Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev-x 262/17-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz Š., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Ž., odvjetnik u Š., protiv tuženika Grada Šibenika, OIB: ..., kojeg zastupa gradonačelnik Ž. B., dr. med., radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1144/2015-2 od 5. prosinca 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2397/14 od 14. listopada 2015., u sjednici održanoj 22. studenoga 2017.,
p r e s u d i o j e:
Djelomično se odbija revizija tužitelja D. V. protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1144/2015-2 od 5. prosinca 2016. u dijelu pod točkom 1. izreke kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2397/14 od 14. listopada 2015. pod točkom II. izreke, u dijelu pod točkom III. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 4.931.522,46 kuna s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 27. kolovoza 2001. do isplate te pod točkom IV. izreke.
r i j e š i o j e:
I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja D. V. te se ukidaju presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1144/2015-2 od 5. prosinca 2016. u dijelu pod točkom 1. izreke i presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2397/14 od 14. listopada 2015. u dijelu pod točkom III. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 186.701,58 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučiti će se u konačnoj odluci.
III. Odbacuje se revizija tuženika Grada Šibenika.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja pod točkom I./1. izreke prihvaćen je zahtjev tužitelja za poništenje dodatka (aneksa) ugovora o zakupu poslovnog prostora kojeg su stranke zaključile 1. listopada 2000., točkom I./2. izreke naloženo je tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 3.543.203,96 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. listopada 2015. do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za poništenjem ugovora o zakupu koji je među strankama zaključen 10. siječnja 1999., točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa od 5.118.224,04 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od 27. kolovoza 2001. do isplate, točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate koja na dosuđeni iznos od 3.543.203,96 kuna teče od 8. srpnja 2000. do 14. listopada 2015. dok je točkom V. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 113.318,00 kuna, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:
„1. Odbija se djelomično žalba tužitelja i u cijelosti žalba tuženika kao neosnovane i u odluci o glavnoj stvari (točka I., II., III., i IV.) potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-2397/14 od 14. listopada 2015. godine.
2. Prihvaća se djelomično žalba tužitelja te se preinačava odluka o parničnom trošku i sudi:
Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 228.394,00 kn.
3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.“
Protiv dijela presude suda drugog stupnja pod točkom 1. i 3. izreke reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju u dijelu odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđeni iznos, da tužitelju dosudi trošak sastava žalbe te da ukine nižestupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja i da u tom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova sastava revizije.
Protiv dijela presude suda drugog stupnja pod točkom I. izreke kojim je u cijelosti odbijena žalba tuženika u odluci o glavnoj stvari reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i čl. 354. st. 2. t. 11. i čl. 354. st. 2. t. 14. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženika predlaže istu odbiti kao neosnovanu. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.
Revizija tužitelja je djelomično neosnovana, djelomično osnovana i djelomično nedopuštena, dok je revizija tuženika nedopuštena.
U odnosu na reviziju tužitelja
Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenjem ugovora o zakupu poslovnog prostora sklopljenog između stranaka 10. siječnja 1999. te zahtjev za isplatom iznosa od 8.661.428,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i to s naslova troškova geodetskog snimanja 8.000,00 kuna, troška izrade projektne dokumentacije i nadzora 175.761,58 kuna, iznosa od 3.543.203,96 kuna s naslova osnovnog ulaganja u objekt, troškova ishođenja građevinske, uporabne dozvole i protupožarne suglasnosti u visini od 2.940,00 kuna, s naslova 50% umanjenja vrijednosti ugostiteljske opreme i inventara, disko opreme i ozvučenja 289.990,37 kuna, s naslova montaže disko opreme i ozvučenja sa spojnim kablovima te puštanja u pogon cijelog sustava 35.000,00 kuna, s naslova demontaže stvari i opreme i odnošenja iste iz prostora iznos od 40.000,00 kuna, s naslova izgubljene dobiti 4.400.000,00 kuna te s naslova plaćene kamate i troškova kredita iznos od 166.532,47 kuna.
