- 1 -              Rev-x 1169/13-2

Broj: Rev-x 1169/13-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. V. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. I. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4051/11-3 od 28. svibnja 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena (u odluci o parničnom trošku) presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3897/96-61 od 15. lipnja 2010., u sjednici održanoj 2. svibnja 2018.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 68.127,08 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate zajedno sa zateznom kamatom od 24. siječnja 1996. pa do isplate, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 272.661,00 kn sa zateznom kamatom od 15. lipnja 2010. do isplate (toč. I. izreke). Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 63.017,20 kn, dok je ostali dio tuženikova zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 159.192,75 kn odbijen (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Odbija se žalba tužitelja R. V. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3897/96-61 od 15. lipnja 2010. u stavku I. izreke i u stavku II. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju isplatiti tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 63.017,20 kn.

II. Odbija se žalba tuženika J. I. kao neosnovana i potvrđuje ista presuda u dijelu stavka II. izreke kojim je odbijen dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 71.001,75 kn.

III. Preinačuje se ista presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženika J. I. za naknadu parničnog troška preko iznosa od 71.001,75 kn do 159.192,75 kn (za 88.191,00 kn) i sudi:

Nalaže se tužitelju R. V. nadoknaditi tuženiku J. I. daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 88.191,00 kn u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužitelju R. V. nadoknaditi tuženiku J. I. trošak nastao povodom uložene žalbe u iznosu od 1.537,50 kn u roku od 15 dana.“

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem je odbijena njegova žalba, tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 25/13 - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje u smislu odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13) u svezi s čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima obje nižestupanjske presude sadrže jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u prikupljenoj procesnoj građi, tako da između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku te samih tih isprava i zapisnika (kako u odnosu na sadržaj sklopljenog ugovora te nalaz i mišljenje sudskog vještaka za računovodstvo, financije i vrijednosne papire, tako i u odnosu na iskaze saslušanih svjedoka) ne postoji nikakvo proturječje, a drugostupanjski sud je pritom u obrazloženju svoje presude odgovorio na relevantne žalbene navode (čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa utoliko presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Stoga revident neutemeljeno upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Suština revizijskih navoda u tom pogledu zapravo se svodi na drukčiju ocjenu izvedenih dokaza od strane revidenta (u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a ocjena dokaza pridržana je za sud) i izvođenje vlastitih zaključaka - suprotno ocjeni i zaključcima nižestupanjskih sudova. Međutim, u smislu odredaba čl. 385. st. 1. ZPP-a revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi u tom pravcu ne mogu niti biti uzeti u razmatranje.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa za koji tužitelj smatra da mu pripada u skladu s „Ugovorom o partnerstvu“ sklopljenog s tuženikom 23. kolovoza 1995., a taj zahtjev nižestupanjski sudovi su odbili ocijenivši da tužitelj nije ispunio svoje obveze preuzete s Ugovorom, zbog čega mu niti ne pripada pravo na utuženo potraživanje.

Suprotno navodima revizije, odbijanjem tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (odredbu čl. 122. st. 1. u svezi s čl. 132. st. 2. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO). Ovaj revizijski sud u cijelosti prihvaća razloge iznesene u drugostupanjskoj presudi pa se stoga revident, u smislu odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, upućuje na razloge te presude.

S obzirom na izloženo valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude (čl. 393. ZPP-a), time da će se na internetskim stranicama ovog suda pored ove presude objaviti i presuda drugostupanjskog suda (čl. 396.a st. 2. ZPP-a).

Pritom u odnosu na revizijski navod tužitelja da mu je primjenom odredbe čl. 310. ZOO-a trebalo dosuditi razmjernu naknadu (sukladno omjeru ispunjenog i ugovorenog), a obzirom da je iz svih provedenih dokaza „evidentno da je svoju obvezu izvršio u pretežnom dijelu, odnosno djelomično“, valja reći da ta tvrdnja ne korespondira sa činjeničnom utvrđenjem sudova (koje u reviziji nije moguće pobijati) pa utoliko u ovom slučaju niti nema mjesta primjeni te zakonske odredbe.

Slijedom navedenog, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a, s time da će se na internetskim stranicama ovoga suda uz ovu presudu objaviti i odluka drugostupanjskog suda (čl. 396.a st. 2. ZPP-a).

Zagreb, 2. svibnja 2018.