1              Poslovni broj: 22 Gž R-170/16-2

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-170/16-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja A. B., iz O., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. Đ., odvjetniku u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Gospiću, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Gospiću poslovni broj 7 P-250/11-27 od 28. rujna 2015., dana 6. studenog 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj 7 P-250/11-27 od 28. rujna 2015.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica na isplatu tužitelju ukupnog bruto iznosa od 63.397,93 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to specificirano u točki I. izreke presude, te troškova parničnog postupka od 10.625,00 kuna.

 

Protiv ove presude žalbu pravovremeno podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači podredno, ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet je spora zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće s osnova ostvarenog prekovremenog rada u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 30. rujna 2009.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženica u obvezi naknaditi štetu tužitelju u visini naknadu plaće za obavljeni prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, koji traje 16 sati dnevno, a pozivom na odredbe članka 14. i 97. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07; dalje u tekstu: ZSOS); članka 30. i 84. Zakona o radu ("Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05; dalje u tekstu: ZR) i članka 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04; dalje u tekstu: KU/04) i 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08; dalje u tekstu: KU/08).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Nadalje, nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo ali je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

 

- da je tužitelj bio zaposlenik Ministarstva obrane, Hrvatske kopnene vojske, Gardijske motorizirane brigade, 1. Motorizirane bojne - „Vukovi“, 2. Motorizirane satnije, 3. Motorizirani vod, 2. Streljačka desetina, kao strijelac;

 

- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio prekovremeno, duže od predviđenog radnog vremena, subotom, nedjeljom i blagdanima, ovisno u koje dane je počinjalo i završavalo dežurstvo, te i služba straže, pa da mu za taj rad pripada i dodatak na plaću, pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima;

 

- da je u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 30. rujna 2009. tužitelj proveo na straži ukupno 219 dana od čega 160 dana u radne dane a 59 dana u dane vikenda i blagdana što iznosi sveukupno 2224 prekovremena sata;

 

- da je s navedene osnove tužitelju omogućeno djelomično korištenje slobodnih dana i to 96 slobodnih dana odnosno 768 slobodnih sati rada (u omjeru 1 : 1,5 sat kako je to određeno prema članku 44. KU);

 

- da je knjigovodstveni vještak Đ. S. B. izradila pisani nalaz i mišljenje o visini tražbine na temelju priložene evidencije korištenja radnog vremena prema kojoj je tuženica u obvezi tužitelju isplatiti naknadu za odrađenih 1736 prekovremenih sati.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj ima pravo na utuženu naknadu jer tuženica nije donijela za utuženo razdoblje poseban propis kojim bi uredila naknadu za rad u dežurstvu i na straži a ista nije dokazala ni preraspodjelu radnog vremena, sve s naslova naknade štete.

 

Pri tome, kako nema kriterija koji bi određivali visinu uvećanja plaće s naslova prekovremenog rada taj sud je izračun izvršio temeljem propisa koji su važili do 31. srpnja 2007.

 

Kako je tužitelj djelomično koristio slobodne dane, to je sud prvog stupnja tužitelju dosudio naknadu štete za preostale odrađene prekovremene sate a koji istome nisu plaćeni niti mu je omogućeno korištenje slobodnih dana, a na temelju odredbe članka 14. ZSOS, kao i primjenom odredbe članka 39. KU, pri čemu je kao prekovremene sate obračunao 8 sati (subotom i nedjeljom i blagdanima po 16 sati) dok je 8 sati redovno radno vrijeme a 8 sati provedenih kao odmor.

 

Ovdje je za napomenuti da sud nije vezan za istaknuti pravni osnov (tužitelj potražuje naknadu štete), pozivom na odredbu članka 186. stavka 3. ZPP, jer iz činjeničnih navoda tužbe nedvojbeno proizlazi da je tužitelj smatrao da mu pripada plaća za ostvareni prekovremeni rad prema odredbama KU/04 i KU/08, a iura novit curia je načelo po kojemu sud tumači i primjenjuje zakon te stoga nije vezan za tumačenja stranaka.

 

Naime, za postojanje obveznopravog odnosa odgovornosti za štetu nužno je postojanje štetnog događaja (ovdje tužitelj i sud smatraju da je to propuštanje donošenja propisa kojim bi se odredila visina plaće za prekovremeni rad), štetna posljedica (ovdje nitko ne razlaže u čemu bi se ista ogledala) te uzročnoposljedična veza kao i protupravnost.

