- 1 -              Rev-x 333/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 333/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. B. iz D. S., (OIB: …), zastupane po punomoćniku Z. H., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: …), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-7019/15-2 od 6. prosinca 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-5322/05-58 od 30. lipnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 7. studenoga 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.  Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

II. Tuženici se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, djelomično je odbijena žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu "pod toč. III izreke", u odluci kojom je tuženica obvezana isplatiti tužiteljici na ime duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti 15.000,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama, te "pod toč. V izreke", u odluci kojom je tuženici naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka od 1.079,57 kn,

 

- u stavku II. izreke, djelomično je preinačena prvostupanjska presuda "pod toč. I. i II. izreke", u odluci kojom je tuženica obvezana isplatiti tužiteljici na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1. siječnja 2002. do 31. ožujka 2014. iznos od 579.301,82 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose naznačene u izreci presude od njihova dospijeća do isplate - te plaćati tužiteljici od 1. travnja 2014. pa nadalje s osnove izgubljene zarade mjesečnu rentu od 4.576,36 kn s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog obroka do isplate, kao i "pod toč. V. izreke", u odluci kojom je tuženici naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka "preko iznosa od 1.079,57 kn do iznosa od 53.978,50 kn tj. za iznos od 52.898,93 kn", tako da je suđeno:

 

"1. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica od tuženika potražuje na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1. siječnja 2002. do 31. ožujka 2014. isplatu u iznosu od 579.301,82 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose od dospijeća do isplate.

 

2. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica od tuženika potražuje s osnove izgubljene zarade isplatu mjesečne rente u iznosu od 4.576,36 kn od 1. travnja 2014. pa nadalje, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog obroka do isplate.

 

3. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 52.898,93 kn."

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je prvostupanjska presuda preinačena i njezin zahtjev odbijen tužiteljica je izjavila reviziju zbog (kako tvrdi) bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom, bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže osporenu presudu ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženica je odgovorila na reviziju i predložila da se ova odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidentice da osporena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da je njome suđeno "mimo tužbenog zahtjeva odnosno mimo tužbenih navoda" i uz "revidiranje" činjenica koje su u prvostupanjskom postupku pravilno utvrđene, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora - i to nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, nema nedostataka na koje se tužiteljica poziva (iz odredaba čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

Navod revidentice da ljudi koji imaju epilepsiju, neurološku (ne psihičku!) bolest, "normalno funkcioniraju, uz propisanu terapiju, kao i mnogi kronični bolesnici, koji nisu zbog toga u mirovini" - te da bi i ona "normalno funkcionirala u nekoj novoj radnoj sredini, da nije oboljela od PTSP koji ju kao psihologa onemogućava u njezinoj profesiji", pa da bi slijedom toga valjalo zaključiti da je u mogućnosti obavljanja njezinog posla (nakon što je utvrđena njezina profesionalna nesposobnost) sprječavaju (onemogućavaju) "jedino psihičke poteškoće u vidu PTSP od kojeg je obolila tijekom službe u OSRH, a isključivo zbog propusta tuženice", u biti je samo prigovor činjenične naravi kojim ona iznosi svoju ocjenu o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora i ocjenu provedenih dokaza koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana - te sugerira prihvaćanje činjeničnog utvrđenja kojeg ona nalazi ispravnim i ovdje odlučnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) - taj navod ne može razmatrati ni ovaj sud (pa niti u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica i uzeti relevantnim za odluku o predmetu spora (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da drugostupanjski sud na temelju provedenih dokaza nije imao razloga odbiti njezin zahtjev - već (da) je morao istinitim i ovdje odlučnim prihvatiti samo ono što ona navodi, drugostupanjski sud nije počinio niti jednu postupovnu povredu.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da je tužiteljici omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njezino shvaćanje o sadržaju odnosa s tuženicom i o odgovornosti tuženice za utuženu štetu - a sve jer u postupku u kojemu je to mogla (pred prvostupanjskim sudom) nije predložila dovoljno uvjerljive dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi ona htjela, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju,

 

- da dokazom u parničnom postupku može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora, dakle i iskazi tužiteljice (stranke) i svjedoka, vještačenje, isprave - pa tužiteljica pogrešno smatra da se odluka o njezinom zahtjevu mogla temeljiti samo na dokazima koje ona nalazi bitnim i za nju povoljnim,

 

- da okolnost broja nekih dokaza ne predstavlja nužno i mjerilo njihove kvalitete: o postojanju neke činjenice sudi se samo u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a,

 

- da povreda načela neposrednosti, o kojemu je načelu riječ u odredbi čl. 4. ZPP-a (prema kojoj sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju, uz ostalo, neposredne rasprave), na koju povredu revidentica u reviziji ukazuje, ili povreda čl. 8. ZPP-a (prema kojoj: "Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.") - može imati značaj samo revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, one koja bi postojala "...ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude", a (da) se ocijeni dokaza (isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu) koji su drugostupanjskom sudu učinjeni dostupnim i na kojima je drugostupanjski sud temeljio svoju odluku te činjeničnom zaključivanju iz činjenica koje je utvrdio i prvostupanjski sud ili su učinjene neospornim ne može pridati značaj povrede iz toga članka.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora, kojeg je drugostupanjski sud pravilno odredio (kvalificirao) - onako kako ga revidentica jasno određuje i u reviziji, zahtjev je na obvezivanje tuženice isplatiti (i plaćati u obliku rente) tužiteljici naknadu štete koju tužiteljica trpi zbog (kako tvrdi) nemogućnosti obavljanja njezinog posla (nakon što je utvrđena njezina profesionalna nesposobnost za rad kod tuženice) - i to nemogućnosti uzrokovane (kako ona drži) "jedino psihičkim poteškoćama" posljedično vezanim uz njezino oboljenje od PTSP-a tijekom službe kod tuženice ("u OSRH"), a isključivo zbog propusta ili nepravilnog rada ("postupanja protivno propisima") tuženice.

 

Tužiteljica (sada je, tvrdi, "nezaposlena i potpuno radno nesposobna te živi isključivo od mirovine") u svezi toga potražuje na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1. siječnja 2002. do 31. ožujka 2014. iznos od 579.301,82 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose od dospijeća do isplate - a da joj se od 1. travnja 2014. pa nadalje plaća mjesečna renta od 4.576,36 kn s pripadajućim zateznima kamatama od dospijeća svakog obroka do isplate.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica, po zvanju diplomirani psiholog, na radu kod tuženice (u djelatnoj službi civilne osobe u oružanim snagama Republike Hrvatske) od 1993. obavljala teške i zahtjevne poslove diplomiranog psihologa terapeuta (uz ostalo: intervjuirala borce koji su dolazili s ratišta), sve iako (kao "mlada osoba rođena ...") nije prošla vježbenički staž niti je bila educirana za poslove psihologa terapeuta - pa je to kod nje dovelo do oboljenja od blagog stupnja PTSP-a (posttraumatskog stresnog poremećaja),

 

- da je posljedično vezano uz takav rad kod tuženice i oboljenje od PTSP-a, opća životna i radna sposobnost tužiteljice umanjena za 10%,

 

- da je tuženica odgovorna za štetu koju tužiteljica trpi zbog posljedica oboljenja od PTSP-a,

 

- da je tužiteljica "oboljela od težeg oblika epilepsije koja joj se prvi put javlja u 18. godini života i ne može se povezati s obavljanjem dužnosti vojnog psihologa",

 

- da je rješenjem Zdravstvene komisije Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 13. studenoga 2001. tužiteljica proglašena nesposobnom za djelatnu vojnu službu,

 

- da je pozivom na to rješenje od 13. studenoga 2001., a prema rješenju Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 19. prosinca 2001., tužiteljici djelatna vojna služba (s dužnosti natporučnika) prestala s 30. prosinca 2001., uz častan otpust s pravom na invalidsku mirovinu,

 

- da je tužiteljici (prema rješenju Hrvatskog zavoda mirovinskog osiguranja od 26. veljače 2002.) počev od 31. prosinca 2001. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad,

 

- da je "neposredni razlog umirovljenja i redukcije radne sposobnosti kod tužiteljice uz posljedične promjene ličnosti i psihoorganske poremetnje" osnovna bolest - epilepsija, s njezinim posljedicama na tužiteljicu, a ta osnovna bolest nije uzročno posljedično vezana za obnašanje tužiteljice službe u oružanim snagama Republike Hrvatske.

 

Sada, u situaciji kada tužiteljica nedvosmisleno izražava shvaćanje da utuženi zahtjev temelji na institutu naknade štete - za koju tvrdi da je trpi nakon što joj je djelatna vojna služba prestala (počev od 1. siječnja 2002.), i to u razlici između invalidske mirovine koju prima i primanja koja bi (kako tvrdi) izvjesno ostvarila i ostvarivala da nije oboljela od PTSP-a, sporno je (prema određenim revizijskim razlozima, kojima je revizijski sud vezan u odlučivanju) postoji li odgovornost tuženice za tu tako definiranu prijepornu štetu.

 

Drugostupanjski sud je na temelju u postupku utvrđenih činjenica (a koje revizijski sud ne može preispitivati: u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a) i činjeničnih zaključaka iz tih činjenica, tužbeni zahtjev za naknadu prijeporne štete ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio - jer (da) tužiteljica nije dokazala ono na što se poziva i na čemu zahtjev temelji: da utuženu štetu trpi zbog posljedica PTSP-a, oboljenja za pojavu kojeg je odgovorna tuženica, odnosno da je ta šteta uzrokovana nezakonitim i nepravilnim postupanjem tijela ili osoba za koje (ili za čiji rad) tuženica odgovara (konkretno: da bi ona "normalno funkcionirala u nekoj novoj radnoj sredini, da nije oboljela od PTSP koji ju kao psihologa onemogućava u njezinoj profesiji").

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Predmet spora valja raspraviti:

 

- u smislu odredbe čl. 48. st. 2. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95), prema kojoj: "Za štetu koju vojna osoba u svezi s obavljanjem vojne službe počini trećim osobama odgovara Republika Hrvatska, osim ako se dokaže da je vojna osoba postupala sukladno Službovniku i drugim propisima. Za ostale štete počinjene u svezi s obavljanjem vojne službe Republika Hrvatska odgovara po općim propisima o nadoknadi štete.",

 

- u svijetlu shvaćanja da bi tuženica ovdje mogla odgovarati samo po općim propisima o nadoknadi štete, dakle u konkretnom slučaju u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koje imaju taj značaj općih propisa o naknadi štete i koje se primjenjuju na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08) - obzirom da su bile na snazi u vrijeme oboljenja tužiteljice, prema kriteriju krivnje ili (moguće) objektivne odgovornosti - ali zavisno od okolnosti konkretnog slučaja koje determiniraju svaku od tih oblika odgovornosti (primjerice: je li konkretna šteta nastala od opasne stvari ili određene, konkretne opasne djelatnosti, odnosno krivnjom oštećenog, slučajno...),

 

- odnosno, a budući da je u ovome slučaju riječ (prema činjeničnoj osnovi na kojoj tužiteljica temelji tužbeni zahtjev) o šteti koju tužiteljica trpi (kako ona drži) u svezi s PTSP-om, oboljenjem za vrijeme obavljanja službe djelatne vojne osobe, za koje oboljenje tuženica odgovara - i jer se posao tužiteljice (psihologa terapeuta) u toj službi ne može "ni s obzirom na narav posla, niti na mjesto posla" tretirati opasnom djelatnošću (u smislu odredbe čl. 173. ZOO-a), u svijetlu shvaćanja da bi tuženica za utuženu štetu mogla odgovarati (obzirom da se oboljenje tužiteljice ne može smatrati oboljenjem na radu: za koje bi po objektivnoj odgovornosti odgovarao poslodavac) prema općoj odredbi o odgovornosti za štetu iz čl. 154. st. 1. ZOO-a, prema kojoj: „Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.“,

 

- polazeći i od osnova odštetne odgovornosti: da bi postojala odgovornost tuženice za utuženu štetu morale bi postojati i opće pretpostavke te odgovornosti, i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete.

 

Slijedom iznijetog, tužiteljica je, a da bi uspjela u sporu, trebala (pored onog što je već dokazala: da tuženica snosi odgovornost za njezino oboljenje od PTSP-a) dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) da bi se izvjesno, a da nije oboljela od PTSP-a i da ne trpi posljedice toga oboljenja, nakon 30. prosinca 2001., dakle nakon što joj je djelatna vojna služba kod tuženice prestala, zaposlila i s osnova rada ostvarivala određena primanja.

 

Međutim, obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužiteljica oboljela "od težeg oblika epilepsije" i da je to ("uz posljedične promjene ličnosti i psihoorganske poremetnje" koje je epilepsija uzrokovala) neposredni razlog njezinog umirovljenja - ali i (ovdje bitno) razlog redukcije radne sposobnosti kod tužiteljice, s time da to nije uzročno posljedično vezano uz rad tužiteljice kod onog za čiji rad tuženica odgovara, pravilno je za zaključiti:

 

- da tužiteljica navedeno nije dokazala niti učinila uvjerljivim,

 

- da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji adekvatna (kao jedina pravnorelevantna) uzročnoposljedična veza između oboljenja tužiteljice od PTSP-a i činjenice da se nakon prestanka djelatne vojne službe i umirovljenja ne može zaposliti i iz rada ostvarivati primanja.

 

Iskaz tužiteljice u sadržaju koji je tome suprotan, uz utvrđenu činjenicu da krivnjom tuženice kod tužiteljice "postoje elementi PTSP-a", i to oni elementi "koji se svrstavaju u blagi stupanj kroničnog PTSP-a" (i prema utvrđenju prvostupanjskog suda umanjuju životnu i radnu aktivnost tužiteljice u omjeru od 10%), ne može imati vrijednost dokaza (ili nadomjestiti dokaze) za suprotno i za shvaćanje da se zbog oboljenja od PTSP-a tužiteljica više ne može zaposliti na nekim poslovima: te okolnosti, same za sebe, ne daju osnovu za zaključak o postojanju istaknute (adekvatne) uzročne veze i (time) prijeporne odgovornosti tuženice.

 

Uostalom (ali ništa manje bitno), navedeno treba sagledati i u svijetlu činjenice da bi tužiteljica i pored oboljenja od PTSP-a, da nije bilo epilepsije, nastavila raditi kod tuženice - i da tada utužene štete ne bi niti bilo.

 

Stoga, a budući da je drugostupanjska presuda donesena prema prethodno u ovoj presudi izloženom pravilnom pravnom shvaćanju - tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je o reviziji tužiteljice valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Tuženici nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 7. studenoga 2017.