- 1 -              Revr 300/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 300/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Š. iz M. L., (OIB: …), koju zastupa punomoćnica S. V., odvjetnica u Odvjetničkom društvu J. & V. iz Z., protiv tuženika H. t. d.d. iz Z., (OIB: …), radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu te vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-2055/16-2 od 17. siječnja 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-601/16-39 od 8. rujna 2016., u sjednici održanoj 7. studenoga 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. izreke i suđeno:

 

"I. Utvrđuje se da Odluka o otkazu ugovora o radu broj … od 23. ožujka 2012. kojom je tuženik H. t. d.d. Z. otkazao tužiteljici M. Š. Ugovor o radu broj … od 1. siječnja 2010. nije dopuštena te radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

 

II. Nalaže se tuženiku vratiti tužiteljicu na rad na radno mjesto tehničar za upravljanje uslugama odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnostima tužiteljice, u roku 8 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku H. t. d.d. Z. nadoknaditi tužiteljici M. Š. parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama obračunatima od 8. rujna 2016. do isplate po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku H. t. d.d. Z. nadoknaditi tužiteljici M. Š. troškove žalbe u iznosu od 750,00 kn, u roku 8 dana.".

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta da je sud "donio naočigled nejasnu i konfuznu odluku" - kao "copy paste" odluku s zaključcima koji su "u suprotnosti s rezultatima provedenog postupka, materijalnim dokazima koji prileže spisu i iskazima saslušanih svjedoka", osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (iz odredbe čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

Navodi revidenta:

 

- da iz provedenih dokaza nije bilo osnove zaključiti "kako u trenutku uvrštavanja tužiteljice u Program zbrinjavanja viška radnika tužiteljici nije bila poznata ocjena" - i da ova nije bila poznata niti "Radničkom vijeću u trenutku savjetovanja o otkazivanju ugovora o radu",

 

- da je iz istih dokaza valjalo prihvatiti da su Radničkom vijeću "dostavljeni svi podaci vezani uz primjenu kako zakonskih tako i dodatnih kriterija" (s brojem bodova dodijeljenih svakom radniku temeljem procjene učinka za sve radnike za 2010. i 2011., sukladno definiranom modelu primjene kriterija), ali i da je obrazac procjene učinka dostavljen i tužiteljici u pisanom obliku zajedno s Odlukom o otkazu,

 

- da je "olako prihvaćen iskaz svjedokinje V. M.",

 

- da je "pravno i životno neuvjerljiv" zaključak suda da je bilo opravdano očekivati od poslodavca ("koji je donio program zbrinjavanja viška radnika za 369 radnika") da ima 365 radnih mjesta na koja bi rasporedio radnike da rade,

 

u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.

 

Za prihvatiti je kod toga da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (pogotovo u odnosu na poslovne i socijalne kriterije koji se odnose na tužiteljicu i na kojima je temeljio svoju odluku), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužiteljice na utvrđenje nedopuštenom Odluke o otkazu ugovora o radu od 23. ožujka 2012. kojom je tuženik otkazao s njome sklopljeni Ugovor o radu od 1. siječnja 2010., i to poslovno uvjetovanim otkazom Ugovora - te da njezin radni odnos kod tuženika nije prestao, kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužiteljicu na rad na radno mjesto tehničar za upravljanje uslugama odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće njezinom radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnostima.

 

Taj spor valja raspraviti u smislu Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12 - dalje: ZR-a), i to:

 

- odredaba čl. 107., prema kojima: (stavak 1. podstavak 1.) "Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju: 1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz)", (stavak 2.), "Poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.", (stavak 3.) "Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.", (stavak 4.) "Poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.",

 

- odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a, prema kojoj teret dokazivanja da postoje opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu,

 

- odredaba čl. 149., prema kojima: "(stavak 1.) "Prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika."..., (stavak 3.) "Važnim odlukama iz stavka 1. ovoga članka smatraju se osobito odluke o:...2) planu te razvoju i politici zapošljavanja, premještaju i otkazu,...5) uvođenju nove tehnologije te promjena u organizaciji i načinu rada,...10) donošenju programa zbrinjavanja viška radnika te sve druge odluke za koje je ovim Zakonom ili kolektivnim ugovorom propisano sudjelovanje radničkog vijeća u njihovu donošenju"..., (stavak 4.) "Podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke."...(stavak 12.) "Odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovoga Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna je".

