- 1 -              Rev 2432/12-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2432/12-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća te Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja F. J. iz P., kojeg zastupa M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-11027/11-2 od 29. studenog 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-17006/10-69 od 26. svibnja 2011., u sjednici održanoj 7. studenog 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

              Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-11027/11-2 od 29. studenog 2011. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-17006/10-69 od 26. svibnja 2011. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Prvostupanjskom presudom u dijelu pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži da se obveže tuženicu isplatiti tužitelju 1.343.547,70 kn s osnova utvrđenog statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata I. grupe za razdoblje od 1. studenog 1993. do 30. lipnja 2006. sa zateznim kamatama na pojedine obroke kako je to navedeno u izreci te presude. U dijelu pod toč. II. izreke djelomično je prihvaćen podredni tužbeni zahtjev i obvezana tuženica isplatiti tužitelju 576.961,66 kn sa zateznim kamatama, a u dijelu pod toč. III. izreke dio podrednog zahtjeva za isplatu iznosa od 69.932,56 kn sa zateznim kamatama je odbijen. Pod toč. IV. izreke odlučeno je o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

Drugostupanjskom presudom u dijelu pod toč. I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu pod toč. I., III. i IV. izreke, a u dijelu pod toč. II. izreke odbijena je kao neosnovana i žalba tuženice te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu pod toč. II. izreke.

 

Protiv te drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 – dalje: ZPP) podnijele su obje stranke.

 

Tužitelj pobija presudu u dijelu u kojem nije uspio u sporu i u odluci o troškovima postupka ističući da reviziju izjavljuje zbog svih revizijskih razloga. Predlaže da pobijana presuda bude preinačena na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti te obveže tuženicu naknaditi mu troškove postupka.

 

Revizijom tuženice drugostupanjska presuda se pobija u dijelu kojim je potvrđen dosuđujući dio prvostupanjske presude, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava te se predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i obveže tužitelja na naknadu troškova postupka.

 

Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

Revizije su osnovane.

 

Tužitelj u reviziji tvrdi da je i nadalje sporno na osnovi kojeg  je rješenja tuženica u obvezi prema tužitelju. U tom smislu navodi da su nižestupanjski sudovi zaključili kako obveza tuženice proizlazi iz konačnog i ovršnog rješenja Ministarstva obrane od 14. srpnja 1997., međutim, revident izrijekom navodi – da mu to rješenje u upravnom postupku nije dostavljeno (iako je u stranačkom iskazu tvrdio drugačije) pa da protiv istog nije ni mogao pokrenuti upravni spor, stoga smatra da je tuženica spram njega u obvezi prema rješenju od 22. svibnja 1997., zbog čega je trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno dio pod toč. I. izreke.

 

S druge strane, tuženica ističe, ponavljajući i svoje žalbene navode te ono što je iznosila tijekom prvostupanjskog postupka - da je rješenje Ministarstva obrane od 14. srpnja 1997. samo nacrt odluke te da nije konačno i ovršno, odnosno da prema potvrdi nadležnog ministarstva, koja priležni spisu klasa: 034-07/085-0001/147 od 7. rujna 2005., to rješenje nije uručeno tužitelju pa da u nižestupanjskim presudama nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Zato se izrijekom poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Dakle, u ovom slučaju obje stranke u postupku, naspram suprotnog zaključka nižestupanjskih sudova, jasno i izričito tvrde da rješenje Ministarstva obrane od 14. srpnja 1997., na kojem su utemeljene nižestupanjske odluke, nije dostavljeno tužitelju, s tim da se tuženica u tom pravcu poziva još i na sadržaj potvrde od 7. rujna 2005., za koju tvrdi da prileži spisu.

 

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da je rješenje Ministarstva obrane od 14. srpnja 1997. konačno i ovršno te "egzistirajuće rješenje", kojim je određeno pravo tužitelja na isplatu osobne invalidnine, posebnog dodatka te ortopedskog dodatka, slijedom čega su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev i naložili tuženici isplatu utužene tražbine, dok je preostali dio sporne tražbine odbijen primjenom instituta zastare iz članka 379. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01.), uz zaključak da su u zastari sve (povremene) tražbine tužitelja koje su dospijevale počevši od 14. srpnja 1997. do 13. studenog 2000., tj. do podnošenja tužbe.