 

Kako je odredbom članka 30. ZR određeno puno radno vrijeme u trajanju od 40 sati tjedno, a članka 84. ZR pravo na na povećanu plaću za prekovremeni rad, to obveza tuženice za isplatu odrađenih prekovremenih sati rada proizlazi iz samog zakona.

 

U slučaju neispunjenja navedene obveze, kada je tužitelj radio prekovremeno a taj rad mu nije plaćen, radilo bi se o neosnovanom bogaćenju tuženice u visini cijene prekovremenog rada a ta cijena je definirana u KU. Stoga, ovdje je primijeniti institut iz odredbe članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO).

 

Prema odredbi članka 3. ZSOS pripadnici Oružanih snaga u smislu odredaba ovoga Zakona su vojne osobe te državni službenici i namještenici (u daljnjem tekstu: službenici i namještenici). Po članku 168. ZSOS, djelatne vojne osobe, službenici i namještenici imaju pravo na plaću i dodatke na plaću te druga materijalna prava prema odredbama tog zakona.

 

Odredba članka 169. stavka 1. ZSOS određuje da se plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću; stavak 2. da osnovnu plaću djelatne vojne osobe čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenoga radnog staža; a stavak 3. da se osnovica za obračun osnovne plaće djelatne vojne osobe, službenika i namještenika određuje na način propisan za državne službenike i namještenike.

 

Nadalje, članak 97. ZSOS određuje u stavku 5. da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima pa sud prvog stupnja smatra da je pravo na povećanje plaće s naslova prekovremenog rada uvjetovano postojanjem zapovijedi za obavljanje izvedenih zadataka u duljem trajanju od punog radnog vremena; stavak 6. da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena, a u stavku 7. da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo urediti će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću. Taj poseban propis nije donijet sve do Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 118/09) koji je stupio na snagu nakon utuženog razdoblja tj. 1. listopada 2009. i koji je propisao dodatke s naslova dežurstva i straže.

 

Članak 14. ZSOS određuje da se o svim pitanjima koja nisu uređena ovim Zakonom ili propisima donijetima na temelju tog Zakona primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu odn. kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

 

Obveza poslodavca u plaćanju prekovremenog rada, pa bila to i Republika Hrvatska, regulirana je nizom općih pravnih propisa, od Zakona o radu do međunarodnih normi. S tim u vezi, odredba članka 12. ZR određuje da, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

 

Pravilnikom o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 50/08 i 142/08, dalje u tekstu: Pravilnik) uređuje se dodatak na plaću i način isplate plaće pripadnika Oružanih snaga RH. Dodatak na plaću je novčani iznos koji se isplaćuje djelatnim vojnim osobama prema uvjetima propisanim ovim Pravilnikom (članak 2.) i utvrđuje se u koeficijentu od osnovice za obračun plaće (članak 3.).

 

Člankom I. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) određeno je da djelatne vojne osobe, službenici i namještenici raspoređeni u Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske, zapovjed­ništva, postrojbe i ustanove OS Republike Hrvatske, imaju tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati te se isto u pravilu raspoređuje od ponedjeljka do petka. U konkretnom slučaju, tužitelj je radio izvan redovnog radnog vremena a glede visine cijene rada, ovdje je primijeniti KU/04 i KU/08 sklopljene prema općim propisima o radu glede državnih službenika i namještenika jer na to nedvojbeno upućuju iznijete zakonske odredbe.

 

Stoga, pravilno se tužitelj poziva na primjenu KU gdje je odredbom članka 39. određeno među ostalim, da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično ili najma­nje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%. Ako službenik ili namještenik radi na blagdane, neradne dane utvrđene zakonom i na Uskrs, ima pravo na plaću uvećanu za 150%, te se dodaci međusobno ne isključuju. Prekovremenim radom, kad je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama ili u turnusu, smatra se svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati kao i svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada. Ako je rad istih organiziran na druga­čiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno.

 

Nadalje, istom odredbom je predviđeno da umjesto uveća­nja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min. redovnog sata rada), te mu se u tom slučaju izdaje rješe­nje u kojem se navodi broj i vrijeme korište­nja slobodnih dana, kao i vrijeme kada je taj prekovremeni rad ostvaren.