U ovom postupku nije sporno:
- da su stranke 10. siječnja 1999. sklopile Ugovor o zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u Š., označen kao čest. br. 1182 k.o. Š., površine 384 m2, na rok od 10 godina, uz mjesečnu zakupninu od 20.275,00 kuna te da je u tom trenutku tuženik u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik navedenog objekta u cijelosti,
- da je odredbom članka 9. navedenog Ugovora utanačeno da će zakupodavac zakupcu priznati vrijednost ulaganja u rekonstrukciju krovišta i sanaciju oštećenja na objektu, o čemu će biti zaključen poseban Aneks ugovora,
- da je vrijednost tužiteljevih ulaganja u objekt procijenjena po vještaku A. B., dipl. ing. u srpnju 2000. na ukupno 3.530.849,95 kuna te da su se stranke sporazumjele da mu se to ulaganje prizna do iznosa od 2.494.068,57 kuna, koji iznos se uračunava u iznos zakupnine,
- da je po navedenoj procjeni i postignutom sporazumu stranaka glede iste došlo među strankama do zaključenja dodatka (aneksa) ugovora o zakupu od 1. listopada 2000. kojim je ugovoreno (članak 2. Aneksa) da se zakupac oslobađa plaćanja ugovorene mjesečne zakupnine kroz vrijeme od 10 godina i 3 mjeseca, odnosno do zaključno 31. prosinca 2010., te da je (članak 3. Aneksa ugovora) ovlašten isti poslovni prostor dati u podzakup,
- da je u međuvremenu po tužbi Veslačkog kluba „K.“ Š. U. sud Republike Hrvatske poništio rješenje tuženika kojim je ovaj na temelju odredbi Zakona o športu preuzeo športske objekte - Odlukom od 17. studenoga 1999., koju odluku je tuženik primio 18. travnja 2000. te da je tuženik u parničnom postupku pred Općinskim sudom u Šibeniku u predmetu poslovni broj P-1544/00 priznao VK „K.“ vlasništvo na poslovnom prostoru koji je predmet zakupa te je donesena presuda na temelju priznanja od 23. kolovoza 2000. kojom je naloženo brisanje prava vlasništva nekretnine označene kao čest. br. 1182 K.O. Š. sa imena tuženika i naložena uspostava ranijeg upisa prava vlasništva iste nekretnine u korist VK „K.“ Š.,
- da je VK „K.“ upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik na temelju prijedloga zaprimljenog kod zemljišnoknjižnog suda 28. rujna 2000., dakle, dva dana prije sklapanja dodatka Ugovora o zakupu,
- da je tužitelj nastavio zakup s novim vlasnikom poslovnog prostora VK „K.“, koji je izjavio da poštuje zaključeni ugovor o zakupu poslovnog prostora od 10. siječnja 1999. koliko se tiče roka zakupa i cijene, ali ne i dodatak (aneks) istomu od 1. listopada 2000., kojim je tuženik tužitelju priznao ulaganja u objekt, oslobodio ga od plaćanja zakupa i ovlastio ga na davanje prostora u podzakup,
- da je VK „K.“ od tužitelja kao zakupca zahtijevao i neke daljnje radove (pregrađivanje terase te daljnje ulaganje u prizemlje zgrade), na što tužitelj nije pristao, zbog čega je u ožujku 2002. odjavio obrt i prestao s ugostiteljskom djelatnošću kojom se bavio u predmetnom prostoru (disco-club „V.“),
- da je o tome obavijestio tuženika i od njega zatražio naknadu štete u visini sredstava koja je uložio u adaptaciju poslovnog prostora, kao i izmakle dobiti, nakon čega je podnio predmetnu tužbu.
Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi ocjenjuju, a koju ocjenu prihvaća i ovaj sud, da tužitelj prilikom sklapanja glavnog ugovora o zakupu u siječnju 1999. nije bio u zabludi glede osobe s kojom sklapa ugovor te da bi, sve da mu je i bilo poznato postojanje spora o vlasništvu predmetnog poslovnog prostora, taj ugovor ipak zaključio, obzirom na to je još od 1993. kontinuirano bio u zakupu poslovnog prostora u kojem je obavljao djelatnost vođenja disco-cluba „V.“ i od te djelatnosti imao značajne prihode, zbog čega odbijaju tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži poništenja ugovora o zakupu od 10. siječnja 1999.