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

- da je tužiteljica radila kod tuženika na radnom mjestu Tehničar za upravljanje uslugama, i to na temelju Ugovora o radu koji je s njome sklopljen 1. siječnja 2010.,

 

- da je "zbog recesije i stanja na tržištu", ali i u postupku (uz ostalo) prilagodbe i optimizacije pojedinih procesa s ciljem automatizacije i ubrzavanja tehnoloških procesa - u svrhu osiguranja veće učinkovitosti, tuženik odlučio provesti reorganizaciju svoga poslovanja - i pritom utvrdio da u njegovom Sektoru za upravljanje mrežom i korisničkim uslugama, a na radnom mjestu "Tehničar za upravljanje uslugama", na kojem je radila i tužiteljica, od ukupno 10 izvršitelja - postoji višak od 3 radnika,

 

- da se u svezi toga tuženik savjetovao s Radničkim vijećem i 21. veljače 2012. donio Program o zbrinjavanju viška radnika - a u njega uvrstio i tužiteljicu (s time da se Hrvatski zavod za zapošljavanje 27. veljače 2012. pozitivno očitovao na Program),

 

- da je tuženik u Programu zbrinjavanja viška radnika naznačio razloge određivanja viška radnika na nivou Sektora za upravljanje mrežom i korisničkim uslugama, pa ih je i ponovio u odluci o otkazu - a ovi su identični za sva radna mjesta u Sektoru,

 

- da je tuženik kod toga utvrdio: da je tužiteljica kod njega radila sveukupno 28 godina; da u tome trenutku ima … godine; da nema zakonskih obveza uzdržavanja malodobne djece - ali i da nema mogućnosti tužiteljicu zaposliti na drugim poslovima,

 

- da se "navedenom programu Radničko vijeće tuženika protivilo",

 

- da je "kriterije za uvrštavanje u program zbrinjavanja viška radnika tuženik definirao tako da zakonski kriteriji iznose 30% bodova, a dodatni kriteriji koji se određuju prema procjeni učinka radnika za 2010. i 2011. iznose 70% bodova, ovisno o ocjeni prema procjeni učinka za svakog pojedinog radnika",

 

- "da je voditelj grupe, koji je bio ovlašten za ocjenjivanje ocijenio tužiteljicu s 0,6 bodova za 2011. godinu što je rezultiralo uvrštavanjem tužiteljice u Program",

 

- da je tužiteljici "službena ocjena dostavljena zajedno s odlukom o otkazu pa u trenutku uvrštavanja tužiteljice u Program zbrinjavanja viška radnika 18. travnja 2012. ocjena nije bila poznata tužiteljici",

 

- da ta "službena ocjena" nije bila poznata niti "Radničkom vijeću prilikom savjetovanja o otkazu ugovora o radu tužiteljici" - iako je (obzirom da je poslodavac "izabrao da dodatni kriteriji budu primarni i nose 70% bodova u ocjeni kojem radniku će otkazati ugovor o radu") tuženik bio dužan o ovoj obavijestiti i Radničko vijeće u postupku prije otkazivanja - kako bi dokazao "na koji način je izvršio komparaciju svih radnika koji obavljaju iste poslove" i svoju ocjenu objasnio "kako u odnosu na elemente ocjenjivanja tako i u odnosu na sve radnika kojima je dao prednost",

 

- da postojanje razloga svojih ocjena tuženik nije dokazao niti u ovome postupku (a u okviru toga nije dokazao da je Radničkom vijeću dostavio sve relevantne dokumente i podatke "kako bi se radničko vijeće moglo očitovati o otkazu ugovora o radu upravo tužiteljice", odnosno da su Radničkom vijeću bili objašnjeni "kriteriji na temelju kojih je ocijenjen učinak na osnovi kojega je tužiteljica uvrštena u Program"): "predočeni razlozi i parametri ocjenjivanja ostali su djelomično nepotpuni i nejasni, a djelomično netransparentni i neprovjerljivi".