 

Dakle, temelj za plaćanje prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, i ovaj drugostupanjski sud pronalazi u ZSOS kao općem propisu, a (supsidijarno) također i u propisima o državnim službenicima i namještenicima te općim propisima o radu.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u mnogobrojnim svojim odlukama pa tako i u odluci Revr 1843/15-2 od 21. rujna 2016., smatrao da se sporno pravno pitanje svodi na pitanje može li se tužitelju, vrijeme provedeno u višednevnom 24-satnom dežurstvu duže od 40 sati tjedno priznati (platiti) kao prekovremeni rad.

 

Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije životno i logično da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do sedam dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u Revr 753/09-2 od 17. studenog 2009.) već da je životno i logično da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti vojarnu tijekom višednevnih službi ima slobodno vrijeme i tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada da se ne može smatrati prekovremenim radom.

 

Nadalje, u čitavom nizu odluka Suda Europske unije daje se definicija radnog vremena. Tako je u slučaju broj C303/98 "SIMAP" po zahtjevu španjolskog valencijskog suda za prethodnu odluku u sporu između sindikata liječnika protiv poslodavca glede primjene i konkretizacije Direktive 89/391/EZ, i Direktive 93/104/EEZ, u presudi navedeno da je pojam radnog vremena u bitnome povezan s obavljanjem ili s raspoloživošću radi obavljanja i stvarnim obavljanjem dužnosti i aktivnosti rada na radnom mjestu. Tužitelji su u tom predmetu navodili kako ekipe hitne medicinske pomoći moraju izvršavati rad bez vremenskog ograničenja jer se na redovni rad nadovezuju dežurstva te da se prema španjolskoj praksi vrijeme dežurstva smatra posebnim radnim vremenom koje nije prekovremeni rad, a naknada se daje u paušalnom iznosu. Europski je sud, između ostalog, utvrdio kako se vrijeme dežurstva ovih liječnika u obliku osobne nazočnosti na radnom mjestu ima smatrati radnim vremenom, a po potrebi prekovremenim radom. Čak i ako su aktivnosti koje su obavljali bile različite ovisno o okolnostima, činjenica što su bili obvezni biti prisutni i dostupni na radnom mjestu kako bi pružali svoje profesionalne usluge, znači da su oni u tom slučaju obavljali svoje dužnosti.

 

Njemački ekvivalent jest slučaj C151/02 "Jaeger" gdje je Sud istaknuo da Direktivu 93/104/EZ treba tumačiti na način da ono vrijeme koje liječnik uz osobnu prisutnost na radnom mjestu (u bolnici) odradi u dežurstvu bude u punom opsegu računato kao radno vrijeme; pritom je potpuno bespredmetno što u neradnim intervalima stoji na raspolaganju soba za odmor i da je svaka odredba uklopljena u neki KU ili dr. kojom se obračunava samo ono vrijeme dežurstva u kojem se efektivno radilo protivna predmetnoj direktivi. Konkludira, radno vrijeme nije samo obavljanje određene „radne operacije“ već i spremnost (raspoloživost) radnika da radi.

 

U odnosu na žalbene navode da je zakonom utvrđen limit prekovremenih sati pa da se više odrađeni prekovremeni sati ne mogu platiti, za navesti je da se svaki izvršeni rad mora platiti a stvar je prekršajne odgovornosti poslodavca ne/poštivanje odredbi o maksimalno dopuštenom prekovremenom radu.

 

Također, isplate s naslova troškova boravka na terenu u visini od 85,00 kuna po danu predstavlja različit osnov isplate od utuženog pa se ne može poistovjećivati.

 

Prvostupanjski sud utvrdio je odlučne činjenice - stvarno odrađene sate rada tužitelja kroz utuženo razdoblje s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog - zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova, o čemu ovisi ima li tužitelj pravo na uvećanu ili osnovnu plaću, ali je potom pogrešno primijenio materijalno pravo kada je smatrao da je pravni osnov tužbe obveznopravni odnos naknade štete što je ovaj drugostupanjski sud naprijed razjasnio.

 

Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP i jer je trošak pravilno obračunat.

 

Imajući u vidu sve naprijed iznijeto, presudu je valjalo potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavka 2. ZPP.

 

 

U Splitu, 6. studenog 2017.