1                            Poslovni broj: Gž Ob-424/2017-2

 

 

Poslovni broj: Gž Ob-424/2017-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Ankice Matić, kao suca izvjestitelja i Vesne Kuzmičić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. C., Švicarska, OIB: ..., zastupan po punomoćnici V. M. odvjetnici u S., protiv tuženika 1. S. C., Švicarska, OIB: ..., zastupana po punomoćnici S. N. odvjetnici u T., 2. L. B. – B., K. Š., OIB: ..., zastupana po punomoćnici I. A. odvjetnici u T., radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj 54 P-16806/15 od 28. travnja 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 2. studenog 2017.,

 

presudio je

 

I. Odbija se žalba tužene 2. kao neosnovana, te prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom dijelu u odnosu na imenovanu pod točkom II. izreke.

 

II. Djelomično se prihvaća žalba tužene 1., te prvostupanjska presuda u odnosu na imenovanu preinačuje na način da se pod točkom I. i II. izreke, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

III. Djelomično se odbija žalba tuženika 1. i tuženika 2., te prvostupanjska presuda potvrđuje u odluci o troškovima postupka sadržanim pod točkom III. izreke.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu koja glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je tužitelj A. C. iz Švicarske, OIB: ..., i tuženica 1. S. C., Švicarska, OIB: ...; suvlasnici svaki za udio od 1/2 dijela na nekretnini označenoj kao 13 etaža 89/1410 dijela čest. zgr. 2545 i čest. zem. 316/4 k.o. T., povezanih sa stambenim prostorom 13 C, smještenim na 2. (drugom) katu, ukupne neto korisne površine 77,33 m2, te lođe 1 površine 3,64 m2, lođe 2 površine 7,17 m2, balkona 1 površine 0,57 m2 i balkona 2 površine 0,57 m2, što predstavlja ukupnu neto površinu od 89,28 m2, koja je upisana u zemljišne knjige Općinskog suda u Trogiru Z.U. 6196 poduložak 13 k.o. T.

 

II. Ovlašćuje se tužitelj i tuženica 1. Da temeljem ove presude mogu zatražiti i postići upis prava suvlasništva svaki za udio od 1/2 dijela u zemljišnim knjigama na svoje ime na nekretnini označenoj kao 13 etaža 89/1410 dijela čest. zgr. 2545 i čest. zem. 316/4 k.o. T., povezanih sa stambenim prostorom 13C, smještenim na 2. (drugom) katu, ukupne netto korisne površine 77,33 m2, te lođe 1 površine 3,64 m2, lođe 2 površine 7,17 m2, balkona 1 površine 0,57 m2 i balkona 2 površine 0,57 m2, što predstavlja ukupnu netto površinu od 89,28 m2, koja je upisana u zemljišne knjige Općinskog suda u Trogiru Z.U. 6196 poduložak 13 k.o. T., uz istodobni izbris toga prava s imena upisane zemljišnoknjižne vlasnice L. B.- B., K. Š. OIB: ..., za cijelo, a što su tužene 1. i 2. dužne trpjeti.

 

III. Nalaže se tuženici 1 i 2 da nadoknade prouzročeni parnični trošak tužitelju u iznosu od 110.167,46 kn."

 

Žali se tužena 1. i pobija prvostupanjsku presudu zbog "svih žalbenih razloga" sve s prijedlogom da se prihvati žalba i postupi u skladu s istom.

 

Također se žali tužena 2. i pobija prvostupanjsku presudu također zbog "svih žalbenih razloga", sve s prijedlogom da se žalbeni navodi prihvate kao osnovani.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tuženika 1. je osnovana glede točke I. i II. izreke prvostupanjske odluke, dok žalba tužene 2. nije osnovana.

 

Tužbeni zahtjev tužitelja uređen podneskom – list 124 spisa temelji se na činjenici da su tužitelj i tužena 1. suvlasnici svaki za dio od 1/2 dijela nekretnine označene kao 13 etaža 89/1410 dijela čest. zgr. 2545 i čest. zem. 316/4 k.o. T., povezanih sa stambenim prostorom 13 C, smještenim na 2. (drugom) katu, ukupne neto korisne površine 77,33 m2, te lođe 1 površine 3,64 m2, lođe 2 površine 7,17 m2, balkona 1 površine 0,57 m2 i balkona 2 površine 0,57 m2, što predstavlja ukupnu neto površinu od 89,28 m2, koja je upisana u zemljišne knjige Općinskog suda u Trogiru Z.U. 6196 poduložak 13 k.o. T.

 

Po provedenom dokaznom postupku sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora za predmetnu nekretninu bio strani državljanin koji nije imao suglasnost nadležnog ministarstva za kupnju predmetne nekretnine pa je dopustio da predmetnu nekretninu kupi tužena 1 – Ugovor od 21. travnja 2006., koju je istu darovala tuženoj 2.

 

Osim toga utvrdio je da su ovosudske stranke bile u braku 1992. do 2010., te da je predmetni stan tužena 1. darovala svojoj majci, tuženoj 2. - 20. srpnja 2004.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključio je da se radi o bračnoj stečevini koja je kupljena novčanim sredstvima stečenim za vrijeme trajanja bračne zajednice uz podjednaki doprinos tužitelja i tužene 1.

 

S zaključnom suda prvog stupnja suglasan je i žalbeni sud unatoč žalbenim navodima tuženika.

 

U odnosu na žalbene navode glede preinake tužbenog zahtjeva treba navesti slijedeće.