 

Spomenuta potvrda (očitovanje) Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, od 7. rujna 2005., pribavljena je na izričito traženje prvostupanjskog suda koji je dopisom od 20. srpnja 2005. (list 55. spisa), odmah nakon preotvaranja glavne rasprave, zatražio pisano očitovanje nadležnog ministarstva na okolnosti pravomoćnosti rješenja označenog kao Kl: 562-02/97-01/7823, Ur.br. 512-21-05-97-2 od 14. 7. 1997., ali prema sadržaju obrazloženja prvostupanjske presude (u kojem se taj dokaz ne spominje) iako postoji u spisu predmeta (list 56. spisa), proizlazilo bi da taj dokaz nije izveden, ali s tim da tijekom postupka sud nije odbijao dokazne prijedloge stranaka.

 

U navedenom se očitovanju, uz ostalo, navodi da uvidom u spise predmeta, rješenje Ministarstva obrane Klasa: UP/I-562-02/97-26/267 Urbroj: 512-62-97-2 od 22. svibnja 1997., nije uručeno stranci, ali potom se, kao neposredan odgovor na upit suda, ističe da (…) "navedeno rješenje nije pravomoćno".

 

Međutim, u odlukama nižestupanjskih sudova nema ni riječi o prije spomenutom očitovanju ministarstva, a niti su nižestupanjski sudovi dali bilo kakve razloge u kojima bi obrazložili sadržaj tog pismena i ocijenili okolnosti navedene u njemu, to tim više jer nije ispitano i ocijenjeno radi li se o javnoj ispravi iz upravnog postupka, odnosno je li je nadležno ministarstvo u tom očitovanju zapravo dalo potvrdu o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija (članak 171. Zakona o općem upravnom postupku - "Narodne novine" br. 53/91 i 103/96., a sada o tome članak 159. Zakona o općem upravnom postupku – "Narodne novine" br. 47/09).

 

Slijedom navedenog, pravilno se u reviziji tuženice navodi da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer u obrazloženjima pobijanih presuda nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama koji se tiču sadržaja očitovanja nadležnog ministarstva od 7. rujna 2005. i zapravo stvarnog stanja spisa upravnog predmeta u kojem su donesena rješenja na koja se pozivaju nižestupanjski sudovi i stranke ovog postupka (koje glede dostave rješenja od 14. srpnja 1997. suglasno tvrde drugačije od onog što je zaključuju nižestupanjski sudovi). Zbog toga je i nadalje ostala nejasna odlučna okolnost - na osnovi kojeg rješenja tužitelju pripada utužena novčana tražbina i kada je zapravo nastupila njegova konačnost, odnosno pravomoćnost.

 

Slijedom navedenog, ako se ima na umu da su u nižestupanjskim presudama djelomično izostali razlozi o odlučnim činjenicama na temelju kojih je moguće ispitati i utvrditi činjenicu dostave i nastupa konačnosti, odnosno pravomoćnosti spornog rješenja, a time i precizno identificirati rješenje na osnovi kojeg tužitelja pripada sporno pravo na isplatu, pravilno se u reviziji tužitelja navodi da je, imajući na umu odredbe iz članka 81. i 83. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata  ("Narodne novine" br.  86/92), upitna pravilnost primjene odredbi o zastari tražbine iz članka 379. stavak 2. ZOO-a, budući da kod takvog stanja stvari nije moguće sa sigurnošću utvrditi niti početak tijeka zastare.

 

Prema tome, kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno  to po reviziji tužitelja nema uvjeta za preinaku pobijane presude (članak 395. stavak 2. ZPP).

 

U nastavku postupka prvostupanjski će sud otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obrazlažući razloge o odlučnim činjenicama, s tim da će u smislu upute iz revizijskog rješenja (članak 394.a ZPP) i sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, upotpuniti činjenično stanje u mjeri koja je potrebna za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari.

 

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 394. stavak 1. i članka 395. stavak 2. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

 

 

Zagreb, 7. studenog 2017.