen vrijednosni kriterij prema vremenu donošenja drugostupanjske presude koji iznosi 200.000,00 kuna.

 

Ovaj sud je međutim kod ocjene dopuštenosti revizije imao na umu obvezu sudova u zaštiti legitimnih očekivanja stranaka u sudskim postupcima i njihovih opravdanih očekivanja u pogledu pristupa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske putem revizije, a koja očekivanja su imali u trenutku pokretanja parničnog postupka.

 

Tužba je podnesena sudu 6.veljače 1989., a na dan podnošenja tužbe sudu revizija je prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZPP (Službeni list SFRJ broj 74/87.) bila dopuštena prema vrijednosnom kriteriju koji je iznosio tadašnjih 8.000,00 dinara. Slijedi da je s obzirom na protuvrijednost od zatraženih 11.083 francuskih franaka (sada 1.757,32 EUR-a) u ovom slučaju bila dopuštena redovna revizija prema kriterijima u vrijeme podnošenja tužbe sudu.

 

Zato je presuda ispitana po čl. 392a st. 1. ZPP, povodom podnesene revizije kao redovne revizije, i to samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, te imajući na umu cjelokupni sadržaj revizije i sve određeno naznačene revizijske razloge neovisno o otme jesu li naznačeni revizijski razlozi izneseni u formi određeno naznačenih pravnih pitanja u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete isplatom iznosa od 1.757,32 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama te eventualno kumulirani zahtjev (čl. 188. st. 2. ZPP) za isplatu iznosa od 503,08 EUR, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja u postupku koji je prethodio revizijskom nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koja postoji ako presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati.

 

Tužitelj tvrdi da je ova bitna povreda odredaba postupka počinjena time što presuda nema uopće razloga, što u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te zato što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Međutim u obrazloženju ovoga revizijskog razloga tužitelj je sadržajno osporio činjenična utvrđenja i ocjenu provedenih dokaza, te pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude, a nije ukazao na konkretne proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom nije dopušteno pobijati presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok je s druge strane sudu pridržano pravo ocijeniti dokaze u kontradiktornom postupku ( a to je sud u ovom slučaju i učinio).

 

Nadalje, eventualna pogrešna primjena materijalnog prava u donošenju presude, sama po sebi ako i postoji ne znači i postojanje bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnom pravnom pristupu moguće ispitati presudu.

 

U obrazloženju presude drugostupanjski sud je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, sve u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

 

- da je tuženik javnim oglasom od 15. travnja 1988. pobjedniku plesnog natjecanja u hotelu E. u Z., obećao nagradu koja se sastojala od povratne avionske karte na relaciji Z. – P. – F. de F. (A., M.) za dvije osobe te boravak u hotelu (noćenje/doručak) u trajanju od tjedan dana;

 

- da je tužitelj pobijedio na navedenom plesnom natjecanju;

 

- da je dolaskom na M. tužitelj utvrdio da mu je osiguran smještaj u hotelu L. P. P. A. - hotel s tri zvjezdice u kojem je on odbio smještaj;

 

- da je tužitelj boravio u hotelu M. i hotelu B. (hoteli kategorizacije – četiri zvjezdice) o vlastitom trošku.

 

Konkretan sporni odnos između parničnih stranaka nižestupanjski sudovi su prosuđivali kroz institut javnog obećanja nagrade u smislu odredbe čl. 229. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), a kojom je propisano da javnim oglasom učinjeno obećanje nagrade onom tko izvrši određenu radnju, postigne neki uspjeh, nađe se u određenoj situaciji ili ako je obećanje učinjeno pod nekim drugim uvjetima, obvezuje obećavatelja da ispuni obećanje.

 

Prvostupanjski sud je na temelju utvrđenih činjenica zaključio da je tužitelj ostvario nagradu koja uključuje pravo korištenja hotelskih usluga za tjedan dana u hotelu, da je usmenim dogovorom navedeno ime hotela visoke kategorije, koji premašuje kategoriju hotela M., da mu tuženik nije osigurao smještaj u hotelu odgovarajuće kategorije jer mu je ponudio smještaj u hotelu s tri zvjezdice, pa je tužitelj sam našao hotel odgovarajuće kategorije u skladu s obećanom nagradom i platio troškove smještaja.

 

Prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda tužitelj ima pravo na smještaj u visokoj kategoriji hotela jer mu je u tom pravcu pruženo usmeno obećanje, a taj smještaj tužitelju nije osiguran, pa je sud našao da je tuženik dužan naknaditi tužitelju štetu u visini troškova koje je ovaj imao zbog povrede obveze od strane tužitelja, a odgovornost tuženika da se temelji na povredi tužiteljevih prava počinjena time što je propustio ispuniti obvezu po čl. 229. st. 1. ZOO.

 

Suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, drugostupanjski sud je zauzeo shvaćanje da u konkretnom slučaju iz činjenica utvrđenih na temelju izvedenih dokaza (sadržaja javnog oglasa od 15. travnja 1988. i iskaza predstavnika tuženika) proizlazi da tuženik nije obećao da će tužitelju na navedenoj destinaciji osigurati boravak u hotelu određene kategorije hotela s četiri zvjezdice, odnosno konkretno u hotelu visoke kategorije M. ili B., a da takva njegova obveza ne postoji ni primjenom članka 229. stavak 1. ZOO.

