1

                            Poslovni broj: Gž-319/17-2

 

Poslovni broj: Gž-319/17-2

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

 

RJEŠENJE

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu 1.tužiteljice K. K., OIB ..., 2.tužiteljice A. K., OIB ... i 3.tužitelja S. P., OIB ..., svi iz O. G. M., svi zastupani po punomoćnici Č. Š., odvjetnici iz T., protiv tuženika J. Z. d.o.o., Z., OIB ..., zastupanog po direktoru J. S. iz Z., a on po punomoćniku T. G., odvjetniku iz T., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru broj Pn-731/15 od 25. studenoga 2016. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 7. studenoga 2017.

 

riješio je

 

Žalba tuženika uvažava se kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru broj Pn-731/15 od 25. studenoga 2016. godine ukida u točki I i III izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Točka II izreke presude nije bila predmet razmatranja u ovom postupku.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I/  Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana, na ime naknade štete, isplatiti tužiteljima iznos od 168.000,00 kuna i to svakome pod 1/3 dijela zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 19. studenoga 2009. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine, pa do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II/ Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu zahtjeva koji je postavljen pod prijetnjom ovrhe kao i u ono dijelu zahtjeva potraživanja zateznih kamata za razdoblje koje je zahtijevano počevši od 1. kolovoza 2009. godine, pa do 18. studenoga 2009. godine.

 

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 48.830,00 kuna, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana 25. studenoga 2016. godine,  kao dana donošenja ove presude, pa do konačne isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

 

Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik dana 12. prosinca 2016. godine zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08- ispravak, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže da ovaj sud preinači pobijanu odluku i odbije tužbeni zahtjev ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

U uvodu žalbe tuženik navodi da istu podnosi zbog svih zakonskih razloga, dakle i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Međutim, tuženik ne navodi koju je bitnu povredu počinio prvostupanjski sud, pa je ovaj sud ispitao pobijanu odluku u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, te je ocijenio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

Tužitelji su tužbom tražili da im tuženik kao izvođač radova na njihovoj zgradi otkloni nedostatke koji su se pojavili na radovima koje je on izveo s tim da se tuženik može osloboditi obveze uklanjanja nedostataka ako tužiteljima isplati iznos od 168.436,90 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate.

Kako su tijekom trajanja prvostupanjskog postupka tužitelji po trećoj osobi otklonili nedostatke preinačili su tužbu na način da sada potražuju iznos od 168.000,00 kn kao naknadu štete sa zateznom kamatom od 1. kolovoza 2009. godine do isplate.

Tuženik osporava svoju obvezu bilo na otklanjanje nedostataka, a kasnije na isplatu novčanog iznosa jer da su osim njega na objektu tužitelja radili i drugi izvođači, a da se prema nalazu vještaka za graditeljstvo J. Č. iz S., ne može sa sigurnošću utvrditi da bi do vlaženja u objektu tužitelja došlo isključivo samo zbog nepravilno izvedenih radova od strane tuženika, da tužitelji kao investitori nisu osigurali nadzornika čime da su doprinijeli u nastaloj šteti te tvrde da su u cijelosti izvedeni ugovoreni radovi sukladno pravilima struke kvalitetno i bez nedostataka.

Prvostupanjski sud je na temelju dokaza koje je proveo u postupku utvrdio da je 2.tužiteljica A. K., ali u ime i za račun 1.tužiteljice K. K. i 3. tužitelja S. P. kao investitor zaključila sa J. S., J. Z. d.o.o. kao izvođačem Ugovor o izvođenju građevinskih radova na obiteljskoj kući – O. g., dana 18. travnja 2006. godine, a zadatak tuženika je bio izgraditi zgradu u „roh-bau“ sistemu odnosno izvesti zidanje, betoniranje, armiranje, krovopokrivačke radove i limarske radove.

Naknadno da je usmeno dogovoreno i postavljanje hidroizolacije prizemlja, balkona i postavljanje oluka.

Objekt da je bio izgrađen do kraja 2006. godine, a u ljeto 2007. godine da je bilo dogovoreno izvesti i naprijed navedene radove na postavi izolacije na balkonima. Poslove na izradi fasade i stavljanju stolarije da su radili drugi majstori, a da su tužitelji u proljeće 2008. godine nakon što su došli iz Austrije gdje žive, primijetili pojavljivanje vlage u apartmanima koji se nalaze u potkrovlju, o čemu da su obavijestili tuženika koji je izvršio dodatne radove i postavio dodatnu izolaciju.

