1

Poslovni broj: 22 Gž-3802/15-3

 

 

 

 

 

 

 

 

              Poslovni broj: 22 Gž-3802/15-3 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Č. iz P., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Z., protiv I-tuženika H. b. z. o. i r., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Z. i II-tuženice Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4506/14-56 od 20. siječnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 7. studenog 2017.,

 

             

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4506/14-56 od 20. siječnja 2015.

 

Odbija se I-tuženik sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

 

                       Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              I/ Odbija se tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži da mu tuženici solidarno isplate iznos od 100.000.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. rujna 2004. do isplate te da mu solidarno naknade troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi I-tuženiku H. b. z. o. i r. troškove parničnog postupka u iznosu od 378.750,00 kn, u roku od 15 dana.

              III/ Nalaže se tužitelju naknaditi II-tuženoj Republici Hrvatskoj troškove parničnog postupka u iznosu od 250.625,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1 - 3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu ukine.

 

U svom odgovoru na žalbu, I-tuženik je porekao žalbene navode i predložio da se tužitelj sa žalbom odbije kao neosnovanom, uz naknadu troška odgovora.

 

Žalba je neosnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP-a na koju temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i ista se može ispitati.

 

Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 1 ZPP-a, u svezi s odredbom čl. 8 ZPP-a,  na koju sadržajem žalbe ukazuje žalitelj, jer je ocjena provedenih dokaza dana u skladu s odredbom čl. 8 ZPP-a, i sud je odbio predložene dokaze po tužitelju kao suvišne na ročištu 10. prosinca 2014., smatrajući iste irelevantnim za ishod ovog postupka i činjenično stanje dovoljno utvrđenim.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao člana društva D. d.o.o. (vlasnika) da mu tuženici solidarno isplate 100.000.000,00 kn na ime naknade neimovinske štete, koja se očituje kao smanjena vrijednost njegovog poslovnog udjela u društvu D. d.o.o., nastale mu, prema navodima tužbe, nezakonitim jednostranim otkazivanjem ugovora o kreditu, koje je sklopilo društvo D. d.o.o. sa I-tuženikom, koji je pak sklopio isti u ime i za račun prednika II-tuženika F. z. r. i z., a radi čega je društvu nanijeta nenadoknadiva šteta, time da je nad istim otvoren stečajni postupak.

 

U žalbenom stadiju postupka sporno je i dalje da li tužitelj kao vlasnik poslovnog udjela D. d.o.o. ima aktivnu legitimaciju i pravo neposredno protiv trećih osoba za koje tvrdi da su oštetile društvo, podnijeti tužbu za zahtjevom za naknadu štete zbog umanjenja ili gubitka vrijednosti svog poslovnog udjela, sporan je značaj presude Trgovačkog suda u Sisku P-248/05, odnosno da li se radi o presuđenoj stvari ili pravomoćnoj odluci kojom je odlučeno o prethodnom pravnom pitanju relevantnom u ovom postupku, te je sporna osnovanost otkazivanja Ugovora o kreditima D. d.o.o.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud:

- da nije sporno sklapanje dva ugovora o kreditu između tuženika (prednika II-tuženika) i D. d.o.o. čiji je osnivač tužitelj, da su ugovori zbog neplaćanja otkazani D. d.o.o., da je kredit učinjen dospjelim za vraćanje, da je pokrenut postupak prisilne naplate nakon čega i stečajni postupak;

- da je D. d.o.o. protiv istih stranaka kao u ovom predmetu podnio tužbu radi utvrđenja da nisu ostvareni uvjeti za otkaz ugovora o kreditu koji se navode u tužbi iz razloga neispunjenih ugovornih obveza, postupak je okončan presudom na temelju odricanja Trgovačkog suda u Sisku broj P-248/05 od 11.4.2006. koja je postala pravomoćna, odnosno nije bilo žalbe;

- da je uvidom u Sporazum o prijenosu prava vlasništva i zasnivanja založnog prava na nekretninama i zasnivanja založnog prava radi osiguranja novčanih tražbina od 14.2.2003. utvrđeno je da je solemniziran po javnoj bilježnici V. A. K. iz P. prema kojem je u čl. 8 i 9 propisana mogućnost otkazivanja kredita, a u čl. 10 ugovoreno stavljanje potvrde ovršnosti putem javnog bilježnika pri čemu nije specificirano kojeg, a iz potvrde ovršnosti na poleđini je vidljivo da je istu stavio javni bilježnik A. I. iz Z. sa danom 23.9.2004. i isti bilježnik je 13. i 30.9.2004. uputio dvije obavijesti o otkazu kredita D. d.o.o.;

- da je Županijski sud u Sisku u svojoj presudi Gž-2593/07 od 23.4.2009. odbio žalbu tužitelja D. Č. protiv presude kojom je odbijen njegov zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe ovdje I-tuženika na njegovim nekretninama ne temelju Sporazuma.

