1

Poslovni broj Gž R-237/2016-2

 

 

 

 

Poslovni broj Gž R-237/2016-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Helene Randić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J., OIB: …, iz P., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz K., protiv tuženika 1. B. S., OIB: …, iz G., zastupanog po punomoćniku K. P., odvjetniku iz K., 2. K. N., OIB: …, iz K., zastupanog po punomoćnici D. S., odvjetnici iz V. i 3. D. B., (OIB: …), iz K., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Koprivnici posl.br. P-187/14-25 od 21. prosinca 2015. godine, ispravljenu rješenjem istoga suda posl.br. P-187/14-29 od 24. veljače 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 3. studenoga 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Koprivnici posl.br. P-187/14-25 od 21. prosinca 2015. godine, ispravljena rješenjem istoga suda posl.br. P-187/14-29 od 24. veljače 2016. godine  p o t v r đ u j e.

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka i zahtjev 2.-tuženika K. N. za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja koja je ispravljena rješenjem istog suda posl.br. P-187/14-29 od 24. veljače 2016. godine odbijeni su prvopostavljeni i drugopostavljeni tužbeni zahtjevi tužitelja da mu tuženici solidarno isplate novčani iznos od 136.128,58 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, pobliže navedeno točkom I. izreke citirane presude, te je tužitelj obvezan naknaditi parnični trošak 1.-tuženiku B. S. u iznosu od 19.605,61 kn i 2.-tuženiku K. N. u iznosu od 7.105,61 kn (točka II. izreke).

 

Protiv te presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači ili ukine, uz obvezu tuženika na naknadu troška parničnog postupka.

 

Drugotuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tužitelja kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, uz obvezu tužitelja na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je u ovom postupku sud trebao donijeti presudu zbog ogluhe, a ukoliko je držao da iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva postupiti u skladu s odredbom čl. 331. b. st. 4. ZPP-a, čime je da je počinjena bitna povreda postupka, budući da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe, s obzirom da osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi. Pozivanje tužitelja na odredbu čl. 331. b. st. 4. ZPP-a, kojom je propisano ako iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, sud će odrediti pripremno ročište i ako na tom ročištu tužitelj ne preinači tužbu, donijet će presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija, nije odlučno s obzirom da je donošenjem pobijane presude tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih navoda ovaj sud nije utvrdio ni da bi donošenjem presude bila počinjena neka od apsolutno bitnih povreda postupka iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno isplate novčani iznos od 136.128,58 kn s kamatama na pojedine iznose, temeljeći tužbu na činjeničnim navodima da su tuženici kao članovi trgovačkog društva K. d.o.o. kabelska televizija K. zloupotrijebili svoje ovlasti u namjeri da tužitelja oštete kao vjerovnika, pri čemu se poziva na odredbe čl. 10. st. 3. i 4. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93, 39/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13; dalje ZTD). Podredno, tužbu temelji i na činjeničnim tvrdnjama da su mu tuženici kao članovi uprave društva solidarno odgovorni za naknadu štete u utuženom novčanom iznosu, pozivom na odredbe čl. 430. ZTD-a i čl. 39. Stečajnog zakona („Narodne novine“ br. 9/94, 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 125/12, 133/12, 45/13; dalje SZ) koji obvezuje osobe ovlaštene za zastupanje dužnika po zakonu podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka u roku od dvadeset jedan dan od dana nastupanja nesposobnosti za plaćanje, pa ako to ne učine, osobno odgovaraju vjerovnicima za štetu koju su im prouzročili propustom te svoje dužnosti.

 

Među strankama nije prijeporno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Koprivnici posl.br. P-414/07-44 od 17. rujna 2009. godine, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Koprivnici posl.br. Gž-2092/09-2 od 23. ožujka 2010. godine utvrđeno da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu tuženika K. d.o.o. K. od 6. veljače 2007. godine, kojim je otkazan ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme dana 3. travnja 1999. godine sa tužiteljem, pa je slijedom toga tuženik K. d.o.o. dužan tužitelja ponovno primiti u radni odnos na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije uručenja izvanrednog otkaza, u roku od 8 dana (točka I. izreke), imenovani tuženik je obvezan isplatiti tužitelju plaću za vremenski period od mjeseca kolovoza 2004. godine do mjeseca rujna 2009. godine u ukupnom bruto iznosu od 136.128,58 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka II. izreke), odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja iznad iznosa dosuđenog točkom II. izreke citirane presude (točka III. izreke), te je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 18.837,59 kn (točka IV. izreke); da je tužitelj u svojstvu ovrhovoditelja dana 14. srpnja 2010. godine Općinskom sudu u Varaždinu podnio prijedlog za ovrhu radi vraćanja na rad, isplate iznosa od 136.128,58 kn s kamatama na pojedine novčane iznose i parničnog troška, koji prijedlog je prihvaćen i doneseno rješenje o ovrsi od 19. srpnja 2010. godine; da tužitelj nije naplatio svoje potraživanje temeljem narečene pravomoćne i ovršne presude na računu tuženika koji se vodio kod Z.B. d.d. Z.; da su tuženici članovi uprave društva K. t. K. K. d.o.o. K., koji to društvo zastupaju samostalno i bez ograničenja, kao i da je 1.-tuženik B. S. član uprave i osoba koja zastupa društvo M. K. d.o.o., kojega je osnivač i član društva P. S., osnovano 12. ožujka 2010. godine.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da isti nije dokazao postojanje proboja pravne osobnosti iz čl. 10. st. 3. ZTD-a, odnosno ispunjenost pretpostavki narečene zakonske odredbe kojom je propisano da onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze (st. 3.). Smatra se da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva iz st. 3. ovoga članka naročito: 1. ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen, 2. ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnike, 3. ako protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina, 4. ako u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanji imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze.