Iz iskaza tužitelja proizlazi da se tijekom jeseni 2008. godine pojavila vlaga na vanjskim zidovima na svih 9 apartmana na jugoistočnom dijelu objekta o čemu su tužitelji obavijestili tuženika i nakon toga su dogovorno angažirali građevinskog vještaka J. Č., koji je u prosincu 2008. godine izradio svoj nalaz u kojem je iznio svoj stav o razlozima zbog kojih dolazi do prodiranja vlage u objekt i nakon čijeg nalaza je tuženik odbio izvršiti sanaciju izvedenih radova.

Iz nalaza tog vještaka da proizlazi da se radi o nekvalificiranim izvođačima koji su radove izvodili bez stalne i obvezne kontrole stručnog nadzora i bez propisanih detalja za izvedbu, ali da iz tog mišljenja nije bilo moguće utvrditi uzrok pojave vlage unutar građevine kao i način i opseg otklona iste, jer da bi se o kvaliteti izvedenih skrivenih radova moglo odlučivati tek nakon faznog ispitivanja vodne propusnosti dijelova građevine.

Ovaj vještak je utvrdio niz nedostataka na objektu i dao mišljenje u pogledu sanacije tih nedostataka koji se odnose na pokrov na krovu, lim na opšavima i uvalama te luminarima, fasadi objekta, sanaciji klupica na prozorima, načinu postavljanja hidroizolacije na balkonima i terasama koja je nedostatna za zaštitu prodora vlage u objekt.

Uvidom u spis Općinskog suda u Trogiru broj R1-6/09 utvrđeno je da je u tom spisu proveden postupak osiguranja dokaza pokrenut po tužiteljima te da je u tom postupku izvršen očevid na građevinskom objektu uz sudjelovanje sudskog vještaka za graditeljstvo i arhitekturu M. J. iz S., koji je utvrdio nedostatke te iznio mišljenje da je potrebno izvršiti sanaciju građevinskih radova hidroizolacije i limarskih radova jer su ti radovi nesolidno izvedeni te da bi vrijednost sanacije iznosila 168.436,90 kn. Ukazano je da je gradnja objekta izvršena temeljem građevinske dozvole i glavnog projekta, ali da investitor nije imao izvedbeni projekt, zbog čega je bilo nužno da nadzorni inženjer upoznaje investitora o svim nedostacima u izvođenju građevinskih radova, ali što da ne isključuje obvezu izvođača građevinskih radova u ispitivanju pravilnosti tehničkog rješenja u tehničkoj dokumentaciji uvidom u stanje građevine na kojoj je izvodio građevinske radove za koje je bio specijaliziran i ovlašten, a osobito radove koji se odnose na balkone-lođe te izradu hidroizolacije. Mišljenje je navedenog vještaka da radovi nisu izvedeni po pravilima struke pa bez obzira što je utvrđeno da su nesolidno izvedeni pojedini radovi koje su izvodili drugi izvođači (fasada i stolarija) isto ne utječe na tuženika kao izvođača radova i njegovu odgovornost za loše izvedene radove na postavljanju hidroizolacije i limarskih radova.

Navedeni vještak je cijenu sanacije nesolidno izvedenih građevinskih radova od strane tuženika na postavljanju hidroizolacije i otklanjanje vlage od vertikalnog oluka, izradom novog oluka, procijenio u visini od 168.436,90 kn.

U tijeku postupka provedeno je vještačenje i po vještaku R. M. iz S., koji je u svom nalazu naveo da je u međuvremenu napravljena cjelokupna sanacija objekta pa objekt ne odgovara izvornom stanju u odnosu na količine i jedinične mjere, ali da se on u cijelosti slaže sa mišljenjem sudskog vještaka M. J. iz S., koji je dan u postupku osiguranja dokaza.

Saslušan je i G. R., koji je izvodio radove na otklanjanju nedostataka koje je trebao otkloniti tuženik u 2009. godini, i koji je naveo što je sve napravio nakon što je angažiran. Priložen je i Ugovor o izvođenju građevinskih radova zaključen između tužitelja kao investitora i G. R. kao vlasnika obrta „R.“, od 8. svibnja 2009. godine, iz kojeg je utvrđeno da su ugovoreni građevinski radovi koji se odnose na saniranje stanja objekta kako je to navedeno u vještačkom nalazu i mišljenju M. J. iz S. i koji su se odnosili na sanaciju vlage od prodora vlage s balkona i sanaciju vlage od vertikalnog oluka.

