- 1 -              Rev 1008/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1008/13-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. W. iz B., zastupanog po punomoćnicima Z. K. i D. D., odvjetnicima iz B., protiv tuženika E. o. d.d., P. B., zastupanog po predsjedniku Uprave Z. L., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2576/2012-2 od 6. prosinca 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-150/08-94 od 24. svibnja 2012., u sjednici održanoj 7. studenoga 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2576/2012-2 od 6. prosinca 2012. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-150/08-94 od 24. svibnja 2012. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke prihvaćen je djelomično tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku da na ime naknade štete zbog izgubljene zarade isplati tužitelju iznos od 58.953,36 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke, dok je u točki II. izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa od 58.953,36 kn do utuženog iznosa od 94.200,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da na ime rente zbog izgubljene zarade za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2008. plaća tužitelju mjesečni iznos od 2.804,90 kn, od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2009. mjesečni iznos od 2.834,30 kn, od 1. siječnja 2010. pa nadalje mjesečni iznos od 2.872,80 kn, time da dospjele obroke plati odjednom zajedno sa zakonskom zateznom kamatom pobliže naznačenom u izreci. U točki IV. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva na ime rente s naslova izgubljene zarade za isto razdoblje i to iznad dosuđenog iznosa od 2.804,90 kn do iznosa od 3.800,00 kn, iznad iznosa od 2.834,30 kn do utuženog iznosa od 3.800,00 kn, iznad iznosa od 2.872,80 kn do utuženog iznosa od 3.800,00 kn sve s pripadajućim zateznim kamatama. U točki V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 36.450,47 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući prihvaćanje revizije, ukidanje nižestupanjskih odluka i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava sve revizijske navode predlažući da se revizija tuženika odbije kao neosnovana.

 

Revizija je osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              U reviziji se ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, budući da su razlozi glede odlučnih žalbenih navoda tuženika koje je u pobijanoj odluci obrazložio drugostupanjski sud, tj. razlozi glede osnove i visine materijalne štete, nerazumljivi i međusobno proturječni, te su u protivnosti sa sadržajem spisa predmeta.

 

              Nižestupanjski sudovi utvrđuju da je do štetnog događaja došlo 5. rujna 2004. kada je tužitelj stradao u prometnoj nezgodi vozeći moped bez zaštitne kacige protivno obvezi iz članka 114. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 105/04, u daljnjem tekstu: ZSPC), koju nezgodu je skrivio osiguranik tuženika.

 

Sudovi su pritom u cijelosti otklonili prigovor suodgovornosti, odnosno doprinosa tuženika nastanku vlastite štete, zaključujući da je osiguranik tuženika isključivo odgovoran za nastalu štetu i da na strani tužitelja nema nikakvog doprinosa. U tom smislu prvostupanjski sud navodi da je vještak prof. dr. J. Š. istaknuo kako bi nošenjem zaštitne kacige na glavi tužitelj zadobio daleko manji opseg ozljeda, ali da nije u mogućnosti zaključivati kakve bi posljedice zaostale nakon ovako zadobivene ozljede mozga jer da je mozak jedini organ gdje ne postoji točna korelacija između opsega ozljede i očekivanih štetnih posljedica. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da nenošenje zaštitne kacige nije u uzročnoj vezi sa štetnim posljedicama koje je pretrpio i trpi tužitelj.

 

U odnosu na istaknute okolnosti vještak je na ročištu od ... 2010. (list 183. spisa), iskazao:

 

„Iz navedenog razloga ja mogu sa sigurnošću tvrditi da bi nošenjem zaštitne kacige na glavi u času štetnog događaja tužitelj zadobio daleko manji opseg ozljeda, ali nisam u mogućnosti zaključivati kakve bi posljedice zaostale nakon ovako zadobivene ozljede mozga.“ Potom vještak navodi: „Zaključno mogu navesti da nikakvim vještačenjem nije moguće zaključiti kakve bi posljedice ozljede glave imao tužitelj da je nosio zaštitnu kacigu u času štetnog događaja.“

 

Tuženik osnovano prigovara razlozima nižestupanjskih sudova ističući da su nejasni i proturječni jer se na osnovi provedenog vještačenja, ako bi ozljede bile daleko manjeg obima, po logici stvari ne bi mogla u potpunosti isključiti uzročna veza između postupanja tužitelja protivnog članku 114. stavak 1. ZSPC-a, odnosno nenošenja zaštitne kacige i posljedica nastale štete.

 

Drugostupanjski sud je ocjenu o neosnovanosti žalbenih navoda glede suodgovornosti obrazložio ponavljanjem vještakovog objašnjenja, tj. da opsežno nagnječenje tzv. muklih regija mozga dovodi do minimalnih posljedica za razliku od daleko manjih nagnječenja koja se dogode u području bitnih centara, kada malo nagnječenje mozga dovodi do izvanredno opsežnih posljedica.