 

S tim u svezi postupajući prema pravilu o teretu dokazivanja, pravilno sud utvrđuje da tužitelj nije argumentirao u čemu bi se sastojala zloupotreba tuženika kao članova trgovačkog društva K. t. K. K. d.o.o. i na koji bi način koristili to društvo da bi oštetili tužitelja kao vjerovnika, a koje utvrđenje suda se žalbenim navodima ne dovodi u dvojbu.

 

Isto tako, prihvatljivo je utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelj nije određeno naveo kada bi i kojim radnjama, ili pak propustima u radu društva, tuženici nanijeli štetu, osim što se poziva na odredbu čl. 430. ZTD-a, ne navodeći vrijeme kada bi šteta nastala, što drži odlučnim za pravilnu primjenu materijalnog prava, odnosno odgovarajućih odredbi ZTD-a važećeg u vrijeme štetnog događaja. Ovo stoga, jer su do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 118/03-dalje ZID ZTD), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2004. godine, članovi uprave društva s ograničenom odgovornošću, za štetu odgovarali samo društvu, a ne i vjerovnicima društva, za razliku od članova uprave dioničkog društva koji su odgovarali za štete i vjerovnicima društva. Nakon stupanja na snagu ZID ZTD-a čl. 430. ZTD propisano je da se na dužnu pozornost i odgovornost članova uprave na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 252. i 273. ovoga Zakona.

 

Odredbom čl.252. ZTD-a propisano je da članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva. Član uprave ne postupa protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva ako pri donošenju poduzetničke odluke smije na temelju primjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva (st.1.). Članovi uprave naročito su odgovorni za štetu ako suprotno ovome zakonu: 1. vrate dioničarima ono što su uložili u društvo, 2. isplate dioničarima kamate ili dividendu, 3. upišu, steknu, uzmu u zalog ili povuku vlastite dionice društva ili nekoga drugoga društva, 4. izdaju dionice prije nego što se za njih u cjelini uplati iznos za koji su izdane, 5. razdijele imovinu društva, 6. obave plaćanja nakon što nastupi nesposobnost društva za plaćanje, odnosno nakon što dođe do prezaduženosti društva, 7. dadu naknadu članovima nadzornog odbora, 8. dadu kredit, 9. kod uvjetnog povećanja kapitala izdaju dionice suprotno svrsi ili prije nego što se one u cjelini uplate (st. 3.). Zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva. To vrijedi u slučajevima osim onih iz st. 3. ovoga članka samo onda ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika. U odnosu na vjerovnike društva obveza da se nadoknadi šteta ne može se otkloniti tako da se društvo odrekne zahtjeva ili da o zahtjevu sklopi nagodbu niti time što se radnja temeljila na odluci glavne skupštine. Ako je nad društvom otvoren stečajni postupak, za vrijeme trajanja tog postupka pravo vjerovnika društva protiv članova uprave ostvaruje stečajni upravitelj (st. 5.).

 

S obzirom da je riječ o zahtjevu za naknadu štete, vjerovnik mora dokazati radnju ili propust člana uprave koje je posljedica da tražbina vjerovnika nije podmirena, štetu koja je time počinjena vjerovniku, uzročno posljedičnu vezu između radnje ili propuštanja i počinjene štete te krivnju člana uprave, osim u slučaju iz čl.252. st.3. ZTD-a.