Prema troškovniku izdanom od tvrtke Č. d.o.o. iz T. iz svibnja 2009. godine vrijednost radova procijenjena je u iznosu do 198.312,81 kn.

Nadalje je utvrđeno da su tužitelji sanaciju radova građevinskom obrtu „R.“ platili ukupno 200.000,00 kn u pet obroka po 40.000,00 kn te da u cijenu navedenih radova nije bio uključen iznos PDV-a.

Prvostupanjski sud je otklonio prigovor tuženika da se radi o fiktivnim računima izdanim od strane građevinskog obrta „R.“ jer iz iskaza svjedoka B. M. koji je bio nadzorni inženjer i iz ovjerenog građevinskog  dnevnika obrta „R. „ proizlazi da su izvedeni svi radovi na otklanjanju nedostatka i sanaciji objekta, a koji se odnose na sanaciju nesolidne izvedbe građevinskih radova koje je izvodio tuženik i radova koje su izvodili drugi izvođači, s tim što prvostupanjski sud prihvaća vrijednost tih radova kako ih je utvrdio vještak M. J..

Završno, prvostupanjski sud zaključuje kako su tužitelji dokazali da je tuženik kao izvođač nepravilnostima u izgradnji i korištenjem nesolidnih materijala prilikom konstrukcije oluka objekta i postavljanja izolacije na balkonima – lođama objekta, prouzročio prodor vlage u objekt te da stoga odgovara tužiteljima kao investitorima bez obzira što su takvi radovi bili  izvođeni bez nadzornog inženjera, jer sama ta činjenica ne oslobađa tuženika kao izvođača da otkloni naknadno nađene i nastale nedostatke u gradnji te otkloni nastalu štetu na objektu kao posljedicu, a što je tuženik odbio učiniti iako je na to bio pozvan. Nadalje se prvostupanjski sud poziva na odredbe čl. 620., 622., 632., 605. i 608. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO), dakle na odredbe koje se odnose na ugovor o građenju i ugovor o djelu.

Prvostupanjski sud smatra da prema odredbi čl. 608. st. 1. i 2. ZOO-a tužitelji imaju pravo na naknadu štete koju trpe zbog loše izvedenih radova pa im stoga primjenom odredbe čl. 1085. st. 1. ZOO-a dosuđuje iznos od 168.000,00 kn kao imovinsku štetu koja je posljedica nesolidno izvedenih radova od strane tuženika na hidroizolaciji balkona i lođa te postavljanju oluka, a koji iznos da su za sanaciju tih radova tužitelji platili trećoj osobi.

Zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos dosuđena je primjenom odredbe čl. 1086. ZOO-a od dana kada je plaćen zadnji račun građevinskom obrtu „R.“ odnosno od 19. studenog 2009. godine do isplate.

Kako je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti to im je dosuđen i parnični trošak primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u ukupnom iznosu od 48.830,00 kn, a taj se trošak sastoji od nagrade za rad punomoćnika tužitelja utvrđene prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 142/12, 103/14 i 118/14 – dalje: Tarifa), troškova iz postupka osiguranja dokaza te predujma za vještačenje i izlazak na očevid.

U svojoj žalbi tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje, a time i primjenu materijalnog prava. Navodi se da su radovi po novom izvođaču sanirani prije podnošenja tužbe kojom se traži otklanjanje nedostataka  podredno isplata, te da je tužba bila preinačena četiri godine od podnošenja, da su računi o isplati novom izvođaču fiktivni jer su plaćeni na ruke, zbog čega da ih tuženik nije dužan regresirati, da je stavio prigovor zastare potraživanja o čemu da nije odlučeno kao i prigovor podijeljene odgovornosti, da se ne može smatrati valjanim ugovor koji je potpisan sa građevinskim obrtom „R.“ jer ga nisu potpisali investitori, da je pogrešno prihvaćeno mišljenje vještaka M. J., jer da iz vještačenja J. Ć. nije bilo moguće utvrditi prave uzroke vlaženja bez ispitivanja vodom iz crijeva, da je izolaciju na balkonima postavljala treća osoba, a što da je tuženik dodatno samo sanirao i to materijalom tužitelja, te da nije jasno koje radove je izvodio J. S., a koje  tuženik.

