Baza je ažurirana 22.05.2025. 

zaključno sa NN 74/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev 2698/13-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2698/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Hrvatske radiotelevizije iz Z., zastupane po punomoćnici N. O., odvjetnici u Odvjetničkom društvu O. i H. u Z., protiv tužene M. P. iz Z., zastupane po punomoćniku F. L., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu F. L. i D. O. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-12340/11-2 od 14. svibnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-60/11-16 od 20. rujna 2011., u sjednici održanoj 7. studenoga 2017.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tužiteljice kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojom je tražila da joj tužena isplati iznos od 49.227,18 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, od dospijeća i u visini kako je to pobliže navedeno pod toč. I. izreke prvostupanjske presude. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužiteljici da tuženoj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.880,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. rujna 2011. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok je u toč. III. izreke prvostupanjske presude odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tuženice za oslobođenjem od obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari kao neosnovan.

 

Drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod st. I. i II. izreke, dok je u toč. II. izreke drugostupanjske presude odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda reviziju je izjavila tužiteljica temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude u pobijanom dijelu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, a podredno da ukine nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tužena nije dostavila odgovor na reviziju.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Temeljem odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari izjavila reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP pri čemu je navela slijedeća dva pravna pitanja:

 

1. Može li se prvostupanjska presuda, a nastavno i drugostupanjska presuda koja u cijelosti potvrđuje prvostupanjsku presudu, utemeljiti na činjenici koja je među strankama sporna, a koju prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao, odnosno odbio je jedini dokaz predložen na okolnost postojanja iste, a ne radi se o zakonskoj presumpciji, činjenici koju je stranka priznala pred sudom, niti općepoznatoj činjenici?

 

2. Smatra li se plaćanje nedugovanja, odnosno nečega što osoba nije dužna platiti, prijelazom dijela imovine osobe koja plaća u imovinu osobe kojoj se plaća u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO), te nastavno, ima li onda osoba koja je platila nedugovanje, odnosno nešto što nije bila dužna platiti, pravo na povrat novčanog iznosa koji je isplatila toj drugoj osobi, a nije sporno da za plaćanje nije postojala osnova u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu?

 

U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje tužiteljica je u reviziji kao razloge važnosti navela odluke ovoga suda kao što su Rev-278/2007 od 24. travnja 2007., Rev-416/2004 od 1. rujna 2005. i Rev-626/2009 od 10. srpnja 2009. u kojima je ovaj sud obzirom na specifične okolnosti svakog konkretnog slučaja odlučivao i zauzimao stajalište u svezi toga da li je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz razloga što prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice, nije proveo dokaze radi utvrđenja odlučnih činjenica i slično. U odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje revidentica se pozvala na niz odluka županijskih sudova u kojima je na temelju iste ili slične činjenične i pravne osnove izraženo suprotno pravno shvaćanje, odnosno u kojima je tužiteljica uspjela u cijelosti u sporu.

 

U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje tužiteljica u reviziji polazi od toga da nižestupanjski sudovi nisu utvrdili relevantno činjenično stanje, odnosno nisu utvrdili relevantnu činjenicu koja se odnosi na to da li je tužiteljici bilo poznato da nije dužna vršiti sporne isplate. Međutim, tvrdnja tužiteljice u reviziji nije točna jer su nižestupanjski sudovi na temelju provedenih dokaza te utvrđenog činjeničnog stanja zaključili o postojanju pretpostavke da li je tužiteljici bilo poznato ili joj je moralo biti poznato da vrši plaćanje nečega što nije dužna platiti. Slijedom navedenog, tako postavljeno pravno pitanje od strane tužiteljice u kojem tužiteljica neosnovano smatra da nisu utvrđene odlučne činjenice za zaključak o tome da li je tužiteljici bilo poznato ili moralo biti poznato da plaća nešto što nijee dužna platiti, nije pravno pitanje koje ima u vidu odredba čl. 382. st. 2. ZPP. Isto se odnosi na drugo pravno pitanje jer se na isto ne može dati jednoznačan odgovor obzirom da od konkretnih okolnosti slučaja utvrđenog činjeničnog stanja ovisi zaključak suda da li se radi uopće o plaćanju nedugovanja, i da li ta osoba ima pravo na povrat danih novčanih iznosa koje je druga osoba stekla bez osnove. Pri tome treba napomenuti da nije dužnost ovoga suda da samostalno formulira pitanje iz izjavljene revizije, već je to dužnost stranke koja je izjavila reviziju.

 

Obzirom na navedeno, valjalo je reviziju tužiteljice odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP.

 

Zagreb, 7. studenoga 2017.

 

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu