- 1 -              Rev-x 289/16-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 289/16-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća, te Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja K. k. S., S., kojeg zastupaju E. K.-B. i M. B.-P., odvjetnice u S., protiv tuženika E. G. iz S., vlasnika caffe bara „P.“, S., koga zastupa J. K. J., odvjetnica u S., radi isplate i u pravnoj stvari protutužbe radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž-1854/15 od 7. listopada 2015. kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu broj Pnš-368/13 od 19. lipnja 2015., u sjednici održanoj 7. studenoga 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija protiv presude odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Revizija protiv rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o odbacivanju protutužbe u odnosu na podredni protutužbeni zahtjev odbija se kao neosnovana, a revizija protiv rješenja o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              U uvodu navedenom drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda i rješenje kojima je suđeno:

 

"Odbija se glavni protutužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tužitelj – protutuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženiku – protutužitelju na ime naknade štete iznos od 2.800.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 400.000,00 kn od 01. siječnja 2002. god., na iznos od 400.000,00 kn od 01. siječnja 2003. god., na iznos od 400.000,00 od 01. siječnja 2004. god., na iznos od 400.000,00 kn od 01. siječnja 2005. god., na iznos od 400.000,00 kn od 01. siječnja 2006. god., na iznos od 400.000,00 kn od 01. siječnja 2007. god., te na iznos od 400.000,00 kn od 01. siječnja 2008. god., sve do isplate."

 

i riješeno:

 

"I. Odbacuje se protutužba u  dijelu podrednog protutužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se potraživanje tuženika – protutužitelja prema tužitelju – protutuženiku iz osnova naknade štete u iznosu od 2.800.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 400.000,00 kn od 01. siječnja 2002. god., na iznos od 400.000,00 kn od 01. siječnja 2003. god., na iznos od 400.000,00 od 01. siječnja 2004. god., na iznos od 400.000,00 kn od 01. siječnja 2005. god., na iznos od 400.000,00 kn od 01. siječnja 2006. god., na iznos od 400.000,00 kn od 01. siječnja 2007. god., te na iznos od 400.000,00 kn od 01. siječnja 2008. god. do 30. siječnja 2014. god., kao dana otvaranja predstečajne nagodbe nad tuženikom."

 

II. Dužan je tuženik – protutužitelj u roku od 15 dana naknaditi tužitelju – protutuženiku parnični trošak u iznosu od 444.995,00 kn."

 

              Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 96/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se drugostupanjske odluke preinače i usvoji protutužbeni zahtjev, a podredno da se ukinu obje nižestupanjske odluke ili samo drugostupanjska odluka i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija protiv presude i rješenja o djelomičnom odbacivanju protutužbe je neosnovana, revizija protiv rješenja o troškovima postupka je nedopuštena.

 

              U odnosu na reviziju protiv presude:

 

              Pobijana presuda ispitana je samo u granicama razloga zbog kojih je revizija izjavljena, sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP.

 

              Ovaj spor je proizašao iz ugovora o zakupu poslovnog prostora sklopljenog 10. veljače 2000. između tuženika kao zakupodavca i tužitelja kao zakupca tuženikovog poslovnog prostora u prizemlju zgrade KK S. na predjelu G. u S., ukupne površine 105 m2 s aneksom tom ugovoru od 8. kolovoza 2001., te ugovora o zakupu od 17. srpnja 2000.

 

              Postupak je započet prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave kojim je tužitelj tražio naplatu ugovorene zakupnine, a tijekom parnice tuženik je podnio protutužbu u kojoj je istaknuo eventualno kumulirane tužbene zahtjeve o kojima je odlučeno citiranom prvostupanjskom presudom i rješenjem potvrđenom pobijanom drugostupanjskom presudom i rješenjem, dok je o zahtjevu za isplatu zakupnine pravomoćno odlučeno u ranijem stadiju ove parnice.

 

              Glavni protutužbeni zahtjev kojim traži da mu tužitelj na ime naknade štete zbog izmakle koristi isplati 2.800.000,00 kuna tuženik temelji na tvrdnji da je tužitelj sredinom 2001. protivno odredbama svog Statuta omogućio tadašnjem sportskom direktoru kluba R. T. da izvrši prenamjenu dijela tužiteljevog poslovnog prostora koji se nalazi odmah do tuženikovog caffe bara, također za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, iako prostor sportskog kompleksa ne dopušta dva ista ugostiteljska sadržaja, te da je prenamjenom u poslovnom prostoru ugostiteljsku djelatnost počeo voditi "istaknuti član kluba", da je zbog toga tuženikov posao počeo "rapidno padati" i da ga je time tužitelj faktično onemogućio u obavljanju ugostiteljske djelatnosti i nanio mu znatnu štetu, a osim toga da je prilikom izvođenja radova na prenamjeni navedenog poslovnog prostora zahvaćen dio prostora caffe bara u zakupu tuženika i pritom mu oduzeo dio prostora (za 2,5 m cijelom širinom) i unutar istog postavljen jedan stup, te da je dotadašnji prostor štekata postao prostor za prolaz.