I po ocjeni ovog suda, činjenično stanje za sada nije potpuno utvrđeno, a i materijalno pravo je pogrešno primijenjeno i to zbog pogrešnog pravnog pristupa rješavanju odnosa između tužitelja i tuženika.

Tužitelji su naručitelji, a tuženik je izvođač i tužitelji su sa tuženikom zaključili Ugovor o građenju u kojem ugovoru su točno definirali koje će radove tuženik izvesti, te su naknadno dogovorili i izvođenje radova na hidroizolaciji balkona i postavljanju oluka, a što među strankama i nije sporno.

Također nije sporno da su radove na postavljanju stolarije i klupčica te radove na izradi fasade radile druge osobe.

Prihvatljiv je i stav prvostupanjskog suda da se radi o skrivenim nedostacima koji su postali vidljivi nakon određenog vremena od dovršetka stambenog objekta, odnosno nakon perioda kiša, kada se vlaga pojavila u unutarnjim prostorijama odnosno na zidovima, podovima i na vanjskoj strani objekta.

J. S. ispitan kao svjedok  koji je dogovorio i potpisao u ime tuženika Ugovor o građenju sa tužiteljima, u svom je iskazu naveo da hidroizolaciju balkona – lođa, nije izvodio tuženik osobno, jer za to nije stručan, već je angažirao za izvođenje tih radova podizvođača „I.“, koji je radove izveo i kojemu su ti radovi plaćeni.

Međutim, tuženik se ne može osloboditi odgovornosti za nesolidno izvedene radove po podizvođaču, iz razloga što tuženik naručitelju odgovara i za one radove koje nije obavljao on osobno, već je za iste angažirao treću osobu jer su ugovornom odnosu naručitelj i izvođač, a ne naručitelj i podizvođač.

Nebitno je u ovom postupku i to što su tužitelji nakon što su podigli tužbu kojom su inicijalno tražili da tuženik izvede sanaciju loše izvedenih radova koji mu se stavljaju na teret, angažirali treću osobu da izvrši sanaciju, iz razloga što je tuženik prije utuženja nakon primitka nalaza i mišljenja J. Ć. i nakon provedenog postupka osiguranja odbio izvršiti otklanjanje utvrđenih nedostataka, smatrajući da ne postoji njegova odgovornost za utvrđene nedostatke. Kako se radi o prodiranju vlage u objekt, zbog nastanka veće štete unutar objekta, tužitelji su opravdano angažirali treću osobu koja je i izvršila otklanjanje nedostataka zbog kojih je dolazilo do vlaženja unutar samog objekta.

Pogrešan je stav prvostupanjskog suda da je isplata iznosa koji je plaćen za otklanjanje nedostataka po trećoj osobi po svojoj pravnoj prirodi šteta.

Kada je otklanjanje nedostataka u radovima koje je obavio tuženik izvršila treća osoba, tada novčani iznos čiju isplatu tužitelji traže od izvođača radova ne predstavlja naknadu štete, već se radi o isplati po osnovu otklanjanja nedostataka po trećoj osobi, pa stoga tužitelji imaju pravo samo na isplatu onog novčanog iznosa kojeg su platili za otklanjanje nedostataka po trećoj osobi, a ne na isplatu procijenjenog iznosa od strane vještaka.

Tužitelji su priložili račune izdane od obrta „R.“, kao treće osobe koja je obavljala otklanjanje nedostataka, međutim, iz tih računa nije vidljivo koliko je točno plaćeno za otklanjanje nedostataka za koje bi bio odgovoran tuženik, a koliko za otklanjanje nedostataka za koje su bili odgovorni drugi izvođači radova.

Točno je da tužitelji imaju uvijek pravo na naknadu štete prema čl. 608. ZOO-a, ali šteta ne predstavlja novčani iznos kojeg su tužitelji platili trećoj osobi za otklanjanje nedostataka, već bi šteta se sastojala u nekim drugim troškovima koje su tužitelji imali zbog toga što nedostaci nisu otklonjeni ili prilikom otklanjanja nedostataka.

U konkretnom slučaju ako tuženik nije u okviru poslova postavljanja hidroizolacije na balkone bio dužan postaviti i keramičke pločice, već samo napraviti podlogu za njihovo postavljanje, tada štetu predstavlja  vrijednost keramičkih pločica koje su nužno prilikom otklanjanja nedostataka u postavljanju hidroizolacije bile uništene i vrijednost radova na njihovom postavljanju.

