- 1 -              Revr 496/17-4

 

 

 

 

 

Broj: Revr 496/17-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Glušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. i dr. j.t.d. iz P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. Č., odvjetniku u P., protiv tuženika D. G. iz P., OIB: ..., radi stjecanja bez osnova, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. broj Gž-1428/15-6 od 30. siječnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. broj P-1724/14-48 od 31. ožujka 2015., u sjednici održanoj 7. studenoga 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja S. B. i dr. j.t.d. protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. broj Gž-1428/15-6 od 30. siječnja 2017., odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 246.550,69 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekući od 4. studenoga 2011. pa do isplate (st. I. izreke). Nadalje, tom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (st. II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju tužitelja osporava dopuštenost i osnovanost te revizije.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja niti u postupku pred prvostupanjskim, a niti u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Niti prvostupanjska, a niti pobijana drugostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke tih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima o svim činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama.

 

Okolnost, na koju u reviziji ukazuje tužitelj, da je drugostupanjski sud pogrešno u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude naveo da je predmetni Ugovor o radu sklopljen 29. lipnja 1996., a da je taj Ugovor o radu stvarno sklopljen 29. listopada 1996., ne čini pobijanu drugostupanjsku presudu nerazumljivom. Naime, kada se sporna isplata iznosi na razdoblje od lipnja 1999. do 31. svibnja 2005. (sve vezano za navedeni Ugovor o radu) onda za ishod spornog odnosa među strankama nije odlučno da li je taj Ugovor o radu sklopljen 29. lipnja 1996. ili 29. listopada iste godine.

 

Nije u pravu tužitelj kada smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 221. a. ZPP.

 

Kada tužitelj tvrdi da je tuženiku isplaćena za sporno razdoblje veća plaća od one na koju je imao pravo temeljem prije navedenog Ugovora o radu, onda pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da je na tužitelju bio teret dokaza, između ostalog, i na okolnost visine plaće na koju je tuženik imao pravo temeljem Ugovora o radu.

 

Nije u pravu tužitelj niti kada smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 250. ZPP.

 

Kada predmetnim ugovorom o radu plaća tužitelja nije bila određena u nominalnom iznosu već je tek bila određena koeficijentom (koeficijent 3,9 za puno radno vrijeme i normalne uvjete rada), onda pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da je u konkretnoj situaciji bilo potrebno provesti financijsko vještačenje kako bi se sa sigurnošću utvrdilo na koji iznos plaće je tuženik imao pravo u spornom razdoblju.

 

Konačno, nije u pravu tužitelj niti kada smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 246.550,69 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. studenoga 2011. pa do isplate i to s osnova obveze vraćanja stečenog bez osnova (jer da je tuženiku za sporno razdoblje isplaćena veća plaća od one na koju je imao pravo).

 

Kada tužitelj, na kome je bio teret dokaza, nije dokazao na koji iznos plaće je tužitelj u spornom razdoblju imao pravo, tj. kada tužitelj nije dokazao da bi tuženik bez osnova stekao utuženi iznos, onda su na sporni odnos stranka nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 210. st. 1. ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 7. studenoga 2017.