 

Međutim, navedeno je obrazloženje općenito i moglo bi se uporabiti na doktrinarnoj razini, ali ne i u konkretnom predmetu jer je i nadalje ostalo nejasno zašto bi u ovom slučaju, dakle, imajući na umu utvrđene te sasvim individualizirane ozljede tužiteljeve glave (nagnječenja mozga, krvarenje pod meku moždanu ovojnicu, prijelom baze lubanje i 2. vratnog kralješka, prijelom obje tjemene kosti i krvarenje iz oba uha), takvo apstraktno obrazloženje beziznimno opravdavalo ocjenu o nepostojanju tuženikovog doprinosa vlastitoj šteti.

 

Zato je zaključak nižestupanjskih sudova da se u konkretnom slučaju ne može ocijeniti da bi štetne posljedice zbog nenošenja zaštitne kacige bile manje i da ne postoji uzročna veza između takvog postupka tužitelja i štetnih posljedica, nejasan i kao takav za sada neprihvatljiv.

 

To bez daljnjega, upućuje i na određene nedostatke u provedenom vještačenju po prof. dr. sc. J. Š., u kojem je (neovisno što mu stranke nisu prigovarale) izostalo jasno izjašnjenje vještaka o tome koje bi tužiteljeve povrede mogle nastupiti uz nošenje zaštitne kacige ili koje bi zasigurno izostale jer bi se tek u tom slučaju moglo sa sigurnošću odgovoriti i na pitanje o njihovim posljedicama.

 

Zato revident osnovano, kao i u svojoj žalbi, tvrdi da prvostupanjski sud u odnosu na rečeno vještačenje nije postupio po odredbama članka 261. stavak 2. ZPP-a.

 

Revident ističe da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva iz osnove naknade štete zbog gubitka zarade u vidu rente, uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja u tom dijelu onemogućava ispitivanje pobijane presude, i materijalno pravo pogrešno primijenjeno na njegovu štetu.

 

Prema činjenicama utvrđenim u postupku koji je prethodio reviziji, liječenje kod tužitelja nije završeno („bolest je u fazi liječenja“) i zato je 2005. i 2006. kod HZMO-a obustavljen postupak ocjene njegove invalidnosti i preostale radne sposobnosti s tim da nakon toga (od 17. svibnja 2006.) više nije bilo takvih postupaka kod HZMO-a, s tim da je vještak na zahtjev suda ocijenio ono zdravstveno stanje koje je kod tužitelja u trenutku vještačenja bilo postojeće. Posljedica navedenih ozljeda je ograničenje tužiteljeve radne sposobnosti od 70%, a njegova se preostala radna sposobnost može odnositi na jednostavnije poslove lakšeg intenziteta i kratkog trajanja. Tužitelj nije radno sposoban za poslove autolimara (po zvanju je autolimar) i za sl. i srodne poslove, ali je sposoban za jednostavne administrativne poslove, kopiranje i razvrstavanje dokumentacije te lijepljene deklaracija, preslagivanje i sortiranje lakše robe i ambalaže, sitnije manualne poslove tehničke prirode, lake fizičke poslove, montiranje lakših dijelova i slično. Također je utvrđeno da tužitelj ne prima nikakve naknade, a niti mirovinu te da mu je od strane HZMO-a, Područne službe u B., utvrđeno tjelesno oštećenje od 50% bez prava na naknadu jer se radi o uzrocima izvan radnog odnosa.

 

Odbijajući tuženikovu žalbu drugostupanjski sud ističe da tuženik neosnovano stavlja na teret tužitelju postupanje zavoda za zapošljavanje, koji je u evidenciju upisao zanimanje za koje je tužitelj osposobljen (autolimar), kao i okolnost što nije pokrenut postupak prekvalifikacije tužitelja ili iniciran neki drugi postupak radi pokušaja njegovog zapošljavanja uz obrazloženje - da je gotovo izvjesno da se tužitelj ne može zaposliti s preostalom radnom sposobnosti, budući da bi tužitelj na kratko i pod stalnim nadzorom mogao obavljati lakše poslove, a što izvjesno isključuje odgovornost tužitelja što se nije uspio zaposliti.

 

Navedeni zaključak je nejasan u odnosu na postojanje tuženikove odgovornosti za nezapošljavanje tužitelja, budući da bi prema iznesenim razlozima za njegovo nezapošljavanje s preostalom radnom sposobnošću mogao biti odgovoran i netko drugi, tj. zavod za zapošljavanje ili sam tužitelj, ako je propustio poduzeti odgovarajuće mjere kojima bi mogao smanjiti vlastitu štetu, pa i time što će u smislu propisa iz mirovinskog osiguranja pokrenuti odgovarajući postupak utvrđivanja svoje preostale radne sposobnosti.