Štetu također predstavlja i bojenje zidova unutar objekta, a na kojima je došlo do vlaženja, pod uvjetom da je to vlaženje isključivo ili djelomično rezultat loše postavljene hidroizolacije.

Zato je potrebno razdvojiti vrijednost radova koji predstavljaju otklanjanje nedostataka zbog loše izvedenih radova od strane tuženika od novčanog iznosa koji bi predstavljao štetu koja je posljedica nesolidno izvedenih radova od strane tuženika.

Kako prvostupanjski sud nije razdvojio vrijednost radova koji predstavljaju otklanjanje nedostataka na radovima koje je obavio tuženik od iznosa štete koja je kao posljedica loše izvedenih radova od strane tuženika nastala na drugim dijelovima objekta ili drugim stvarima tužitelja, to je u tom pravcu potrebno nadopuniti činjenično stanje.

Zbog toga je ovaj sud uvažio žalbu tuženika  kao osnovanu i ukinuo pobijanu presudu u točkama I i III izreke te u tom dijelu vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a.

Neosnovani su žalbeni razlozi tuženika koji upiru na fiktivnost izdanih računa od strane treće osobe, jer to što su računi plaćeni na ruke ne dovodi do zaključka da se radi o fiktivnim računima, a i tu tvrdnju bi trebao dokazati tuženik što nije dokazao. Prigovor zastare tuženik nije stavio tijekom prvostupanjskog postupka, pa o istom sud nije bio dužan raspravljati, dok je prigovor podijeljene odgovornosti zbog toga što nije bio angažiran nadzorni inženjer prvostupanjski sud raspravio i dao svoje mišljenje koje prihvaća i ovaj sud. Neosnovan je i žalbeni razlog da se ne može prihvatiti kao valjan ugovor kojeg su tužitelji zaključili sa građevinskim obrtom „R.“ iz razloga što na istom nema potpisa tužitelja, obzirom da su tužitelji objasnili zbog čega ugovor nije potpisan s njihove strane, međutim radovi su izvedeni i plaćeni, dakle ugovor je ispunjen.

Žalbeni navod da se uzrok vlaženja nije mogao utvrditi bez provođenja ispitivanja na način kako je to naveo građevinski vještak J. Ć., također se ne može prihvatiti, s obzirom da su građevinski vještaci M. J. i R. M. obrazložili zbog čega je došlo do vlaženja unutar objekta tužitelja, a na njihove nalaze nije bilo ozbiljnih primjedbi odnosno vještak R. M. se suglasio sa nalazom vještaka M. J., a tuženik tome nije prigovarao.

Žalbeni navodi da nije utvrđeno koje radove je izveo osobno J. S., a koje tuženik, također nisu osnovani, jer je J. S. kao ovlaštena osoba tuženika samo potpisao ugovor o građenju kojeg je tuženik zaključio sa tužiteljima, dakle nije se osobno obvezao već je obvezao tuženika.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će saslušanjem građevinskih vještaka, a na temelju dokumentacije koja postoji u spisu točno utvrditi od čega se sastoje radovi hidro izolacije balkona – lođa, da li ti radovi podrazumijevaju i stavljanje podnih obloga na balkone ili to čini netko drugi odnosno u konkretnom slučaju što je bio zadatak tuženika u obavljanju navedenog posla, ponovno će biti saslušan svjedok G. R., a na visinu vrijednosti izvedenih radova na otklanjanju nedostataka za koje je odgovoran tuženik i iznosa koji mu je plaćen za te radove. Potrebno je nadalje, razdvojiti radove na otklanjanju nedostataka od novčanog iznosa koji bi eventualno predstavljao štetu za tužitelje, nakon čega će prvostupanjski sud primjenom odredaba ZOO-a koje se odnose na ugovor o građenju i ugovora o djelu i primjenom odredaba o naknadi štete, ako utvrdi da su tužitelji pretrpjeli štetu, odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja. Ukoliko smatra potrebnim za potpuno utvrđenje činjeničnog stanja, prvostupanjski sud će nastavno saslušati stranke i provesti druge dokaze koje mu stranke predlože. Donijet će i novu odluku o naknadi parničnog troška.

Točka II izreke presude nije bila predmet razmatranja u ovom postupku jer protiv iste nije izjavljena žalba.

 

Koprivnica, 7. studenoga 2017.