U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom vrijednosti uloženih radova nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je tužitelj sukladno ugovoru o zakupu od 10. siječnja 1999. (članak 9. Ugovora) prema kojem mu se tuženik obvezao priznati ulaganja u poslovni prostor, ulaganjem u isti pretrpio štetu u visini vrijednosti tih ulaganja prema nalazu sudskog vještaka N. B. u iznosu od 3.543.203,96 kuna, zbog čega mu dosuđuju navedeni iznos sa pripadajućim kamatama tekućim od dana donošenja presude suda prvog stupnja obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o materijalnoj šteti u smislu odredbe čl. 189. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) čija se visina određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.
U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom štete s naslova troškova geodetskog snimanja, troška izrade projektne dokumentacije i nadzora, troškova ishođenja građevinske, uporabne dozvole i protupožarne suglasnosti, na ime 50% umanjenja vrijednosti ugostiteljske opreme i inventara, disko opreme i ozvučenja, montaže disko opreme i ozvučenja sa spojnim kablovima te puštanje u pogon cijelog sustava, s naslova demontaže stvari i opreme i odnošenja iste iz prostora, na ime izgubljene dobiti te na ime plaćene kamate i troškova kredita sudovi ocjenjuju da nema izvanugovorne odgovornosti tuženika za štetu koju trpi tužitelj jer nema protupravnosti niti uzročno posljedične veze između ponašanja tuženika odnosno njegove nesavjesnosti u trenutku potpisivanja aneksa i daljnje štete koju potražuje tužitelj obzirom da tuženik nije odgovoran što treća osoba VK „K.“ nije nastavila s tužiteljem ugovor o zakupu poslovnog prostora od 10. siječnja 1999. koji je ostao na snazi i proizvodio pravne učinke, što je tužitelj napustio poslovni prostor u ožujku 2002., kao ni što tužitelj nije bio u mogućnosti realizirati ugovor o podzakupu kojeg je sklopio nakon što je zapao u poslovne teškoće, zbog čega odbijaju tužbeni zahtjev u tom dijelu.
U ovoj fazi postupka, a povodom revizije tužitelja i nadalje je sporna osnovanost tužiteljeva zahtjeva za naknadu štete s naslova troškova nastalih geodetskim snimanjem, izradom projektne dokumentacije, ishodovanjem građevinske i uporabne dozvole te protupožarne suglasnosti, troškova nastalih montažom i demontažom disco opreme i ugostiteljskog inventara, troškova nastalih umanjenjem vrijednosti demontirane opreme i inventara, izgubljene dobiti te plaćenih kamata i troškova kredita kao i tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos s naslova izvršenih ulaganja u poslovni prostor.
Neosnovano tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP u dijelu koji se odnosi na zahtjev tužitelja za naknadu štete s naslova troškova nastalih montažom i demontažom disco opreme i ugostiteljskog inventara, troškova nastalih umanjenjem vrijednosti demontirane opreme i inventara, izgubljene dobiti te plaćenih kamata i troškova kredita jer u tom dijelu nižestupanjske presude sadrže razloge o činjenicama odlučnima za ovaj spor, koji su razlozi jasni i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, obzirom da o svim odlučnim činjenicama drugostupanjski sud daje valjane, logične i potpune razloge koji se mogu ispitati, a ti su razlozi u skladu sa izvedenim dokazima, sadržajem isprava i zapisnika u spisu, zbog čega nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP u vezi s čl. 354. st. 1. ZPP.
Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZOO koji se zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08) tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu navedene zakonske odredbe su postojanje štetne radnje štetnika, štete, uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štetnika i štete oštećenog te protupravnost štetne radnje štetnika. Da bi određena osoba bila odgovorna za štetu sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.
