- 1 -              Rev 1641/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1641/13-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Željka Glušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. d.d. Z., F. Z., Z., kojeg zastupa punomoćnica S. Š. po generalnoj pun Su-587/05, protiv tuženika N. P. iz O. B., kojeg zastupa punomoćnica L. R.-F., odvjetnica u Z., radi regresne isplate iznosa od 52.120,63 kn , odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-600/10-2 od 26. rujna 2012. kojom je potvrđena presuda zbog ogluhe Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj P-882/09-7 od 2. veljače 2010., u sjednici održanoj 7. studenog 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-600/10-2 od 26. rujna 2012. se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Velikoj Gorici presudom poslovni broj Gž-600/10-2 od 26. rujna 2012. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio presudu zbog ogluhe Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj P-882/09-7 od 2. veljače 2010. kojom je suđeno:

 

''Nalaže se tuženiku P. N. iz O. B., D. B., isplatiti tužitelju C. d.d. F. Z., Z., iznos od 52.120,63 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos tekućim od 07. travnja 2007. godine do isplate, iznos od 1.340,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 17. travnja 2007. godine do isplate, iznos od 17.410,17 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana 24. veljače 2009. godine pa do isplate, te iznos od 19.960,28 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2009. godine, pa do isplate, svi iznosi po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a za razdoblje od dana 01. siječnja 2008. godine, pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.105,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućim od dana 02. veljače 2010. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.''

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kojima je revizijski zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo dopuštenost revizije, imajući na umu da u ovom sporu nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kuna (iznosi 52.120,63 kune), a ne radi se o sporu iz čl. 382. st. 1. točka 2. i 3. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti, jer naznačena pitanja nisu važna pitanja za ujednačavanje sudske prakse u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prvenstveno valja navesti, da je pobijanom drugostupanjskom presudom odbijena žalba protiv prvostupanjske presude zbog ogluhe donesene primjenom odredbe čl. 353. st. 2. ZPP.

 

Prvostupanjska presuda zbog ogluhe je donesena na temelju slijedećih navoda u tužbi, a koje tuženik nije osporio:

 

-da je tuženik dana 2. ožujka 2003. u mjestu O. B., upravljajući motornim vozilom reg. oznake … skrivio prometnu nezgodu upravljajući vozilom pod utjecajem alkohola (1,81 g/kg), kojom prilikom je vozač vozila reg. oznake … M. K. zadobila tjelesne ozlijede, a na njezinom vozilu je nastala materijalna šteta,

 

-da je vozilo tuženika na dan nezgode bilo osigurano kod tužitelja po polici osiguranja od automobilske odgovornosti, slijedom čega je tužitelj isplatio oštećenoj M. K. po njenom zahtjevu naknadu u ukupnom iznosu od 32.160,35 kuna, te daljnju naknadu na temelju nagodbe u iznosu od 19.960,28 kuna.

 

Tužitelj je naveo odredbu čl. 24. Zakona o obveznom osiguranju motornih vozila („Narodne novine“, broj 151/05) i odredbe Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti, kao pravnu osnovu na kojoj temelji tužbeni zahtjev.

 

Tužbeni zahtjev je prihvaćen presudom zbog ogluhe jer je sud utvrdio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 331b ZPP.

 

Drugostupanjski sud je povodom žalbe ocijenio da je u donošenju pobijane presude pravilno primijenjena odredba čl. 331b ZPP, te da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjena odredba čl. 24. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

 

U obrazloženju je navedeno:

 

„Naime, tuženik nije dao odgovor na tužbu u roku koji mu je odredio sud prvog stupnja, iako su mu tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, a osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazila je iz činjeničnih navoda u tužbi, a koje činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio, a niti sa općepoznatim činjenicama, a niti su postojale općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženog spriječili opravdani razlozi za podnošenje odgovora na tužbu.