 

Tužitelj je revizijom osporio pravno shvaćanje drugostupanjskog suda glede primjene odredbe čl. 229. st. 1. ZOO, poglavito u dijelu u kojemu je drugostupanjski sud ocijenio sadržaj tuženikove obveze isključivo na temelju pisanog oglasa i obećanja nagrade, ne uzimajući u obzir usmeno pojašnjenje predstavnika tuženika o tome u kojoj kategoriji hotela će biti smješten dobitnik nagrade.

 

S tim u vezi tužitelj je naznačio i pitanje u kojem obliku mora biti dano javno obećanje nagrade te obvezuju li obećavatelja usmena obećanja dana od strane njegovog zakonskog zastupnika. Pri tome je tužitelj ukazao na shvaćanje pravnih teoretičara da javni oglas može biti učinjen u obliku tiska, medija, televizije i sl., iz čega po shvaćanju tužitelja slijedi zaključak da nije propisan obavezni određeni oblik obećanja nagrade, odnosno da se može dati i usmeno.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda odbijanjem tužbenog zahtjeva je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

Za rješenje spora je mjerodavna odredba čl. 229. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 53/91, 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 112/99.,88/01.., dalje u tekstu: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05), a koja glasi: Javnim oglasom učinjeno obećanje nagrade onome tko izvrši. određenu radnju, postigne neki uspjeh, nađe se u određenoj situaciji ili ako je obećanje učinjeno pod nekim drugim uvjetom, obvezuje obećavatelja da ispuni obećanje.

 

Iz navedenog slijedi da obećanje nagrade mora biti javno, tj, u obliku javnog oglasa. Zakonom nije propisana obavezna forma javnog oglasa, pa oglas može biti dan bilo u pisanom obliku ili usmeno, upotrebom sredstava javnog informiranja, radija, televizije, putem oglasnih ploča, dakle putem svih medija koji su kao takvi pogodni za javno priopćavanje.

 

U odnosu na sadržaj obveze treba poći od toga da se obećanje nagrade mora odnositi na izvršenje određenih radnji ili postizanje nekog uspjeha sudionika, odnosno ostvarenje nekog drugog uvjeta. Ovakva jednostrana izjava volje stvara obvezu za osobu koja je javno obećala nagradu i to u onom sadržaju obveze koji proizlazi iz javnog obećanja.

 

U ovom slučaju tuženik je javnim oglasom od 15. travnja 1988. pobjedniku plesnog natjecanja u hotelu E. u Z., obećao nagradu koja se sastojala od povratne avionske karte na relaciji Z. – P. – F. de F. (A., M.) za dvije osobe te boravak u hotelu (noćenje/doručak) u trajanju od tjedan dana.

 

Tuženikova obveza glede plaćenog jednotjednog boravka pobjednika u hotelu (A., M., za dvije osobe) nije posebno specificirana glede kategorije hotela. S obzirom na to da se radi o ugovoru kojim se obvezuje samo jedna strana (ovdje tuženik), obvezu tuženika treba tumačiti na način koji je za njega manje otegotan (arg. iz čl. 101. ZOO). Stoga se ne može sadržaj oglasa tumačiti na način da se njime tuženik obvezao osigurati pobjedniku natjecanja smještaj u hotelu visoke kategorije, sa četiri i više zvjezdica, nego u hotelu srednje kategorije.

 

U ovoj parnici tužitelj nije dokazao da bi mu tuženik naknadno, nakon objave oglasa, usmeno obećao smještaj u hotelu visoke kategorije, pa za rješenje ovoga spora nije odlučno kakav bi učinak na sadržaj tuženikove obveze imalo naknadno usmeno obećanje poklona, a koji bi tužitelju davalo veća prava u odnosu na ona prava koja su obećana svim sudionicima po osnovi teksta javno obećane nagrade.

 

Obveze se ispunjavaju onako kako glase, a tuženik je ponudio ispunjenje svoje obveze koje po sadržaju odgovara upravo onome na što se tuženik obvezao javnim obećanjem nagrade, omogućivši tužitelju boravak u hotelu s tri zvjezdice (noćenje/doručak) za dvije osobe u trajanju od tjedan dana. Time je tužitelj u cijelosti postupio sukladno svojoj obvezi, a tužitelj je odbio primiti ispunjenje u takvom sadržaju i obimu, pa stoga nije bilo povrede obveze od strane tuženika.

 

Stoga tužitelj nema pravo na naknadu bilo kakvih troškova, pa ni onih troškova koje je imao uvezi s boravkom dvije osobe u hotelu visoke kategorije.

 

Zbog iznijetih razloga odbijanjem tužbenog zahtjeva je pravilno primijenjeno materijalno pravo, u postupku u kojemu nije počinjena bitna povreda odredaba postupka na koju je ukazano revizijom.

 

Stoga je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 7. studenoga 2017.