 

              Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbama čl. 1045 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) i odredbama čl. 273 st. 1 u svezi s čl. 439 i čl. 501 Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine, broj 111/93, 34/99, 121/99 – vjerodostojno tumačenje, 52/00 – Odluka Ustavnog suda RH, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12 i 68/13, dalje: ZTD) kada je odlučio kao u toč. I izreke pobijane presude, s obrazloženjem, u bitnom, da je D. d.o.o. zasebna pravna osoba sa zasebnim organima upravljanja čija je imovina odvojena od imovine vlasnika, odnosno osnivača; da osnivač ima ekonomski interes u poslovanju društva i stjecanju prihoda i imovine tog društva jer se putem vrijednosti svog udjela i isplate dobiti uspjeh društva reflektira u njegovu vlastitu imovinu, međutim, i dalje je trgovačko društvo zasebna pravna osoba koja je zastupana po članovima uprave, a tijekom postupka po stečajnom upravitelju, te se svi poslovi i uspjeh društva reflektiraju tek posredno na imovinu osnivača kroz imovinu i bilance društva; da članu društva ne pripada zahtjev za naknadom odgovarajuće štete koja se odražava u promjeni vrijednosti dionice, odnosno posebnog udjela jer je u tom slučaju šteta člana tek puka refleksija oštećenikove štete, odnosno štete društva; pad vrijednosti poslovnog udjela je odraz štete koju je štetnik nanio društvu povredom svojih obveza prema tom društvu, popravljanje te štete ostvaruje se otklanjanjem uzroka njezina nastanka, odnosno otklanjanjem štete društvu; između radnji štetnika i štete prouzročene tužitelju u slijedu uzročnosti stoji prvo šteta nanesena društvu te radnje organa upravljanja društva, odnosno društva kojima je isto trebalo zaštititi imovinu, odnosno vrijednost društva tek nakon toga u uzročnom slijedu dolazi do reflektiranja štete u imovinu osnivača pa sud prvog stupnja ne nalazi da postoji adekvatna neposredna uzročna veza, a ovakvo uređenje proizlazi iz odredaba čl. 273 st. 1 u svezi čl. 439 i čl. 501 ZTD-a, kao i iz ukupnog uređenja pravne osobnosti i funkcioniranja društva s ograničenom odgovornošću, pri čemu je u cijelosti sud prihvatio pravnu argumentaciju izloženu u pravnoj studiji dr. M.. i dr. M.. od 2.11.2011. koja prileži spisu.

 

              Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku.

 

Žalitelj i dalje tvrdi da su mu tuženici nanijeli imovinsku štetu koja se očituje kao smanjena vrijednost njegovog poslovnog udjela u društvu D. d.o.o., sada u stečaju (ne tvrdi da trpi i neku drugu dodatnu štetu u svojoj imovini), a da se protupravnost tuženika sastoji u tome što su otkazali ugovore o kreditu, te uporabili sva sredstva osiguranja, poglavito blokirali račune Društva, što je Društvu onemogućilo poslovanje, iako je Društvo ispunjavalo ugovorne obveze iz ugovora o kreditu i namjenski koristilo sredstva kredita, Društvo više nije moglo vraćati kredit, nad njim je otvoren stečaj, imovina društva je devastirana, tako da je tužiteljev udio u Društvu postao bezvrijedan čime mu je nastala šteta mjerljiva vrijednošću Društva u času nezakonitog otkazivanja ugovora o kreditu u iznosu od 100.000.000,00 kn.

 

Međutim, članstvo u Društvu ne daje pravo članu Društva da ostvaruje zahtjev za naknadu štete koju štetnik pričini društvu., što vrijedi kako za ugovornu štetu koju Društvu pričini njegov sukontrahent, tako i za izvanugovornu štetu koju štetnik pričini Društvu, što proizlazi iz činjenice da je trgovačko društvo zaseban pravni subjekt posve odvojen od svojih članova, te je isključeno pravo dioničara i članova društva s ograničenom odgovornošću na naknadu štete koja im je nastala zbog pada vrijednosti njihovih dionica odnosno poslovnih udjela uslijed štete koju je Društvu počinio njegov sukontrahent. Prekrši li štetnik ugovor koji je sklopio s Društvom i time nanese štetu ne samo Društvu nego i njegovim članovima, šteta nastala članovima društva je odraz štete društva, pa je tako i pad poslovnih udjela odraz štete koju je štetnik nanio Društvu. Pravo članova Društva na naknadu štete koja je odraz štete Društva prema trećima isključuju i izričite odredbe čl. 273 st. 1 i čl. 501 st. 1 Zakona o trgovačkim društvima, koje u tom smislu prilagođavaju posebnostima prava Društva odredbe Zakona o obveznim odnosima koje uređuju deliktnu odgovornost za štetu.

 

Stoga, kako dioničari odnosno članovi Društva s ograničenom odgovornošću, protivno navodima žalitelja, ne mogu zahtijevati naknadu štete zbog pada vrijednosti njihovih dionica odnosno poslovnih udjela od suugovaratelja Društva ako je ta šteta posljedica štete koju je suugovaratelj nanio Društvu, to tužitelj kao član Društva nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovom predmetu radi  smanjena vrijednost njegovog poslovnog udjela u društvu D. d.o.o., sada u stečaju.

 

Kako je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku, iz kog razloga je tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan, to ovaj sud nije cijenio ostale razloge iz prvostupanjske presude i žalbe koji su izvan osnovanog prigovora pomanjkanja aktivne legitimacije.

 

              Radi navedenog, a jer žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, trebalo je temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP-a odlučiti kao u izreci.

 

              Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita, a ista se temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u svezi sa odredbom čl. 155. st. 1. ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja I i II-tuženika, time da tužitelj određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tuženicima dosuđen trošak.

 

              I-tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, jer isti nije bio potreban (čl. 155 st. 1 ZPP-a).

 

U Zagrebu, 7. studenog 2017.

 

                        Predsjednik vijeća:

                                                                                                   Lidija Bošnjaković