 

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužitelj se prijavljuje na zavod za zapošljavanje kao nezaposlena osoba i to ne prema preostaloj radnoj sposobnosti, nego i nadalje kao da kod njega nema nikakvih promjena u zdravstvenom stanju (kao autolimar).

 

Polazeći od navedenog, niti u materijalnopravnom smislu nisu prihvatljivi razlozi nižestupanjskih sudova iz kojih bi proizlazilo da ponašanje tužitelja i pitanje ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja nije važno za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu, a zbog takvog je pristupa i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

To je zato jer je svaki oštećenik dužan nastojati da mu šteta bude što manja i u tom smislu poduzimati radnje sukladno svojim mogućnostima i prema potrebama, a ukoliko to propusti i tako pridonese da mu šteta nastane ili bude veća, ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu (članak 192. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).

 

Tuženik je bez daljnjega odgovoran zato što tužitelj ne može obavljati poslove svog zanimanja (kao autolimar), ali je nejasno zašto bi on bio odgovoran za njegovo nezapošljavanje na nekim drugim poslovima i to u situaciji kada tužitelj ne poduzima odgovarajuće radnje za ocjenu preostale radne sposobnosti i kada se prijavljuje na zavod za zapošljavanje kao nezaposlena osoba (autolimar) s punom radnom sposobnošću.

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je nakon prometne nesreće u kojoj je nastupila sporna šteta, tužitelj bio u radnom odnosu kod svog oca, te mu je radni odnos prestao poslovno uvjetovanim otkazom budući je poslodavac zatvorio obrt.

 

Dakle, ako se tužitelj, nakon što mu je prestao radni odnos nije nigdje zaposlio zato što je bezuspješno tražio posao autolimara za koji i sam zna da nedvojbeno više nema radne sposobnosti, a vlastitim propustom nije ostvario nikakva prava iz mirovinskog osiguranja, tada je upitno postoji li uopće tuženikova obveza plaćanja zahtijevane rente.

 

Pravilo je da oštećenik nema pravo na plaćanje naknade štete zbog izgubljene zarade kada se niti ne pokušava zaposliti kao osoba s preostalom radnom sposobnošću jer je ta okolnost izvan uzroka prometne nezgode u kojoj mu je nastupila šteta. Pritom, činjenica bezuspješnog pokušaja zapošljavanja tužitelja kao autolimara (bez smanjene radne sposobnosti) nije okolnost koja bi opravdavala prihvaćanje rentnog tužbenog zahtjeva, ako bi se mogla pripisati propustima samog tužitelja.

 

U takvoj bi situaciji zapravo ostalo nedokazano da su nezaposlenost i gubitak zarade u uzročnoj vezi sa štetnim događajem budući da bi do toga došlo jer tužitelj nije poduzeo odgovarajuće radnje kod HZMO-a (radi smanjenja svoje štete) ocjenom svoje preostale radne sposobnosti i zato jer se posljedično tome (neopravdano) prijavljuje na zavod za zapošljavanje kao autolimar.

 

Ako bi se tužitelj kojim slučajem mogao zaposliti na poslovima koji odgovaraju njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti (o čemu u ovom postupku nema podataka već postoji samo proizvoljan zaključak drugostupanjskog suda), tada bi od tuženika opravdano mogao tražiti samo naknadu štete (rentu) kao razliku između plaće za one poslove koje bi mogao obavljati prema svojoj preostaloj radnoj sposobnosti i poslova autolimara, pod uvjetom da ta razlika uopće postoji.

 

Na sve navedene okolnosti tuženik je bezuspješno predlagao dokaze koji u najvećem dijelu nisu prihvaćeni zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova.

 

Prema tome, očito je da se odluke nižestupanjskih sudova zbog nejasnoća i proturječnosti u odlučnim utvrđenjima ne mogu ispitati pa je, kako se to pravilno navodi u reviziji tuženika, počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Međutim, unatoč navedenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka, iz obrazloženja nižestupanjskih presuda već sada je moguće razumjeti da su nižestupanjski sudovi i zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili utvrditi odlučne činjenice o kojima ovisi odluka o tužbenom zahtjevu.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski će sud otkloniti nejasnoće i proturječnosti na koje je ukazao revizijski sud dajući za svoju odluku jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, s tim da će u nastavku postupka po potrebi provesti i daljnje dokaze kojima će upotpuniti činjenično stanje sukladno uputi revizijskog suda, nakon čega će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe iz članka 394. stavak 1. i članka 395. stavak 2. ZPP-a, valjalo prihvatiti reviziju tuženika i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 7. studenoga 2017.