 

Tužba se smatra preinačenom kada se u njoj izmijeni neki od bitnih elemenata tako da izmjena tužbe nije istovjetna s onom prvobitnom, pa se pravomoćnost presude koja bi bila izrečena na osnovi prvobitne tužbe ne bi odnosila i na preinačenu tužbu.

 

Preinaka tužbe je i kada novoformirani kompleks činjenica objektivno dovodi do promjene identiteta tužbenog zahtjeva.

 

Prema tome odluka suda je zakonita i u ovakvom slučaju, sukladno odredbi članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) sud prvog stupnja je dopustio preinaku iz razloga što je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga žalbe tužene 1. i 2. u ovom dijelu nisu osnovane.

 

Iz spisa nepobitno proizlazi da u trenutku kupnje predmetne nekretnine tužitelj kao strani državljanin (talijanski državljanin) nije imao suglasnost za kupnju iste prema odredbi članka 356. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje u tekstu: ZV.

 

Kako bračna imovina ne mora biti upisana u zemljišnu knjigu suda, kao u konkretnom slučaju, jer je nekretnina upisana na tuženu 2., to bračna imovina može biti izvanknjižno vlasništvo što je prema okolnostima slučaja sud prvog stupnja, prema mišljenju žalbenog suda pravilno utvrdio.

 

Prema odredbama članka 248. do 254. Obiteljskog zakona("Narodne novine", broj 116/3, 17/04, 136/04, 107/07, 61/11 i 75/14, dalje: ObZ) s obzirom na vrijeme stjecanja imovine u braku, zajednička je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potiče iste imovine, a posebna imovina je ona koju je bračni drug imao u trenutku zaključenja braka.

 

Imovina koju je jedan bračni drug tijekom bračne zajednice stekao po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi (nasljeđivanje, darovanjem) i imovina koju je jedan bračni drug imao u času zaključenja braka, predstavlja posebnu imovinu bračnih drugova.

 

Stoga žalbeni navodi tužene 1. da nije riječ o bračnoj stečevini nego posebnoj imovini, ne utječu na zakonitu odluku suda prvog stupnja, jer iz rezultata dokaznog postupka nepobitno proizlazi da je premetni stan bračna stečevina tužitelja i tužene 1., jer se radi o nekretnini koja je kupljena sredstvima s računa mirovinskog fonda tužitelja, te sredstvima iz zajedničkog kredita stranaka, a kako je tužitelj strani državljanin to isti nije imao suglasnost za kupnju predmetne nekretnine sukladno odredbi članka 356. stavka 2. ZV-a.

 

Na ročištu od 29. ožujka 2016. – list 137 spisa- tužena 1. je navela da novac koji je dobila od majke – tužene 2. i dalje se nalazi kod tužene 2. pa prema tome proizlazi da novac na koji se tužena 1. poziva nije utrošen za kupnju predmetnog stana.

 

Naime, iz navedenog se ne može izvesti zaključak o posebnoj imovini kako to želi prikazati žaliteljica, već naprotiv prema rezultatima dokaznog postupka proizlazi da se radi o bračnoj stečevini te da je tužena 1. raspolagala sa djelom bračne imovine tužitelja na način da je cjelokupnu nekretninu darovala svojoj majci koja je upisana u zemljišnu knjigu suda – (list 4 spisa).

 

Međutim, žalbeni navodi tužene 1. glede tužbenog zahtjeva na utvrđenje suvlasništva na ime tužene 1. i ovlaštenje tužena 1. da upiše svoj suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini, su osnovani, iz razloga što njen suvlasnički dio nije ni doveden u pitanje, a kako je nekretnina upisana na ime treće osobe – tužene 2., to tužitelj nije ovlašten zatražiti upis na ime tužene 1. pa je stoga u ovom djelu žalba osnovana ali kako je naprijed navedeno nije osnovana glede bračne stečevine.

 

Žalbeni navodi tužene 2. da sud prvog stupnja nije dao razloge glede tužbenog zahtjeva naspram iste te da se tužena 2. upisala u zemljišnu knjigu 2010. godine suda također ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer kako je naprijed navedeno tužena 2. je upisana u zemljišnu knjigu i nitko to ne dovodi u pitanje, a kako je tužitelj uspio u postupku glede utvrđenja suvlasničkog dijela s naslova bračne stečevine, a na njegov dio je upisana tužena 2. to je unatoč činjenici da sud prvog stupnja nije o istome posebno naveo razloge, a isto proizlazi iz rezultata dokaznog postupka, valjalo odlučiti kao u izreci.

 

Žalbeni navodi glede troškova postupka također nisu osnovani jer je tužitelj uspio u postupku glede merituma spora, pa je sukladno članku 154. stavku 3. ZPP-a valjalo priznati trošak postupka jer se radi o neznatnom neuspjehu u odnosu na tuženu 1.

 

Ročište od 24. svibnja 2016. je održano i nema razloga kako to ističe tužena 1., da tužitelju ne pripada naknada troškova postupka, jer prema stanju u spisu na navedenom ročištu se raspravljalo.

 

Žalbeni navodi tužene 2. glede odluke o troškovima postupka također nisu osnovani jer s obzirom na naprijed navedeno preinaka je dopuštena i svrsishodna u konkretnom slučaju.

 

Za ročište od 15. veljače 2016. nije priznat trošak tužitelju, a s obzirom na ishod postupka nije opravdano priznati zatraženi trošak tuženoj 2., i to za ročište od 15. prosinca 2016., 3. veljače 2017., 24. svibnja 2016. i 17. studenog 2015.

 

Stoga je valjalo, a slijedom navedenog odlučiti kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a i članak 373. točka 3. ZPP-a).

 

U Splitu 2. studenog 2017.