 

              Odlučujući o tom zahtjevu prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj nakon sklapanja ugovora o zakupu s tuženikom dao u zakup trećoj osobi dio predmetnog sportskog objekta u svrhu obavljanja ugostiteljske djelatnosti, da iz sadržaja pisanog ugovora o zakupu ne proizlazi da je tužitelj preuzeo obvezu da ne daje u zakup preostali dio poslovnog prostora za ugostiteljsku djelatnost, da takvu obvezu tužitelj nije preuzeo ni eventualnim usmenim dodacima pisanom ugovoru, da u postupanju tužitelja nije bilo kršenja ugovornih obveza niti protupravnog ponašanja, jer da prilikom prenamjene poslovnog prostora u zakupu R. T. u ugostiteljski objekt nije zahvaćen dio prostora caffe bara tuženika u širini od 2,5 m niti su potporni stupići postavljeni u unutarnjem prostoru tuženikova caffe bara već na štekatu, te da je to učinjeno prije sklapanja ugovora o zakupu štekata (17. srpnja 2000.), da se je kroz štekat tuženika oduvijek prolazilo da bi se moglo doći do kancelarija tužitelja, a tuženikov kafić da je i prije prenamjene poslovnog prostora u zakupu R. T. bio zavučen tako da se zbog takvog položaja sa ulice prvo vidi T. caffe bar.

 

              Na temelju tog činjeničnog utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije dokazao pretpostavke odštetne odgovornosti tužitelja te je pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 189. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 54/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99, 88/01) glavni protutužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

 

              Navedeno činjenično utvrđenje i zaključivanje prvostupanjskog suda drugostupanjski sud je ocijenio pravilnim te je prvostupanjsku presudu potvrdio.

 

              U odnosu na istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u reviziji se samo navodi da je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije dokazao da bi mu tužitelj poduzetim radnjama nanio štetu makar i djelomično a da takvo utvrđenje i zaključivanje drugostupanjskog suda nisu pravilni, da su suprotni provedenim dokazima i rezultatima dokaznog postupka te da odluke čini nejasnima i nepotpunima.

 

              Takovim paušalnim revizijskim navodima navedena bitna povreda nije obrazložena jer se njima ne ukazuje na neki konkretni nedostatak pobijane presude zbog kojeg se ona ne bi mogla ispitati. Stoga taj revizijski razlog nije uzet u obzir, sukladno odredbi čl. 386. ZPP.

 

              U odnosu na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP u reviziji se navodi da je ta bitna povreda počinjena u vezi s odredbom čl. 8. ZPP jer da sudovi nisu ocijenili svaki dokaz posebno i sve zajedno u njihovoj ukupnosti, te da su dali značaj dokazima koji idu u prilog tužitelju a ne i dokazima i tvrdnjama tuženika. Osim toga tuženik ističe da je navedena povreda počinjena i u vezi čl. 394.a ZPP jer da se sudovi nisu držali uputa i shvaćanja revizijskog suda izraženog u odluci Rev 1243/11-2 od 12. veljače 2013.

 

              Navedenom revizijskom odlukom (rješenjem), koja je donesena u  ranijem tijeku ove parnice odlučeno je o reviziji tuženika protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena ranija prvostupanjska presuda u dijelu kojim je glavni protutužbeni zahtjev također bio odbijen na način da je drugostupanjska presuda ukinuta, i predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ta ukidna revizijska odluka donesena je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 375. ZPP a to samo zbog toga što drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode tuženika kojima je osporavano utvrđenje i zaključivanje prvostupanjskog suda da radnjama tužitelja nije smanjena površina poslovnog prostora u zakupu tuženika.

 

              U ponovljenom postupku drugostupanjski sud je postupajući u skladu s tim rješenjem revizijskog suda prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U ponovljenom postupku navedeno činjenično pitanje sudovi su raspravili pa je neosnovana i proizvoljna revizijska tvrdnja da se nisu držali shvaćanja revizijskog suda izraženog u navedenoj ukidnoj odluci i da su stoga počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 394.a ZPP.

 

              Ta bitna povreda nije počinjena niti u vezi odredaba čl. 8. ZPP jer su u obrazloženju prvostupanjske presude izneseni iscrpni razlozi iz kojih proizlazi da se utvrđenje odlučnih činjenica temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno.

 

              Revizijskim navodima kojima se obrazlaže postojanje te bitne povrede počinjene u vezi primjene odredbe čl. 8. ZPP tuženik u biti osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, a što nije dopušteni revizijski razlog jer se, s obzirom na odredbe čl. 385. ZPP, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija ne može izjaviti.

 

              U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u reviziji se samo navodi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava.

 

              Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

              Budući da se u reviziji ne navodi niti jedna odredba materijalnog prava koju sudovi nisu primijenili a  trebali su je primijeniti, odnosno koja bi bila nepravilno primijenjena, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava je neobrazložen pa nije uzet u obzir.

 

              Slijedom izraženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija protiv presude pa je u tom dijelu na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

              U odnosu na rješenje o odbacivanju protutužbe u dijelu podrednog protutužbenog zahtjeva u reviziji nije obrazložen niti jedan revizijski razlog već je samo istaknuto da se revizija podnosi protiv "presude – rješenja" i odluke o parničnom trošku.

 

              Stoga je na temelju odredbe čl. 393. u vezi odredbe čl. 400. ZPP revizija odbijena kao neosnovana i u odnosu na to rješenje.

 

              Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da se rješenjem o troškovima postupka postupak ne završava i da stoga protiv takvog rješenja revizija nije dopuštena.

 

Sukladno tome na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi odredbe čl. 400. st. 3. ZPP predmetnu reviziju izjavljenu protiv odluke o troškovima postupka valjalo je odbaciti kao nedopušteno.

 

Zagreb, 7. studenoga 2017.