 

              Proizlazi da se zahtjev može podnijeti prema članu uprave koji je poduzeo radnju ili propustio učiniti nešto što je bio dužan da bi se podmirila tražbina vjerovnika. Takvu radnju mogao bi predstavljati nalog osobi koja društvu daje  naloge za plaćanje da ne plati dospjelu obvezu vjerovniku tužitelju, nego da podmiri tražbinu nekog drugog vjerovnika koja još nije dospjela ili je dospjela nakon obveze tužitelja, odnosno koja još nije na redu. Uzročnost između radnje odnosno propuštanja i nastanka štete dokazuje se time da do štete ne bi došlo da je obveza bila uredno podmirena na vrijeme, s tim da je potrebno dokazati da se ta obveza više ne može podmiriti, isto tako, da je društvo, nakon što nije podmirilo tražbinu tužitelja došlo u takvo stanje da to kasnije više nije moglo učiniti iako je u vrijeme dospijeća to moglo. Glede krivnje člana uprave vrijede dva mjerila: ako je riječ o kojem od spomenutih slučajeva iz čl.252. st.3. Zakona, krivnja članova uprave se pretpostavlja pa je tužitelj ne mora dokazivati; riječ je o običnoj nepažnji koja je dovoljna subjektivna pretpostavka za postojanje odgovornosti, pa je na tuženiku teret dokaza da nije kriv za to što društvo ne može podmiriti tužiteljevu tražbinu. U svim ostalim slučajevima za odgovornost za štetu traži se najmanje da je tuženik grubo povrijedio dužnost primijeniti pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika, kako se za odgovornost traži kvalificirana krivnja, teret dokaza je na tužitelju. On mora dokazati da je tuženik grubo ili namjerno povrijedio svoju dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.

 

Stoga, kako se tužitelj uopćeno pozvao na odredbe čl. 430. ZTD-a, ustrajući kako je očito da 1.-tuženik u novoosnovanom trgovačkom društvu M. K. d.o.o. ima status člana uprave i odgovorne osobe, da je osnivač tog trgovačkog društva P. S., najuži član njegove obitelji, a sve poduzeto s namjerom i ciljem da se onemogući naplata tražbine kako tužitelja tako i preostalih vjerovnika koji imaju tražbine prema nelikvidnom trgovačkom društvu K. t. K. K. d.o.o. kao i da se u novoosnovanom trgovačkom društvu M. K. d.o.o. obavlja ista djelatnost koju je obavljalo sada nelikvidno trgovačko društvo K. t. K. K. d.o.o. (prijenos kabelske televizije na području dijela grada K.), opisani navodi nisu dostatni za zaključak o postojanju radnji iz odredbe čl. 252. st. 3. ZTD-a, tj. takvih štetnih radnji tuženika kojima bi grubo povrijedili dužnost da primjene pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika. Ovo i kraj činjenice da tužitelj žalbenim navodima ističe da nema pisanog traga o poduzimanju radnji miješanja imovine trgovačkog društva K. t. K. K. d.o.o. K. i društva M. K. d.o.o..

 

Što se pak tiče pozivanja tužitelja na odredbu čl. 39. SZ-a, za navesti je da prema odredbi čl.39. st.6. SZ osobe ovlaštene za zastupanje dužnika po zakonu odnosno dužnik pojedinac dužni su podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka najkasnije u roku od dvadeset jedan dan od dana nastupanja nesposobnosti za plaćanje, a prema stavku 7. istog članka osobe iz stavka 6. osobno odgovaraju vjerovnicima za štetu koju su im prouzročili propustom svoje dužnosti utvrđene tom odredbom. Da bi tuženik u smislu odredbe iz čl.39. st.7. SZ odgovarao tužitelju kao vjerovniku za štetu, tužitelj je trebao dokazati tijekom postupka da bi svoju tražbinu mogao naplatiti u stečajnom postupku da su tuženici u roku čl.39. st.6. SZ pokrenuli stečajni postupak nad trgovačkim društvom K. t. K. K. d.o.o.; nadalje da je došlo do umanjenja imovine trgovačkog društva K. t. K. K. d.o.o. nakon nastanka nesposobnosti za plaćanje i da bi se tužitelj mogao namiriti iz imovine stečajnog dužnika da je stečajni postupak pokrenut u propisanom roku.

 

Tužitelj navedeno nije dokazao, pa imajući u vidu i da je tužitelj kao vjerovnik u smislu odredbe čl. 39. st. 1. SZ-a mogao podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad navedenim trgovačkim društvom, a što neprijeporno nije učinio, to se ni s navedene osnove nisu ostvarile pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

Stoga je sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

 

Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio, a 2.-tuženiku nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

 

U Rijeci, 3. studeni 2017. godine

 

PREDSJEDNIK VIJEĆA

 

Duško Abramović, v.r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

NEVENA PRPIĆ

 

 

 

 

 

 

 

 

OPĆINSKOM SUDU U KOPRIVNICI

 

Vraćamo vam spis s pet istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.