 

Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo na činjeničnu osnovu tužbe koje propisuje da nakon isplate štete oštećenoj osobi tužitelj ima pravo tražiti od tuženika koji je prouzročio prometnu nezgodu upravljajući vozilom pod utjecajem alkohola naknadu cjelokupno isplaćenog iznosa štete i to najviše do iznosa 12 prosječnih neto plaća prema zadnjem službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku sve temeljem odredbe čl. 24. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine” br. 151/05.) i čl. 5. Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti, koji propisu gubitak prava iz police osiguranja od automobilske odgovornosti. Znači, neosnovani su i žalbeni razlozi tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).“

 

Tuženik je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te je naznačio pravno pitanje koje glasi:

 

„Da li tužiteljici pripada pravo isplate regresnog potraživanja temeljem same isplate oštećenoj osobi vlastitom procjenom odgovornosti tuženika bez dokaza odgovornosti nadležnog tijela, tj. ima li tužiteljica to pravo iako tuženik nije odgovoran, odnosno nije prouzročio prometnu nesreću jer njegova alkoholiziranost nije u uzročnoj vezi sa nastankom štetnog događaja, niti je tužiteljica u tužbi i prilozima dokazala njegovu odgovornost, a sud je zauzeo stav da su ispunjeni uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe?“

 

U reviziji je navedeno da se pitanje odnosi na tumačenje i primjenu odredbe čl. 24. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine” br. 151/05.) i čl. 331b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), a da se radi o važnom pitanju zato što je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u presudama poslovni broj Rev-1432/08 od 6. lipnja 2012. i Rev-808/1993. od 14. travnja 1994. ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer odluka drugostupanjskoga suda nije utemeljena na shvaćanju koje je nepodudarno shvaćanju na kojemu se temelji obrazloženje u odlukama Rev-1432/08 od 6. lipnja 2012. i Rev-808/1993. od 14. travnja 1994.

 

U odnosu na odredbu čl. 331b ZPP zauzeto je pravno shvaćanje u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1432/08 od 6. lipnja 2012.:

 

„U ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud je donio presudu zbog ogluhe kojom je prihvatio i tužbeni zahtjev tužitelja kojim se isti ovlašćuje da ponovno izvrši upis prava suvlasništva (...).

 

Stoga je osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP, jer je protivno odredbama čl. 331. st. 1. ZPP donesena presuda zbog ogluhe, obzirom da osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti nije proizlazila iz činjenica navedenih u tužbi, odnosno u smislu čl. 331.b st. 1. toč. 3. ZPP činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev su u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio.“

 

U odnosu na odredbu čl. 24. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine” br. 151/05.) zauzeto je pravno shvaćanje u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-808/1993. od 14. travnja 1994.:

 

„U konkretnom slučaju valjana primjena materijalnog prava ovisila je od odgovora na pitanje da li je tuženik zbog koncentracija alkohola koja je bila viša od 0,5 ‰ uzrokovao nastalu prometnu nezgodu, a time i nastalu štetu fondovima svog osiguravatelja.

 

Na konkretno sporno pitanje valjalo je primijeniti odredbu iz čl. 95. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba ("Narodne novine", broj 53/91), važećeg u vrijeme nastanka štetnog događaja kao i odredbe važećeg Pravilnika za osiguranje od automobilske odgovornosti. I prema odredbama iz čl. 95. i prema odredbama Pravilnika kao i prema stavu sudske prakse osnovanost zahtjeva tužitelja za naknadu štete ovisi o pitanju da li je utvrđena alkoholiziranost uzrokovala nastalu prometnu nezgodu.

 

S obzirom na naprijed iznesena utvrđenja koja ni u ovoj fazi postupka ne postaju sporna, sudovi su valjano primijenili materijalno pravo kada su zauzeli stav da je upravo alkoholiziranost tuženika u uzročnoj vezi sa štetnim događajem i sa štetom koju je u visini od 122.790 HRD tužitelj isplatio trećoj, oštećenoj osobi. (...)

 

Iz izloženog dakle proizlazi da su sudovi valjano primijenili materijalno pravo kada su usvojili regresno potraživanje tužitelja, (...).“

 

Iz navedenog slijedi da je revizijski sud o spornim pitanjima već zauzeo shvaćanje, ali odluka drugostupanjskoga suda nije utemeljena na shvaćanju nepodudarnim s tim shvaćanjem. Stoga naznačena pitanja nisu važna za ujednačavanje sudske prakse u smislu odredbe čl. 382. St. 2. ZPP.

 

Revizijom se zapravo dovode u pitanje činjenična utvrđenja na kojima se temelji pobijana presuda, te su iznesene tvrdnje koje je tuženik mogao iznijeti u odgovoru na tužbu i aktivno sudjelujući u parničnom postupku.

 

Stoga je valjalo odbaciti reviziju po čl. 392b st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 7. studenoga 2017.