Poslovni broj: Gž Ovr-461/17-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž Ovr-461/17-2

 

 

 

R E P U B L I K A    H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Puli – Pola po sucu Mariji Sošić kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja O. b. d.d. (OIB: ...) sa sjedištem u Z., zastupanoga po punomoćnicima T. Š., T. M. i N. Š. Š. odvjetnicima O. društva Š. i p. j.t.d. iz S., protiv ovršenika V. Ž. (OIB: ...) iz Š., zastupanoga po punomoćniku K. K. odvjetniku iz Š., radi naplate novčane tražbine ovrhom na nekretnini, odlučujući o ovršenikovoj žalbi protiv rješenja o ovrsi poslovni broj: Ovr-755/2017 od 10. svibnja 2017. Općinskog suda u Šibeniku, 6. studenog 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              I. Odbija se kao neosnovana ovršenikova žalba protiv odluke o glavnoj stvari i kamatama pa se u tom dijelu potvrđuje rješenje o ovrsi  Općinskog suda u Šibeniku  poslovni broj: Ovr-755/2017 od 10. svibnja 2017., dok će u pogledu žalbenih razloga iz članka 50. stavka 1. točaka 7. i 9. Ovršnog zakona prvostupanjski sud provesti postupak prema odredbama članka 52. toga Zakona.

 

              II. Preinačuje se odluka o troškovima tako da se ovrhovoditelju određuje trošak u iznosu od 5.073,00 (pettisućasedamdesettri) kune a u preostalom dijelu – za iznos od 6.877,00 (šesttisućaosamstosedamdesetsedam) kuna – odbija ovrhovoditeljev zahtjev.

 

              III. Odbija se ovršenikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda prvoga stupnja određena je ovrha protiv ovršenika kao jamca na temelju ovršne isprave – zadužnice koju je ovršenik izdao 24. prosinca 2004. a ovjerena je po javnom bilježniku L. M. iz Š. pod brojem: OV-416/05 od 24. siječnja 2005. a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u ukupnom iznosu od 555.301,52 kune od čega se iznos od 159.854,50 kuna odnosi na glavnicu pa je ovrha određena i radi naplate zakonskih zateznih kamata na taj iznos počevši od 19. travnja 2017. pa do isplate, dok se preostali iznos odnosi na kamate (iznos od 20.259,70 kuna na redovne kamate a iznos od 375.187,32 kune na zatezne kamate kredita). Ovrha je određena na ovršenikovoj nekretnini – k.č. 2356 upisane u zk. ul.. 3053 k.o. Š. pobliže označena u prijedlogu za ovrhu koji je u integralnom tekstu preuzet u rješenje o ovrsi koje je izdano otiskivanjem štambilja na prijedlogu za ovrhu a ovrhovoditelju su određeni i troškovi u iznosu od 11.950,00 kuna.

 

              Pravodobnom i dopuštenom žalbom to rješenje pobija ovršenik zbog svih zakonom dopuštenih žalbenih razloga a posebno iz razloga navedenih u članku 211. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – u daljnjem  tekstu: OZ/12) te članku 50. stavku 1. točkama 3., 7., i 9. OZ/12. Najprije smatra kako ovrha na temelju zadužnice nije dopuštena jer ovrhovoditelj nije priložio potvrdu Financijske agencije sukladno odredbi članka 211. OZ/12 a posebno ističe kako i u ovršnom postupku koji je vodio protiv glavnog dužnika O. n. – Š. d.o.o. u predmetima prvostupanjskoga suda poslovni broj: Ovr-280/09 i Ovr-246/09 ovrhovoditelj postao vlasnik nekretnina za jedinu ponuđenu cijenu u iznosu od 2.253.073,33 kune (navodno jednu trećinu utvrđene prometne vrijednosti) vrijednost kojih iznosi 1.226.000,00 eura odnosno 9.060.140,00 kuna što znači da se radi o nekretninama čija je vrijednost veća od tražbine koja za isti dug navodno iznosi ukupno 8.889.451,92 kune. Na kraju ističe i kako nekretnina na kojoj je određena ovrha nije njegovo vlasništvo, već vlasništvo S. Ž., što je ovrhovoditelju poznato još iz parničnog postupka koji se vodio kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem: P-3147/02 u kojemu je današnji ovrhovoditelj tada imenovan kao N. b. d.d. Z. bio tuženik. Predlaže odbacivanje odnosno odbijanje ovršnog prijedloga te ukidanje rješenja o ovrsi i svih provedenih radnji te potražuje troškove ovršnog postupka – za sudsku pristojbu na žalbu iznos od 5.000,00 kuna i za sastavljanje žalbe iznos od 6.950,00 kuna s porezom na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 1.737,50 kuna.

 

              Ovrhovoditelj je podnio odgovor na žalbu u kojemu navode iz žalbe smatra neosnovanima. Priznaje da je u ovršnom postupku na dražbenom ročištu održanom 26. rujna 2013. kupio nekretnine u vlasništvu tamošnjeg ovršenika za jednu trećinu procijenjene vrijednosti odnosno za iznos od 2.253.072,33 kune nakon čega je ostala nenamirena tražbina u iznosu od 6.636.379,59 kuna, ali smatra neosnovanima žalbene navode kojima se poziva na stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske i pozivanje na odredbe Zakona o obveznim odnosima u vezi s načelom razmjernosti.

 

              Žalba nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari i kamatama a djelomično je osnovana protiv odluke o troškovima.

 

              Prvostupanjski je sud odredio ovrhu na temelju zadužnice koju je ovršenik izdao kao jamac platac za naplatu tražbine ovrhovoditelja prema dužniku O. n. – Š. d.o.o. iz Ugovora o dugoročnom kreditu od 21. prosinca 2004. u iznosu od 210.000,00 eura uvećanom za zatezne kamate, naknade i troškove.