Polazeći od utvrđenja da je ugovor o zakupu od 10. siječnja 1999. sklopljen između stranaka ostao na snazi i proizvodio pravne učinke (obzirom da je utvrđeno da tužitelj nije bio u zabludi glede osobe s kojom sklapa ugovor) i nakon što je treća osoba VK „K.“ upisana vlasnikom nekretnine (u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor koji je bio predmetom ugovora o zakupu zaključenog između stranaka), a da je tužitelj zbog dodatnih uvjeta koje je postavljao novi zakupodavac u svrhu nastavka ugovora o zakupu, otkazao ugovor o zakupu (u ožujku 2002.), to su nižestupanjski sudovi, suprotno navodima tužitelja, pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži naknadu štete s naslova troškova nastalih montažom i demontažom disco opreme i ugostiteljskog inventara, troškova nastalih umanjenjem vrijednosti demontirane opreme i inventara, izgubljene dobiti te plaćenih kamata i troškova kredita, jer tužitelj nije dokazao postojanje uzročne posljedične veze između štetne radnje tuženika (u čemu bi se ta radnja sastojala) i štete koju trpi tužitelj. Naime, tužitelj je svojom voljom i zbog vlastite ocjene da mu nastavak poslovanja nije moguć zbog uvjeta koje je postavio novi vlasnik (VK „K.“) prestao obavljati ugostiteljsku djelatnost i odjavio obrt pa stoga u ponašanju tuženika glede ovog dijela štete nema niti štetne radnje koja bi bila u uzročnoj vezi s gubitkom kojeg trpi tužitelj.
U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate na dosuđeni iznos s naslova izvršenih ulaganja u poslovni prostor pravilno su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev za isplatom zatraženih kamata za razdoblje od 8. srpnja 2000. do presuđenja jer je visina tužiteljevih ulaganja u poslovni prostor utvrđena tijekom postupka provedenim vještačenjem zbog čega tužitelju pripada zatezna kamata na izvršena ulaganja od donošenja presude kojom je odlučeno o visini naknade materijalne štete.
Iz navedenih razloga, obzirom da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci presude.
Međutim, osnovano tužitelj ističe da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP u dijelu koji se odnosi na zahtjev tužitelja za naknadom štete s naslova troškova nastalih geodetskim snimanjem, ishodovanjem projektne dokumentacije i nadzora, ishođenja građevinske i uporabne dozvole te protupožarne suglasnosti obzirom na to da pobijane presude u tom dijelu ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama zbog čega nije moguće ispitati pravilnost i zakonitost nižestupanjskih presuda u tom dijelu.
Naime, izdaci koje tužitelj potražuje u ovom postupku, a koji se odnose na geodetska snimanja, ishođenje projektne dokumentacije i pribavljanje odgovarajućih dozvola od nadležnih organa po prirodi stvari predstavljaju troškove vezane uz ulaganja u poslovni prostor, dakle, riječ o nužnim troškovima koje je tužitelj imao kako bi mogao otpočeti rekonstrukciju krovišta i sanaciju oštećenja na objektu, a što je bila njegova obveza prema čl. 9. Ugovora o zakupu poslovnog prostora zaključenog među parničnim strankama.
Obzirom da nižestupanjske presude u tom dijelu sadrže nedostatke zbog kojih se ne mogu ispitati jer sud nije osim puke tvrdnje da naknada štete za ove izdatke (troškove nastale geodetskim snimanjem, ishođenjem projektne dokumentacije i nadzora, građevinske i uporabne dozvole te protupožarne suglasnosti) ne pripada tužitelju nije dao nikakve razloge, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti nižestupanjske presude u tom dijelu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
U odnosu na reviziju tuženika
Odredbom čl. 91.a st. 1. ZPP propisano je da stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik.
Iznimno od stavka 1. tog članka, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položeni pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao opunomoćenik osoba koja ju je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik-ako ima položen pravosudni ispit.
Stranka, odnosno njezin opunomoćenik iz stavka 2. tog članka, dužni su uz reviziju priložiti izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, ako takva potvrda u izvorniku ili preslici već prije nije podnesena sudu u istom postupku.
U konkretnom slučaju reviziju je za tuženika u ovom postupku podnio gradonačelnik Grada Šibenika, Ž. B., dr. med., a da uz reviziju nije priložio izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, niti je takva potvrda u izvorniku ili preslici ranije podnesena sudu u istom postupku.
Slijedom navedenog, revizija u ovom predmetu u odnosu na tuženika je nedopuštena jer ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.
Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.