 

Drugostupanjski sud je na temelju takvih činjeničnih utvrđenja zahtjeve tužiteljice ocijenio osnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da tuženik nije proveo savjetovanje s Radničkim vijećem u skladu s navedenom odredbom čl. 149. st. 4. ZR-a, tako da se tome vijeću "omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke",

 

- da "razlozi za poslovno uvjetovani otkaz postoje ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla bilo da se ti poslovi više uopće ne obavljaju bilo da se smanji opseg određenog posla koje posljedično dovodi i do smanjene potrebe za određenim brojem izvršitelja, a sve to uslijed gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga",

 

- da je "autonomno pravo poslodavca da proces rada organizira tako da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, što znači da radi ostvarenja tog cilja utvrđuje postojanje trajnih potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu, pa može s obzirom na racionalizaciju poslovanja utvrditi i da je za određenim radnicima prestala potreba",

 

- da, "međutim, navedeni razlozi, kao osnovani razlozi za otkaz ugovora o radu, mogu egzistirati tek kada u svojoj provedbi rezultiraju smanjenjem opsega posla kojeg je konkretno obavljala tužiteljica",

 

- da u okolnostima konkretnog slučaja "iz rezultata provedenog dokazivanja ne proizlazi činjenica da bi za poslovima koje je obavljala tužiteljica, konkretno poslovima otklanjanja smetnji koji ulaze u opis poslova radnog mjesta tužiteljice i za koje je tužiteljica bila osposobljena (iskaz svjedoka E. Š.), kod tuženika prestala potreba",

 

- da je za te "poslove, između ostaloga, tuženik angažirao honorarno veliki broj studenata i uvodio prekovremeni rad",

 

- da tuženik nije dokazao niti da je ispunio svoju obvezu iz odredbe čl. 107. st. 4. ZR-a: "osim što je u odluci o otkazu ugovora o radu naveo tekst odredbe čl. 107. st. 4. ZR-a, nije tijekom postupka iznosio u tom pravcu konkretne činjenice koje bi ukazivale da je pokušao tužiteljicu osposobiti za rad na kojem drugom radnom mjestu odnosno da je eventualno proveo osposobljavanje tužiteljice za rad na nekom drugom radnom mjestu" - a u postupku "nisu utvrđene okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi tužiteljicu za rad na nekim drugim poslovima",

 

- da se "iz svih iznesenih razloga" ne može prihvatiti da je tuženik prilikom otkazivanja postupio u skladu s odredbama čl. 107. st. 3. i. 4. ZR-a,

 

- da, slijedom toga, "proizlazi da je Odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena" i da je time osnovan i zahtjev tužiteljice postavljen u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a, na obvezivanje tuženika vratiti je na rad.

 

Takvo pravno shvaćanje revizijski sud nalazi pravilnim.

 

Pritom revizijski sud primjećuje da je u bitnome isto takvo shvaćanje već prihvatio u više svojih odluka - koje se odnose na isti postupak otkazivanja većem broju radnika tuženika, pa tako primjerice i u odlukama: Revr 622/16-2 od 30. svibnja 2017. i Revr-1772/15 od 17. siječnja 2017., i postupanje po takvome shvaćanju predstavlja i suđenje u skladu s stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na takvu odluku te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva “, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-2055/16-2 od 17. siječnja 2017.

 

Stoga je reviziju tuženika valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 7. studenoga 2017.