 

              Ispitujući prvostupanjsko rješenje u granicama razloga iz članka 50. stavka 1. točaka 1. do 6. i 8. OZ/12 navedenih u žalbi a pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnoga prava te na bitne povrede odredaba ovršnoga postupka kada se na njih tako pazi prema Zakonu o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP) i na druge razloge navedene u članku 50. stavku 5. OZ/12, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da ovršenikova žalba nije osnovana, dok će u pogledu žalbenih razloga iz članka 50. stavka 1. točaka 7. i 9. OZ/12 prvostupanjski sud provesti postupak propisan u odredbama članka 52. OZ/12.

 

              Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba ovršnog postupka niti je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava, kao ni žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 3. OZ/12.

 

              Ovrha je u konkretnom slučaju određena na temelju izvornika zadužnice kojom je ovršenik preuzeo obvezu kao jamac platac, koja je izdana u pisanom obliku a ovršenikov je potpis javno ovjerovljen.

 

              Radi se stoga o ovršnoj ispravi na temelju koje se može tražiti ovrha na drugim predmetima ovrhe (članak 214. stavak 7. OZ/12), dakle i na nekretninama kao u konkretnom slučaju.

 

              Iako zadužnica ima pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kada se na temelju nje traži ostvarenje tražbine na novčanim sredstvima na računima dužnika (ili jamca platca), ona ipak nije rješenje o ovrsi i na nju se ne primjenjuju pravila o izvansudskoj ovrsi kao kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pa tako ni odredbe o određivanju ovrhe drugim sredstvom i na drugom predmetu ovrhe (članak 285. stavak 2. i članak 5. OZ/12).

 

              Sudska ovrha je stoga u konkretnom slučaju dopuštena a ovršenik se neosnovano poziva na odredbu članka 211. OZ/12 budući da ovrhovoditelj ne traži sudsku ovrhu na novčanim sredstvima, već na nekretnini, pa nije potrebna potvrda Financijske agencije (u daljnjem tekstu:  Agencija) u smislu te zakonske odredbe.

 

              S obzirom na to da ovrhovoditeljeva tražbina nije u cijelosti naplaćena u postupku izravne naplate ovrhovoditelj je bio ovlašten od Agencije zahtijevati da mu vrati zadužnicu a Agencija je na zadužnici naznačila da je naplaćen iznos od 150,33 kune (članak 214. stavak 6. OZ/12).

 

              Zadužnica na temelju koje je određena ovrha stoga jest ovršna isprava a nema naznake da je poništena ili na bilo koji drugi način stavljena izvan snage odnosno da je na drugi način izgubila svoju djelotvornost niti je utvrđeno da je bez učinka (ovršenik i ne tvrdi da je zatražio bilo kakvu sudsku zaštitu protiv zadužnice) pa nisu ostvareni ni žalbeni razlozi iz članka 50. stavka 1. točaka 1. i 3. OZ/12 a ni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 5. OZ/12 na koji se također pazi po službenoj dužnosti jer u konkretnom slučaju ni jednim zakonom nije propisan rok u kojemu se može tražiti ovrha.

 

              Ovršenik u žalbi navodi i razloge iz članka 50. stavka 1. točaka 7. i 9. OZ/12, međutim u spisu nema elemenata na temelju kojih bi se mogla prihvatiti žalba ni u pogledu nedostatka legitimacije ni u pogledu prestanka tražbine (članak 50. stavak 1. točke 7. i 9. OZ/12).

 

              Legitimacija stranaka (procesna i stvarna) proizlazi iz ovršne isprave u skladu s načelom strogog formalnog legaliteta a što se tiče prigovora da je tražbina prestala taj se prigovor ne može prihvatiti jer u ovom drugostupanjskom postupku nema elemenata za zaključak da je tražbina prestala ispunjenjem kako to smatra ovršenik, budući da ovrhovoditelj kao kupac u ovršnom postupku ima položaj kao i kupac koji je treća osoba, tako da će o ovim tzv. parničnim razlozima voditi računa prvostupanjski sud u nastavku postupka i uputiti ovršenika na parnicu prema odredbama članka 52. OZ/12.

 

              Žalba je djelomično osnovana protiv odluke o troškovima jer je prvostupanjski sud pogrešno obračunao troškove uzimajući u obzir i kamate kao sporednu tražbinu, iako nisu jedini predmet zahtjeva (predmet zahtjeva je i glavnica), čime je pogrešno primijenio materijalno pravo – odredbe članka 35. ZPP u vezi sa člankom 21. stavkom 1. OZ/12 i članka 32. stavka 3. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15).

 

              Troškove postupka je stoga trebalo obračunati samo uzimajući u obzir iznos glavnice od 159.854,50 kuna a ti troškovi iznose ukupno 5.073,00 kuna (3.125,00 kuna za sastavljanje prijedloga za ovrhu s porezom na dodanu vrijednost po stopi od 25% i 1.948,00 kuna za sudske pristojbe na prijedlog i rješenje o ovrsi). Zato je na taj način valjalo preinačiti odluku o troškovima pa odbiti ovrhovoditeljev zahtjev za iznos od 6.877,00 kuna.

 

              Ovršeniku ne pripadaju troškovi žalbe jer nije uspio u pogledu glavnoga zahtjeva.

 

              Iz navedenih je razloga, a na temelju odredaba članaka 380. točaka 2. i 3. te 166. stavka 1. ZPP u vezi sa člankom 21. stavkom 1. OZ/12, odlučeno kao u izreci.

 

 

Pula – Pola, 6. studenog 2017.

 

 

S u d a c

 

Marija Sošić, v.r.